Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu

  1. sc. Boris Senker (predsjednik), dr. sc. Antonija Bogner Šaban i dr. sc. Sanja Nikčević

je na sastanku

  1. listopada 2018. odlučilo

Demetrovu nagradu HDKKT-a

(Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa)

 za 2018. dodijeliti

LJUBOMIRU STANOJEVIĆU,

kazališnom publicistu iz Osijeka.

Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanog iznosa od 10.000,00 kuna.

OBRAZLOŽENJE

Tihi čovjek koji rado dijeli svoje veliko znanje o osječkom kazalištu

            Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT) okuplja profesionalce koji pišu o kazalištu, i to u širokom spektru od znanstvenih i stručnih do publicističkih knjiga, od kritika ili kolumni do informativnih tekstova koji prate kazalište. Naravno da tako širok spektar sadržava i različite aspekte odnosa prema kazalištu: teoriju, povijest, kritiku, vrednovanje, informaciju. Sve su to jednakovrijedni aspekti, bez kojih naš poziv ne može, i svi su jednako važni za povijest, sadašnjost i budućnost kazališta. Međutim, nisu svi jednako vidljivi, pa su tako neki naši članovi medijski eksponiraniji, a neki žive gotovo u sjeni. No, ni naša struka niti kazalište ne mogu bez onih koji upravo u toj sjeni predano i samozatajno pišu o kazalištu, stvarajući temelj na kojem izrastaju sve one medijski vidljive pojave.

            Zato nam je posebno drago što se Demetrova nagrada za životno djelo za 2018. dodjeljuje Ljubomiru Stanojeviću, jednom takvom tihom čovjeku iz Osijeka (kako ga je nazvao kolega Igor Mrduljaš), kazališnom publicistu koji je gotovo punih 60 godina pratio svoje, osječko kazalište na različite načine, ali ponajviše pišući o njemu. Uvijek predano, profesionalno, vrijedno, s velikom ljubavlju za kazalište, doslovno živeći u kazalištu (provodeći dane i noći u svom uredu u kazalištu). Ali, nekako iz – sjene. Nešto zbog vlastite skromnosti i samozatajnosti, nešto zbog osječkoga kazališta, koje se, kao i svako drugo kazalište izvan Zagreba, teško probija pod reflektore, koji su uglavnom okrenuti prema centru.

Od eksperimentalnog teatra do važnoga kazališnog časopisa

            Ljubomir Stanojević je rođen 29. svibnja 1943.; osnovnu školu i gimnaziju je završio u Osijeku, a studirao kazališnu organizaciju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.  Jedan je od utemeljitelja Matice hrvatske u Osijeku (1960.) i član prvog uredništva časopisa Revija (1961.), utemeljitelj Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku (1962.), gdje je i režirao (između ostaloga Svršetak igre S. Becketta 1962.). No vrlo se brzo u potpunosti  okreće pisanju o kazalištu, i to o osječkom kazalištu, koje mu je osnovna tema cijelog života. Član je Hrvatskoga novinarskog društva od 1975., a član našeg društva (HDKKT-a) od 1980. godine, dakle, primljen je nepunih pet godina nakon osnivanja.

            Od 1960. i prvih članaka u zagrebačkom Poletu objavio je do danas više stotina članaka, prikaza, kritika, feljtona, portreta itd. na kulturnim stranicama gotovo svih hrvatskih  dnevnih novina (od Vjesnika do Slobodne Dalmacije), tjednika (Hrvatsko slovo, Vijenac) i strukovnih časopisa (osječka Revija, sarajevski Odjek, tuzlansko i novosadsko Pozorište). Kontinuirano je objavljivao u osječkom Glasu Slavonije (1962. – 2002.), gdje je dugo vremena pisao i kolumne ("Kazališne iskrice", "Kazališna očuđenja").

