Boris B. Hrovat, dobitnik Demetrove nagrade za životno djelo HDKKT, 2015.

Poštovani kolege i prijatelji,

želim zahvaliti cijenjenom Povjerenstvu, a potom i svima vama na Nagradi koju ste mi dodijelili. Zašto da krijem, duboko sam dirnut - ne postoji, uvjeren sam, važnije profesionalno priznanje od onoga koje dodjeljuju sudionici istoga pothvata, (su)putnici na istome brodu koji je oduvijek plovio nemirnim vodama. I dobro je što je tako - kazalištu su neophodno potrebni kreativni nemir i živost. Ali želim ponajprije i prije svega zahvaliti kazalištu samom, koje mi je pružilo mogućnost da sudjelujem u njegovoj velikoj pustolovini, u svojevrsnom čudu koje nikada ne može biti do kraja racionalizirano, razjašnjeno, a koje nastaje svaki put kad se priguše svjetla pozornice i glumac bude sam s publikom. Pisao sam i pišem o kazalištu i za kazalište: u moje snove, nade i aspiracije kao mlada čovjeka teatar je ušao tiho i, takoreći, ‘na mala vrata’ - da bi postupno osvajao sve više mjesta i utjecaja kako u mom radu, tako i u mojem životu. Kazalište je svečanost zajedništva, to stoji, no poput glumca, i onaj koji piše o teatru i za teatar, u trenutku kreacije sam je pred svojom publikom. Naravno, treba osjećati odgovornost - no ponajprije treba osjećati ljubav.

Ljubav za kazalište znači ostaviti iza sebe svaku aroganciju i ‘volju za moći’. Znači sudjelovati, kao promatrač ili sudionik, u jednome od tisuću lica ili mogućnosti kolektivne ‘igre uloga’ u kojoj se ogleda ili okušava suvremena civilizacija. Osjećati jedinstvenu dobrobit samoga postojanja takva fenomena kao što je kazalište, te slike vremena koja može nositi tragičku ili komičku obrazinu, ali koja je nerijetko jasnija od vremena samog, i koja zaslužuje dostojan kroničarski zapis, refleksiju, trag. U kolektivni napor kazališta unosimo sav svoj individualizam - zato ga moramo pročistiti kroz jedan - kao što su svi - iracionalan osjećaj, no autentično plemenit i ljudski, a to je ljubav. Konačno, i tu se vraćam na početak ove bilješke, treba osjećati zahvalnost prema kazalištu. U tom smislu, ja sam pobornik kazališnog integralizma: na istom smo brodu, na istom poslu. Medjutim: nismo svi jednaki, u tome je ljepota kazališta i svijeta uopće: u raznolikosti, u mnogovrsnosti i medjusobnom poštovanju, i uvažavanju razlika kao potencijalnih prednosti. Za teatar bez isključivosti.

Hvala svima još jednom. 

B. B. Hrovat, 10. 6. 2015.

non prescription prednisone cheapest price