Povjerenstvo za Demetrovu nagradu HDKKT (Hrvatskog društva kazališnog kritičara i teatrologa) u sastavu Vlatko Perković, predsjednik Mira Muhoberac i Sanja Nikčević  odlučilo je 

DEMETROVU NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO ZA 2014.

DODIJELITI

BORISU SENKERU!!!

OBRAZLOŽENJE

Sanja Nikčević

DOBRI  I MUDRI ANĐEO HRVATSKE TEATROLOGIJE

Priložena biografija nabraja podatke i oni su u slučaju Borisa Senkera impresivni i to u obje djelatnosti naše udruge koje je on u sebi pomirio na najbolji mogući način. Kao kritičar pisao je u tjednicima i časopisima a deset je godina vodio kazališnu kroniku u časopisu Republika. Kao teatrolog objavio je 14 autorskih teatroloških knjiga širokog spektra: od Begovića (Kazališni čovjek Milan Begović 1985., Begovićev scenski svijet  1987.) do  Shakespearea (Bard u Iliriji, 2006.);  od američkog  (Pogled u kazalište 1990.)  do hrvatskog kazališta  (Kazališne razmjene 2002.,  Teatrološki fragmenti 2011.); od redatelja (Redateljsko kazalište 1977., 1984.) do pisaca (Hrvatski dramatičari u svom kazalištu 1996., Hrestomatija novije hrvatske drame 2000.-01.); od  kazališnih kritika (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) do teorije (Uvod u suvremenu teatrologiju I 2010. i II 2013.).  Za hrvatske i svjetske leksikone i enciklopedije pisao jedinice o kazalištu,  u  Leksikografskom zavodu uredio je  Bibliografiju kazališta (I i II 2004.)  a sada uređuje   Kazališni leksikon. Budući da je od završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu  ostao raditi na Odsjeku komparativne književnosti u međuvremenu je  predajući, vodeći katedru teatrologije, te poslijediplomski studij odgojio generacije studenata.    

valium 10mg online in uk

Međutim, ti su podaci suhi i nedovoljni da prikažu  značaj i važnost profesora Borisa Senkera  za svoju struku u našoj sredini. Naime,  Boris Senker je posebna pojava u našoj teatrologiji i kritici.

Duhovit, direktan i pametan kritičar ili hrabrost bivanja izvan struje

         Kad se danas  pročitaju njegove kritike iz kazališne kronike u Republici  (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) koje je objavljivao osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, izgleda da je  najnormalnije tako pisati. Međutim, to je bio vrlo hrabar izbor.Osamdesetih i devedesetih je u nas u  teoriji vladala s jedne strane pozitivistička misao koja je propisivala a s druge  meta-teorijska linija koje je teoretizirala a obje su u želji da dokažu svoju svrhu dovedene do krajnosti – zaglušnim citiranjem izvora i krutošću i/ili stvaranjem nerazumljivog jezika! Mudrost je postao sinonim za suhoparnost. Kao nastavak toga u kritici je vladala impersonalna i vrlo ozbiljna (ponekad i nerazumljiva) kritika. I u takvom okruženju  Boris Senker se usudio pisati, kao već ugledan teatrolog,  kazališne kritike koje su razbijale ta dva pravca i stvarale paralelni, treći put, hrvatske kritike i teatrologije. Usudio se o kazalištu pisati osobno, duhovito ali istovremeno  iznimnog ukusa,  britke misli i visoke  obrazovanosti. 

Ali to nije jedina hrabrost tih kritika  Borisa Senkera. U vremenu kad je već zavladalo redateljsko kazalište  i post-dramska poetika   usudio se javno izreći vlastitu poetiku i zagovarati   kako je sam  rekao:  Što znači skromna, čista, časna  i pismena predstava? Je li danas uopće dopušteno koristiti se tako arhaičnim demetrovsko šekspirovskim pojmovima u osvrtu na suvremenu produkciju?  (Pozornici nasuprot str. 46) Upravo te poetike, iz tog dopušta vlastitog osjećaja o kazalištu (točnom i istančanom) Boris Senker piše kazališne kritike. A taj osjećaj ne uključuje samo poetiku ili estetiku, već i nešto možda još važnije – etiku.   

