Prvu Demetrovu nagradu za životno djelo HDKKT za 2012. godinu dodijeljena je
Branku Hećimoviću
Tijek odlučivanja:
Nakon godišnje skupštine HDKKT 27.06. 2012. na kojoj je izglasan i naziv i pravilnik Demetrove nagrade za životno djelo HDKKT, upravni odbor je izabrao Povjerenstvo za dodjelu nagrade:
- Darko Gašparović
- Antonija Bogner
- Sanja Nikčević
Sastanak povjerenstva održan je u četvrtak 26. 07. 2012. u prostorijama Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Sastanku su prisustvovali svi članovi, a Darko Gašparović je izabran za predsjednika povjerenstva. Odluka je donesena jednoglasno a svečana dodjela će biti u jesen, u drugoj polovici rujna.
Izvješće sastavila:
Sanja Nikčević
Bigrafija
Povjesničar hrvatske dramske književnosti, teatrolog i kritičar Branko Hećimović rođen je 1934. u Zagrebu, gdje je diplomirao i 1964. doktorirao obranivši na Filozofskom fakultetu radnju Hrvatska dramska književnost između dva rata (Rad JAZU, knj. 353, 1968). Od 1956. do 1972. zaposlen je u Radio Zagrebu, s jednogodišnjim prekidom 1958/1959. kada služi vojsku, kao kazališni kritičar i urednik Kulturno-umjetničke redakcije, te u zlatnim godinama zagrebačke radio dramske škole kao šef Dramskog studija i urednik Umjetničkog programa. Zatim je urednik za opću kulturu u Školskoj knjizi, te između ostalog uređuje antologijsku biblioteku književnih djela «Dobra knjiga».
U kolovozu 1977. primljen je u Akademijin Zavod za književnost i teatrologiju i izabran za višega znanstvenog suradnika, a 1982. za znanstvenog savjetnika. U međuvremenu 1978. prihvaća i vođenje kolegija pod naslovom Teatrološki praktikum na Akademiji za kazalište, film i televiziju, danas Akademiji dramske umjetnosti. Dužnost upravitelja Odsjeka za teatrologiju obnaša od 1979, a u prosincu 1990. imenovan je voditeljem Zavoda. Nakon utemeljenja Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU 1993, voditelj je dvaju odsjeka, za književnost i kazalište, do početka 1996. Od tada pa do umirovljenja krajem 2001, voditelj je Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, što i danas honorarno vodi. Godine 1980. izabran je člana suradnika Akademije.
Objavljivati je počeo 1954. godine. Isprva piše uglavnom kazališne kritike te članke, feljtone i eseje o recentnoj kazališnoj problematici. Potom se sve više posvećuje proučavanju hrvatske dramske književnosti, posebice 19. i 20. stoljeća, te ona postaje, zajedno s kazališnom umjetnošću navedenih stoljeća, glavnim područjem njegova zanimanja.
Autor je više knjiga: Dva komediografa (suautor M. Flegar) 1971; Velika imena hrvatskog glumišta, 1975; 13 hrvatskih dramatičara, 1976; Dramaturški triptihon, 1979; Može li se Lauri vjerovati? 1982; Razgovori s Pometom, Desdemonom i Poljskim Židovom, 1995; Pod Krležinim kišobranom, 1997; U zagrljaju kazališta, 2004; Izdaja forme, 2010.)
Urednik je više antologija drame: Pometova družba, Komediografija od Nalješkovića i Držića do danas, 1973; Antologija suvremene hrvatske drame, «Vidik», br. 16-18, 1973; Das kroatische Drama des 20. Jahrhunderts, «Die Brücke», br. 51-53, 1977; Izabrane slovenske drame, 1982; Suvremene makedonske drame (suautor B. Pavlovski), 1982; Antologija hrvatske drame, 1-3 knjiga, 1998; Il teatro croato del dopoguerra (suautori N. Batušić i R. Marinković)«La battana», br. 91-92, 1989; Antologio de kroataj unuaktaj dramoj, 1997), te većinski autor i priređivač monografije Dragica Krog Radoš, glumica i subreta, 2006.