            Pokretač je i glavni i odgovorni urednik časopisa Kazališta, koji je izlazio od 1965. do 1981., a tiskana su 154 broja u nakladi od 2000 primjeraka, što je najbolji pokazatelj interesa čitatelja. U časopisu je okupio vrsnu ekipu suradnika (i uglednih i mladih kritičara i teatrologa) te osmislio sadržaj, od razgovora s umjetnicima, zapisa i rekonstrukcija sjećanja umjetnika, preko kritika i prikaza suvremenih kazališnih zbivanja (u Osijeku, ali i izvan Osijeka i izvan Hrvatske) do hrvatskih teorijskih tekstova te prijevoda recentne teatrološke literature. Zato je, od ideje glasila o HNK-u u Osijeku, Kazalište vrlo brzo preraslo u jedan od najvažnijih (a u jednom trenutku i jedini) hrvatski kazališni časopis, postavši, kako kaže Antonija Bogner Šaban, kazališna riznica i kulturološka panorama interesnih kretanja. Časopis su prepoznali i suvremenici, pa su o njemu pohvalno pisali i Jozo Puljizević (izrazita briga za sudbinu teatra i najbolji put do publike), Slavko Batušić (idealna simbioza između aktualnosti i poštivanja kazališne tradicije), Nedjeljko Fabrio (vrijedan prilog dokumentaciji osječkog i jugoslavenskog kazališta), Nikola Batušić (uzorno uređena publikacija) i drugi. Prepoznao ga je i vlastiti grad, dodijelivši mu Nagradu 1970., što nije uobičajeno za kazališne časopise.

 Čovjek koji ima povijest osječkoga kazališta u glavi i srcu

            Ljubomir Stanojević je od 1967. do umirovljenja 2010. bio zaposlen u HNK-u u Osijeku; to je bilo njegovo mjesto života i profesionalno je bio angažiran na različitim funkcijama. Tako je bio i ravnatelj Drame (1978. – 1984.) i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića (1984. – 1990.), a upravo u to vrijeme,  zahvaljujući i njihovoj zajedničkoj snazi ideala i potpunoj posvećenosti kazalištu,   HNK u Osijeku je postao svojevrsni centar hrvatskih kazališnih zbivanja.. Međutim, najviše je radio kao urednik kazališnih izdanja (i to u svojoj poznatoj osvijetljenoj sobi na katu kazališta do dugo u noć), uredivši nebrojene publikacije, od najavnih do obljetničkih, od informativnih do teatroloških.

            Između ostaloga uredio je gotovo 200 kazališnih knjižica za predstave (ponajviše za HNK u Osijeku, ali i za Dječje kazalište u Osijeku i osječki lutkarski festival SLUK); radio je to vrhunski, i profesionalno, skladno i jasno prezentirajući ideju predstave te njezin povijesni, društveni i umjetnički kontekst. Njegove knjižice publici su doista potrebne prijateljice predstave (B. Stanić u Glasu Slavonije) jer joj pomažu u razumijevanju predstave ili joj daju dodatnu dimenziju užitka, a kritičarima, povjesničarima i teatrolozima su nezamjenjive kao izvor informacija i poticaj radu.

            Ljubomir Stanojević se, pišući o kazalištu, uvijek zalagao za glumce, za umjetnike, otimao je od zaborava ono što je lijepo i vrijedno. Zapisivao je sjećanja, pisao prigodne tekstove, pokušavao svojim pisanjem, uređivanjem i radom predstaviti osječko kazalište u najboljem svjetlu i publici i stručnoj javnosti. Također se zalagao za razinu profesionalizma, provjere podataka, točnosti onoga što se objavljuje. Osim publicističkih, pisao je povijesne i stručne radove. Ne samo kao profesionalac nego i kao svjedok ratnog vremena, uredio je iznimno važnu publikaciju o, kako sam kaže, najtužnijem i najdramatičnijem trenutku kazališta: Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994., a 2002. priredio je zbornik 95. rođendan HNK u Osijeku. Kao važan i pouzdan suradnik redovito je tekstovima sudjelovao u monografskim knjigama posvećenima HNK-u u Osijeku (Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, 2007.), drugim monografskim izdanjima (Hrvatsko lutkarstvo, 2000.; 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, 2002.; Hrvoje Ivanković: Marin Carić, 2011.) ili zborničkim izdanjima kao što su Portret umjetnika  u drami (o Anđelku Štimcu, 1996. te Franu Krtiću i Giti Šerman Kopljar 1998.) te Krležini dani (1992., 1995.).