Založio se dakle za „staromodni“ dramski teatar i pisca (ali i za redatelja suvisle poetike), za priču, karaktere, emociju ali i za  pravo publike na ljubav prema kazalištu i vlastiti doživljaj koji joj je u drugoj polovini 20 stoljeća uskraćen i nametnut.    Govorim, razumije se, o ljudima koji ne idu u kazalište samo radi toga da  bi provjerili jesu li to već vidjeli i pomiče li  ta predstava granice našeg teatra nego o ljudima koje kazalište i dalje zanima na krajnje jednostavan i staromodan način – kao mjesto na kojemu,  kroz susret s drugim (glumca s likom i gledateljem a gledatelja s glumcem i likom) saznajemo nešto o svojoj vlastitoj mjeri i razmjerima. (str. 304)

Teatrologija ili Boris Senker zna sve

Iako je u kritikama vrlo jasno koja je poetika i etika Borisa Senkera, on je u teatrologiji najotvorenija moguća osoba. Naime, u hrvatskoj teatrologiji  se uglavnom opredjeljujemo ne samo  za određeni teorijski pristup nego i za  određeno područje što se ljepše zove specijalizacija. Međutim  profesor Boris Senker  zna sve o svemu: o svim nacionalnim dramama (od njemačke preko hrvatske do američke i australske), o svim teorijama od Aristotela do najnovijih izvedbenih studija. Zato  ne čudi da je on autor tolikih  natuknica o kazalištu po svjetskim i hrvatskim leksikonima, da je on urednik teatrološkog leksikona i u stanju je ispraviti ili dodati   ono što nedostaje  natuknicama ostalih autora! Zato ne čudi da je baš on mogao napisati Uvod u teatrologiju I (semiologija, dramatologija, strukturalizam) i II (antropologija, sociologija, izvedbeni studiji, povijest). Takva knjiga   istovremeno mora definirati temeljne pojmove,  prikazati trenutačno stanje u znanosti i na kraju otvoriti nove putove proučavanja.   Budući da se radi o sadašnjosti znanstvenici često izbjegavaju taj  temelji tip radova jer je teško uspostaviti znanstvenu distancu. Boris Senker je to mogao napisati jer je osoba široke erudicije  ali ne samo znanstvenog nego i profesorskog uma pa zna  znalački  razlučiti bitno od nebitnog a onda to bitno suvislo izložiti. Uz to, opisujući svjetske trendove  nije samo slijepo slijedio svjetske uzore, nego je dodao i primjenu tih teorija u našoj teatrologiji a time već ulazimo u treće područje profesorova djelovanja.   

Mentoriranje ili otvaranje prostora za druge

Kad piše znanstveni rad ili knjigu Boris Senker ne citira po principu „ulagivat ću se moćnima (bez obzira jesu li moćnici lokalni ili svjetski!) a zanemariti one slabe“, nego citira i vlastite kolege prema njihovim dostignućima u struci! Boris Senker nema u sebi strah od moćnih a ni  zavist prema drugim kolegama u struci. I to bez obzira jesu li ti ljudi to postigli zahvaljujući njemu ili ne. A mnogi jesu jer je  Boris Senker doista  dobri anđeo hrvatske teatrologije. Boris Senker  je uvijek bio spreman  čitati brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene tekstove (mlađih i starijih kolega),  da sa svima raspravlja o njihovim idejama, da im pomaže svojom erudicijom ali i dobrohotnošću tako da im ispravlja greške ali pohvaljuje i potiče ono dobro! Zbog toga nije napisao još barem desetak vlastitih  knjiga ali je zbog toga  četiri petine teatrologa srednje i mlađe generacije ušlo u struku. Bez njega hrvatska teatrologija  bila bi jedna pusta djelatnost tek nekolicine. Ovako je zanimljiv prostor sukobljavanja različitih ideja. Jer je Boris Senker i u mentoriranju poseban. Svi mi ostali mentoriramo unutar onog što najbolje znamo ali tako na neki način i usmjeravamo one koje mentoriramo. Boris Senker je jedini imao dovoljno znanja ali i ljudske  širine    da mentorira i one koji su drugačiji od njegova osobna usmjerenja. I tako je, otvararajući vrata različitim ljudima, žrtvujući vlastito vrijeme, dobrohotno dijeleći svoje znanje s drugima,  obogatio prostor hrvatske teatrologije.    

Boris Senker je dobnik nekih uglednih nagrada, za dramsko pismo gdje je prvo u trojcu   Škrabe/Mujičić/Senker pisao političke groteske  a onda kao pisac samac postao rodonačelnik hrvatskog literarnog kabareta (2 Marina Držića, Katarina Patačić), ali i za svoj znanstveni rad (Petar Brečić, A.G. Matoš, Mate Ujević, Marko Fotez)  a od 2012. godine je i član HAZU. Međutim iznimno je važno da je dobio  nagradu  struke za životno djelo HDKKT iako se svi nadamo da će još napisati puno knjiga upravo sad kad je na vrhuncu stvaralačke zrelosti. Važno je zbog toga jer je ovaj tip nagrada za životno djelo uzor mlađima za put kojim valja ići struci, a  put Borisa Senkera to svakako jest.