Sastavljač je i dvaju izdanja, koja sadrže CD-e i popratne knjižice. Kupleti, šaljivi monolozi i prizori, Gramofonski zapisi članova Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i izvođača zagrebačkih kabareta 1906-1930 i Recitacije, kazivanja, dramski monolozi i prizori, Fonogramski zapisi članova Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1909-1952, Zagreb 2005.
Inicijator je, priređivač i urednik kapitalnoga teatrografskog izdanja u dvije knjige Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1990, 19990 za koje je dobio Nagradu za znanstveni rad Bartol Kašić i Nagradu Marko Fotez, kao i treće knjige Repertoara hrvatskih kazališta, 2002.
Više godina član je uredništva biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti za koju je priredio izabrana djela petnaestorice pisaca, među kojima i izabrana djela Tita Brezovačkog i Milana Begovića. Za tisak je nadalje pripremio i prokomentirao neobjavljene ili u periodici i ostavštinama zagubljene dramske i kritičarske tekstove Milana Begovića, Zlate Kolarić-Kišur, Marka Foteza, Marijana Matkovića i Zvonimira Bajsića, a priređivač je i Matkovićevih Izabranih djela, 2001. u osam knjiga. Priredio je i više zbornika i časopisa posvećenih radio-drami, kazališnoj građi i teatrološkoj problematici kao što su zbornici Praha – Warszawa – Zagreb, Nagrađene radio-drame, 1968, Suvremena drama i kazalište u Hrvatskoj, 1987. i Karlovačka kazališna stoljeća, 1995, te zbornici priopćenja sa znanstvenih skupova održanih u sklopu kazališno-teatrološke manifestacije Krležini dani u Osijeku. Obuzetost kazališnom građom, te zanimanje za scenografiju i kostimografiju potiču ga i na pripremanje brojnih izložbi za koje sastavlja i potpisuje (Scenografije Aleksandra Augustinčića, 1997, Kazališni portreti i scenografije Zlatka Kauzlarića Atača, 1997, 2 iz. pod naslovom Od crteža do scene, 1998), priređuje i uređuje kataloge.
Bavi se i leksikografskim radom. Suradnik je i urednik struka više enciklopedijskih i leksikografskih izdanja. Prevodi s ruskog (V. V. Majakovski, Stjenica) i slovenskog jezika, adaptira dramska djela i dramatizira prozna ostvarenja za radijska izvođenja, objavljuje feljtonsko-esejističke i memoarske zapise, kao i refleksije o događajima i pojedincima iz umjetničkog miljea.
Član je Društva hrvatskih književnika od 1963. i jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih kazališnih kritičara i teatrologa. Biran je i za njegova predsjednika. U dva početna mandata predsjednik je Odbora Fonda Miroslav Krleža. Među malobrojnim je pokretačima i Krležinih dana u Osijeku i predsjednik njihova Odbora od osnutka ove kazališno-teatrološke manifestacije 1990. godine.
Obrazloženje Demetrove nagrade HDKKT za životno djelo 2012.
Teatrologija kao zasebna znanstvena humanistička disciplina u Hrvatskoj započinje sredinom 50-tih godina 20. stoljeća, kad je prof. dr. Ivo Hergešić unutar Odsjeka za komparativnu književnost pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu utemeljio katedru za teatrologiju s filmologijom. Tijekom sedam desetljeća koliko je otad proteklo sustavno stručno i znanstveno istraživanje i analitičko tumačenje svih aspekata kazališne umjetnosti uznijelo je hrvatsku teatrologiju do europskih i svjetskih vrijednosnih dometa. Mnogi su, od najstarije do najmlađe generacije teatrologa, u to uložili znanje, pamet i ljubav prema teatru. Ali, među svima, na prvome mjestu stameno stoje dvojica koji su tijekom umalo cijeloga tog razdoblja kvalitativno i kvantitativno, ustrajno stajali u prvome redu proboja od skromnih početaka do današnjih visova. To su pokojni Nikola Batušić (1938.-2010.) i Branko Hećimović (1934.).