            Osječko kazalište od osnutka 1907. do suvremenosti trajna je preokupacija Ljubomira Stanojevića, pa je tako povijest osječkoga kazališta prošla kroz njegove ruke, a on je uvijek  nastojao sačuvati sve što ostaje iza predstave za povijest, ali i osvijestiti kod drugih važnost tog posla. Osim što je puno pisao (i piše) o osječkom kazalištu, Ljubomir Stanojević o njemu još puno više – zna. To svoje znanje nije nikada čuvao samo za sebe, nego bi rado pomogao svakom  kolegi koji se bavio osječkim kazalištem. Dovoljno je bilo samo napomenuti temu, a on bi samoprijegorno tražio, našao, kopirao i poslao traženo. Rado bi redaktorski pročitao tuđe tekstove prije objave i pomogao s provjerom podataka, pronalaženjem ilustracija, savjetom za poboljšanje... U vremenu koje veliča sebičnost i kompetitivnost, ovakvo nesebično dijeljenje informacija unutar struke je vrlo važna vrlina, vrlina bez koje nema nijedne struke, ma kako genijalni bili pojedinci. Pritom je Ljubomir Stanojević to radio i radi doista bez osobnog interesa, izbjegavajući ikakve zahvale. Njemu je najveća nagrada da će tuđi tekst ili tuđa knjiga izaći sa što manje grešaka, da će profesija dobiti vrijedan rad, da će se kazalište predstaviti na pravi način. To što je ostajao u sjeni, to ga nije smetalo, to mu je davalo poziciju samozatajnog i mirnog promatranja događaja.

            Možda je i ta sjena razlog da je – iako kao mlad dobio dvije nagrade (Majska nagrada mladih 1969. i Nagrada HNK-a u Osijeku   1970., a iste godine nagrađen je i njegov časopis Kazalište) – tek nakon umirovljenja ponovno dobio nagradu: Pečat Grada Osijeka za osobit doprinos kulturnom životu grada Osijeka i očuvanju kazališne baštine (2015.). Tom je prilikom na pitanje Zašto voli kazalište odgovorio citirajući Alberta Camusa: Zato je jer je to jedino mjesto gdje sam bio sretan. Ne čudi da mu je i obitelj vezana uz kazalište, pa je supruga glumica, kći operna pjevačica, a sin glumac. Zbog te ljubavi prema kazalištu ni mirovina ga nije spriječila da radi i dalje. Kako je sam rekao na 40. obljetnici profesionalnog rada 2007.: Kada odem u mirovinu, zasigurno ću ostati vjeran HNK-u sve dok me ono bude trebalo. Zadovoljan sam svojim kazališnim življenjem i nadam se da sam svoj posao radio dobro i profesionalno.

            Doista, osim što je to jedna dobra definicija kako treba raditi svoj posao (dobro i profesionalno iz ljubavi) njegov prozor u kazalištu svijetli i dalje jer u sobi na katu kazališta još uvijek do kasnih sati razgovara o kazalištu, čita i piše, jer kazalište i dalje voli. Kako je rekla Antonija Bogner Šaban: Ta oaza kazališnog spokoja u kojoj uredno složena godišta časopisa, knjiga i novina bolje nego išta drugo svjedoče nesvakidašnji standard njegove pripadnosti kazalištu. Ljubomir Stanojević očito osječko  kazalište i dalje voli, a lijepo je da je tu i dalje, zbog osječkoga kazališta, ali i svih nas koji se bavimo (ili ćemo se baviti) osječkim kazalištem. Lijepo je znati da netko marno piše, prati i pamti, brine i čuva, ali i radosno dijeli, na dobrobit  kazališta i vlastite profesije.