Na temelju pravilnika Demetrove nagrade za životno djelo HDKKT, usvojenog na godišnjoj skupštini HDKKT održanoj 27. lipnja 2012., Upravni odbor Društva na svom je sastanku 8. svibnja 2017. izabrao Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu dr. sc. Boris Senker (predsjednik), dr. sc. Vlatko Perković i dr. sc. Sanja Nikčević. Povjerenstvo je na sastanku 10. svibnja 2017. jednoglasnom odlukom Demetrovu nagradu za 2017. godinu dodijelilo dr. sc. Antoniji Bogner-Šaban, teatrologinji.

O B R A Z L O Ž E N J E

Doktorica znanosti Antonija Bogner-Šaban rođena je u Osijeku 1. lipnja 1952. U rodnom je gradu završila osnovnu školu te godine 1970. maturirala na Gimnaziji „Sara Bertić“. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je komparatistiku i jugoslavistiku. Diplomirala je 1975., nakon diplome upisala tadašnji Studij trećeg stupnja te 1979. stekla titulu magistrice znanosti obranivši rad na temu „motivskih izbora Marinkovićevih književnih djela“. Doktorat znanosti stekla je na istom fakultetu 1987., obranivši disertaciju pod naslovom Marko Fotez - život i rad. U Osijeku je 1971., dakle na početku studija, objavila zbirku novela Iza nekog vremena, a pripovjedački je dar zamjetan i u njezinim znanstvenim i stručnim radovima, napose u biografijama glumaca i uspomenama na pojedine ljude i događaje te u knjizi rasprava, osvrta i sjećanja Kazalište u povijesti i pamćenju.

U Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti zaposlena je od 1. rujna 1978. godine, od 2005. kao znanstvena savjetnica u stalnom zvanju. Osim znanstveno istraživačkim radom na području teatrologije, vezanim uglavnom za povijest hrvatskoga dramskog i lutkarskog kazališta u dvadesetom stoljeću, posvetila se i nastavnom radu na visokoškolskim institucijama. Tako je od 1991. do 1993. izvodila kolegij Povijest kazališta na splitskom Područnom odsjeku glume zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, a od 1994. do 1996. na osječkom Područnom odsjeku. Od 1997. do 2004. vodila je Teatrološki praktikum, temeljni kolegij na dopunskom dvogodišnjem studiju teatrologije pri Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Napokon, na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku od godine 2005. predaje kolegije Povijest hrvatskog lutkarstva i Hrvatska dramska moderna; u trajno naslovno zvanje redovite profesorice izabrana je 2007. Dio su njezina nastavničkog rada mentoriranje diplomskih radova i doktorskih disertacija te sudjelovanje u povjerenstvima za prihvaćanje teme, ocjenu i obranu disertacija.

Dr. sc. Antonija Bogner-Šaban četiri desetljeća sustavno i predano istražuje noviju povijest hrvatskoga kazališta, napose razdoblje hrvatske moderne, kazalište u Osijeku i općenito Slavoniji te hrvatsko kazalište lutaka. U Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta bila je suradnica na znanstvenim projektima, dala veliki doprinos priređivanju i uređivanju triju dosad objavljenih knjiga te četvrte knjige koja je pred odlaskom u tisak Repertoara hrvatskih kazališta od 1840. do današnjih dana. U proteklih desetak godina vodila je znanstveno-istraživački projekt Vrijeme i prostor europske i hrvatske kazališne djelatnosti glumca i redatelja Ive Raića, privela ga kraju pa je pred izlaskom i knjiga u kojoj će prvi put biti prikazana i vrednovana raznovrsna Raićeva kazališna djelatnost u Hrvatskoj i inozemstvu. Rad u Odsjeku obuhvaća i prezentiranje bogate građe javnosti pa je u tom dijelu njezina doprinosa važno istaknuti suautorstvo izložbe i kataloga za izložbu Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište (2001.) te autorstvo izložbi Kazališne fotografije Marije Braut (1997.) i Kostimografije Ljubice Wagner (2005.), uz koje je dakako uredila i kataloge, a surađivala je i na izložbi Slavonija, Baranja i Srijem postavljenoj u Galeriji Klovićevi dvori, u Zagrebu 2009. Članica je Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvatskog centra UNIMA.