Branko Hećimović prvim se kazališnim člancima javio 1954., dakle godinu dana prije utemeljenja katedre za teatrologiju. Prvo razdoblje njegova pisanja o kazalištu obilježavaju kritike, feljtoni i članci. Nešto kasnije počinje i njegovo djelovanje kao urednika i potom voditelja Dramskog studija pri Radio Zagrebu, upravo u zlatnim godinama uzleta i pune međunarodne afirmacije hrvatske radio-drame. To dvostruko djelovanje s jedinstvenim ciljem – promicanja i analitičke rasudbe hrvatske dramske književnosti i kazališta i uređivanja monografija, zbornika i leksikografskih izdanja – protegnut će se kroz cijeli njegov stvaralački vijek sve do današnjega, poznog doba života.
Znanstveno bavljenje poviješću hrvatske dramske književnosti kao i teatrologijom Hećimović započinje po dolasku u Zavod za književnost i teatrologiju HAZU 1977. Tad već ima iza sebe nekoliko knjiga kojih će broj do danas narasti na desetak respektabilnih naslova, uz brojne zbornike i monografije. Njegov rad odlikuje istraživački eros, filološka preciznost i podatkovna pouzdanost. Sve to vodilo ga je prema sintetskim obuhvatima na polju povijesti hrvatske drame i kazališta, a značajan je njegov rad i na slovenskome teatru, poglavito njegovoj glumačkoj sastavnici u komparativnome odnosu prema hrvatskome kazalištu.
Pokretač je i urednik kapitalne teatrografske edicije Repertoar hrvatskih kazališta od početaka 1840. godine do danas koja je kroz dvadesetak godina iznjedrila pet opsežnih tomova. Kad znamo da je repertoar sa svim popratnim teatrografskim podatcima temelj svakomu proučavanju i tumačenju kazališnoga života kroz povijest, jasno je da je tim kapitalnim izdanjem u punom smislu omogućena suvremena znanstvena djelotvornost hrvatske teatrologije.
Uz neiscrpnu istraživačku znatiželju Hećimovića resi i organizacijski dar, pa je tako između ostaloga bio glavnim pokretačem ideje o teatrološko-kazališnoj manifestaciji Krležini dani u Osijeku, koja je i ostvarena pod pokroviteljstvom HAZU, Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera. Od samoga početka godine 1990. Branko Hećimović je spiritus movens i predsjednik Odbora Krležinih dana koji će u prosincu ove godine 2012. doživjeti svoje 23. izdanje. Bio je jednim od pokretača i predsjednikom Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, a u dvama je mandatima bio predsjednikom Odbora Fonda Miroslav Krleža pri Društvu hrvatskih književnika, koju dužnost obnaša i danas.
Uza sve to, nije nipošto zanemariv njegov leksikografski i urednički rad. Neka bude dovoljno spomenuti samo činjenicu da je priredio izabrana djela petnaestorice pisaca u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, te napisao cijelo mnoštvo natuknica o hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu u raznim leksikonima i enciklopedijama.
Ovaj nužno vrlo sažet pregled teatrološkoga rada dr. Branka Hećimovića više nego dovoljno potkrepljuje odluku HDKKT-a da mu se dodijeli prva nagrada te strukovne udruge za životno djelo u području teatrologije.
Darko Gašparović, predsjednik povjerenstva Demetrove nagrade 2012
Antonija Bogner Šaban, Sanja Nikčević, članovi povjrenestva
U Zagrebu, 2012.