Od početka znanstvenoga rada, Antonija Bogner-Šaban sudjeluje na znanstvenim skupovima Dani Hvarskoga kazališta, Krležini dani u Osijeku, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Književni Osijek, Riječki filološki dani i drugima, te objavljuje svoja priopćenja u zbornicima. Znanstvene i stručne radove objavljivala je u časopisima Prolog, Mogućnosti, Dometi, Kazalište, Kretanja i drugim, stalna je suradnica Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, te autorica, priređivačica i urednica impresivnoga niza knjiga. Monografije kojima je suautorica ili urednica panorama su suvremenoga hrvatskog glumišta, lutkarskog i dramskog kazališta, kazališta za djecu i mladež, koju čine portreti istaknutih umjetnika te prikazi kazališnih sredina, djelatnosti, ustanova, smotri… Evo njihovih naslova: Špiro Guberina (Zagreb 1999.) pa Špiro Guberina – Nikad više (Šibenik 2010.); Kosta Spaić (Zagreb 2004.); Josip Marotti (Zagreb 2006.); Hrvatsko lutkarstvo (Zagreb 2000.); Vinkovačka kazališna stoljeća (Vinkovci 2011.); Gradsko kazalište lutaka Split (1945–1995) (Split 1995.); 50 godina Zagrebačkog kazališta mladih (Zagreb 2000.); Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 1907–2007. (Osijek 2007.); Dječje kazalište Branka Mihaljevića 1958–2008. (Osijek 2008.); 12 susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske (Zadar 1991.); Festival glumca (Vinkovci 2004.); Susreti lutkara i lutkarskih kazališta (Osijek 2005.). Za biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti priredila je izbore tekstova Josipa Bognera i Ljubomira Marakovića (Zagreb 1997.) te Srđana Tucića (Zagreb 2008.). Eseje i kritike Vladimira Lunačeka priredila je za Slavonicu (Vinkovci 1994.). Za ediciju Croatica uredila je knjigu drama Marijana Matkovića (Vinkovci 2000.) te putopise i eseje Slavka Batušića i Marka Foteza ( Vinkovci 2000.). Priredila je dramu Milana Marjanovića Sudbina Ivice Kičmanovića (prema romanu U registraturi A. Kovačića) za Ogranak Matice hrvatske Zaprešić (Zaprešić 2004.). Iz rukopisa je priredila dramske fragmente Ivana Kozarca Iz kobnih dana i Rane, tiskane u 452. knjizi „Rada HAZU“ (Zagreb 1991.) te dramu V. Lunačeka Smrt Smail-age Čengića objavljenu u zborniku 9. dana Josipa i Ivana Kozarca (Vinkovci 2004.). Sve su nabrojene monografije nezaobilazni dokumenti vremena, sinteza dosadašnjih istraživanja hrvatskoga kazališta a ujedno podloga i poticaj za buduća istraživanja pa se Demetrova nagrada za 2017. godinu Antoniji Bogner-Šaban dodjeljuje i za sva pomna istraživanja i sav rad uložen u njih. Posebno mjesto u njezinu bogatom opusu ipak imaju autorske znanstvene knjige. Od osam objavljenih knjiga te kategorije, kojima nakon obrane doktorske disertacije o Fotezu zapravo i započinje njezin znanstveno-istraživački rad, posvećene su hrvatskom lutkarstvu. U prvoj od njih, Marionete osvajaju Zagreb (Zagreb 1988.), dokumentirano je i sustavno prikazan razvoj lutkarstva u Zagrebu od vremena Prvoga svjetskog rata do sredine tridesetih godina prošloga stoljeća. Autorica na početku od zaborava spašava Lutkarsku grupu Velimira Deželića mlađeg, a potom prati promjene u umjetničkom radu Teatra marioneta, koje je prvu predstavu imalo u travnju 1920. Na kraju donosi podatke o svim prikazanim marionetskim predstavama. Tragom lutke i Pričala (Zagreb 1994.) knjiga je komplementarna Marionetama. Istom pomnjom, jednako dokumentirano i s potpunim teatrografskim podacima na kraju svakog poglavlja, u njezinu se prvom dijelu prikazuje djelovanje međuratnih lutkarskih kazališta izvan Zagreba: Sokolskoga kazališta lutaka u Splitu, koje je izvodilo predstave od 1933. do 1939., skromnoga ali iznimno važnog Sokolskog lutkarskog kazališta u Sušaku, sa svega trima predstavama: dvjema  1933. i jednom 1935. te Sokolskoga lutkarskog kazališta u Osijeku, aktivnog od 1935. do 1937. Drugi je dio knjige posvećen Strozzijevu i Širolinu Dječjem carstvu koje je zagrebačku djecu i mladež privlačilo u dvoranu današnjega Dramskog kazališta Gavella od listopada 1937. do svibnja 1945. Između tih dviju knjiga o lutkarskom i dječjem kazalištu priredila je za tisak disertaciju Marko Fotez – Život i djelo (Osijek 1989.) Predstavljen je u njoj Fotez kao pjesnik, novelist i dramatičar, vrstan putopisac i teatrolog, revitalizator hrvatske dramske baštine, važan prije svega kao redatelj koji je hrvatskom dramskom kazalištu u osvit Drugoga svjetskog rata otkrio Držićeva Dunda Maroja, te redatelj u nizu kazališnih sredina, od Zagreba do Beograda, od Varaždina do Dubrovnika. Kazališni život, profesionalni i amaterski, dramski, operetni i lutkarski u njezinu rodnom gradu tema je knjige Kazališni Osijek (Zagreb 1997.) u koju su također uvrštene studije o osječkim godinama Joze Ivakića, Josipu Bogneru, dramatizacijama Kozarčeva Đuke Begovića te Marulićevoj Juditi u scenskoj adaptaciji prve hrvatske redateljice, Osječanke, a rođenjem Đakovčanke Zore Vuksan-Barlović. Zaustavljeni trenuci glume (Vinkovci 2000.) mali je biografski leksikon hrvatskih glumica i glumaca, a donosi dvadeset portreta, izrađenih u različitim povodima, pripadnica i pripadnika barem triju glumišnih naraštaja, od, primjerice, Đurđe Dević, Mije Oremović, Elize Gerner i Josipa Bobija Marottija preko Tonka Lonze, Zvonimira Torjanca, Vanje Dracha i Marije Kohn do Josipa Gende, Veronike Durbešić i Zvonimira Zoričića. Istoj vrsti knjiga pripada i Povrat u nepovrat (Zagreb 2001.). Pod tim naslovom okupljeno je devet opširnijih portreta ljudi koji su stvarali i promišljali kazalište na, kako kaže podnaslov, „razmeđu između realizma i moderne“: Julije i Milan Šenoa, Vladimir Lunaček, Ljubomir Maraković, Josip Bogner, Iso Velikanović, Joza Ivakić, Zora Vuksan-Barlović i Tomislav Tanhofer. Knjiga studija i rasprava o „slabo ili nikako proučenoj građi“ Novi sadržaji starih tema (Zagreb 2007.), mogla bi imati podnaslov „nepoznato o poznatima“ jer u njoj se čitateljima skreće pozornost na zanemarena djela, previđena područja rada ili nedostatno istražene pojave te iznose nove spoznaje o obitelji Tucić, Milanu Begoviću, Adeli Milčinović, Milanu Marjanoviću, Josipu i Nikoli Andriću, Mirku Poliću, liku Baruna Trenka i splitskim kazališnim društvima. Kazalište u povijesti i pamćenju (Osijek 2011.), napokon, knjiga je sastavljena od četiri cjeline koje svjedoče o rasponu autoričina znanstvenoga pa i književnog interesa. U prvom dijelu dominantne su osječke i šire, slavonske kazališne teme. Drugi je dio sastavljen od portreta kazališnih umjetnika i znalaca: Ljubice Wagner, Ivice Antolčića, Alfija Kabilja, Špire Guberine, Nikole Vončine i Renea Medvešeka. Treći donosi stručne recenzije teatroloških knjiga, ponajviše o lutkarstvu. Četvrti, najosobniji dio u autoričinu cjelokupnom opusu, i stručan i poetičan, tvore iskrena, topla, dirljiva sjećanja na „one kojih više nema“: na članove obitelji Stilinović i Bogner, dida i baku, otatu i omamu, a potom na Dragutina Tadijanovića, Nikolu Batušića, Vidu Flaker, Aleksandra Augustinčića, Vanju Dracha, Fabijana Šovagovića, Enu Begović, Kosovku Kužat Spaić i Ivana Jindru koje ovi zapisi vraćaju iz nepovrata.

Antonija Bogner-Šaban dosad je za svoj rad dobila Nagradu Dana Josipa i Ivana Kozarca (Vinkovci 2000.), Nagradu „Marko Fotez“ za razdoblje od 2004. do 2007. godine (Zagreb 2008.) te Povelju za životno djelo „Zvonko Festini“ za teatrološki doprinos lutkarstvu (Vukovar 2016.), a njima se ove godine pridružuje i zaslužena Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT.