Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT za 2020. godinu dodijeljena je
Gigi Gračan
Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu dr. art. Mira Muhoberac, Ljubomir Stanojević i dr. sc. Martina Petranović (predsjednica Povjerenstva) na sjednici održanoj 14. rujna 2020. godine donijelo je odluku, koju je Upravni odbor Društva potvrdio, da se Demetrova nagrada za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa 2020. godine dodijeli dugogodišnjoj članici Društva, prevoditeljici, kritičarki i urednici iz Zagreba, GIGI GRAČAN.
Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanoga iznosa od 10.000,00 kuna.
Biografija
Giga Gračan (r. Drndarski), hrvatska je književna prevoditeljica, novinarka i urednica (Osijek, 1945.). Po završetku gimnazije i teoretsko-nastavničkoga odjela Muzičke škole 1963. u Osijeku, upisala je studij komparativne književnosti i engleskoga jezika na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i diplomirala 1968. godine, a kao pomoćne predmete položila je i talijanski i francuski jezik. Godine 1994. stekla je certifikat njemačkog jezika ZMP, Goethe-Institut Bonn.
Bila je voditeljica knjižnice u osječkom Elektrometalskom školskom centru (1968. – 1972.), urednica u Koncertnoj direkciji Zagreb i Zavodu za kulturu Hrvatske te izvršna tajnica Hrvatskoga glazbenog zavoda (1972. – 1990.). Nakon dugogodišnje suradnje s Hrvatskim radijem u svojstvu vanjske suradnice, od 1991. do 2010. kada odlazi u mirovinu zaposlena je kao urednica na Trećem programu Hrvatskoga radija gdje je koncipirala i uređivala dugovječne i popularne emisije Kazalištarije (1989. – 2002.) i Zoofon (1994. – 2010.). Tekstovima o britanskim, američkim i kanadskim autorima, kazališnim kritikama, kolumnističkim tekstovima, komentarima i intervjuima s hrvatskim i stranim umjetnicima od 1968. godine do danas ostvarila je bogatu i razgranatu suradnju u brojnim časopisima i novinama. Bila je članica uredništva časopisa Revija, Prolog, Prolog/Teorija/Tekstovi, Glasnik UNESCO-a i Vijenac. Od 1996. do 2005. uređivala je dvije biblioteke za nakladu ArTresor. Uredila je nekoliko zbirki hrvatskih dramatičara i esejista na hrvatskome i na stranim jezicima, a 1996. u izdanju ArTresor naklade objavila je autorski literarno-likovni almanah Macani razni. Od 1967. objavljuje prijevode književnih klasika i književno-teorijskih djela s engleskog, francuskog i njemačkog jezika. Stručnim prilozima sudjelovala je na više prevodilačkih i teatroloških stručnih skupova te skupova o medijima i kulturnoj politici u zemlji i u inozemstvu, a autorskim i uredničkim radovima sudjelovala je i na međunarodnim festivalima Prix Europa i Prix Marulić. U devedesetim godinama prošloga stoljeća redovito je surađivala s hrvatskim redakcijama BBC-a i Deutsche Welle, a povremeno i s njemačkom redakcijom te radijske stanice.
Članica je više strukovnih udruženja: Društva hrvatskih književnih prevodilaca (kojemu je u više navrata bila tajnica, a od 1992. do 2000. i predsjednica), Hrvatskoga centra P. E. N. kluba, Hrvatskoga novinarskog društva, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, i Hrvatskog društva pisaca. Bila je članica Vijeća za medijsku kulturu Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2001. – 2003.).
Za svoj prevodilački, novinarski i urednički rad primila je brojne nagrade i priznanja: Godišnja nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca 1980. za prijevod knjige Anatomija kritike Northropa Fryea, Nagrada „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje uređenu radijsku emisiju u godini 1998. (Zoofon), Godišnja nagrada HRT-a za postignuća u mediju radija, 2001., Nagrada „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture RH za životno djelo na području književnog prevodilaštva, 2012., Nagrada „Otokar Keršovani“ za životno djelo u novinarstvu, 2013., Nagrada grada Zagreba 2014., Nagrada „Josip Tabak“ za životno djelo Društva hrvatskih književnih prevodilaca, 2016.
Obrazloženje Demetrove nagrade HDKKT za životno djelo 2020.
Od praznog do ispunjenog prostora
„Mogu uzeti bilo koji prazan prostor i nazvati ga otvorenom scenom. Netko se kreće u tom praznom prostoru dok ga netko drugi promatra, i to je sve što treba da bi se stvorio teatar. Ipak, kada govorimo o teatru, ne mislimo samo na to“, poznate su riječi kojima redatelj Peter Brook započinje svoju knjigu Prazni prostor. No budući da je u hrvatskom javnom prostoru prevođenje i dalje profesija pomalo ispod radara, nekako je manje poznato da hrvatsku inačicu engleskoga izvornika dugujemo uglednoj hrvatskoj prevoditeljici, kritičarki, novinarki i urednici Gigi Gračan. Već je 1972. godine, samo nekoliko godina nakon izlaska originala i u prvim godinama profesionalne karijere Gige Gračan, upravo zahvaljujući tomu što je upozorila na izvornik, pa i sama ga pribavila, Brookova znamenita knjiga osvanula na hrvatskome jeziku u izdanju Nakladnoga zavoda Marko Marulić iz Splita te ispunila i bitno sadržajno i terminološki obogatila hrvatski kazališni i kulturni prostor, ujedno i gotovo sudbinski trasirajući put kojim se u godinama što su slijedile pa sve do danas nastavilo javno djelovanje Gige Gračan. Naime, od 1967. godine čvrsto se usidrila unutar koordinatnoga sustava kazališta, književnosti, glazbe, prevodilaštva, novinarstva i uredničkog rada u različitim javnim medijima, uvijek pridonoseći dinamiziranju i obogaćivanju hrvatskoga jezičnoga izričaja te širenju duhovnih i intelektualnih obzora naše sredine.
Za svoja je ostvarenja primila više priznanja i nagrada, uključujući i nagrade za životno djelu na području prevođenja i novinarstva, a za Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa posebno je značajno njezino svestrano djelovanje unutar nacionalne kazališne kulture, te napose njezina uloga u pokretanju društva 1976. godine kada je na Utemeljiteljskoj skupštini Petar Selem izabran za prvoga predsjednika, a Giga Gračan za tajnicu. Pored uvodno apostrofiranoga prijevoda Praznoga prostora Petera Brooka, u prijevodnom segmentu njezina rada nezaobilazna su djela Georgea Steinera, u ovom kontekstu osobito njegova Smrt tragedije (Biblioteka Prolog, Zagreb 1979.). U teorijskom diskursu Giga Gračan izvještila se radeći potkraj 1970-ih na prijevodu knjige Anatomija kritike Northropa Frya. Otada, pa i ranije, prevela je niz teorijskih tekstova za kazališne časopise Prolog, Prolog/Teorija/Tekstovi i Kazalište. Među prijevodima drama, odigranih i/ili objavljenih u časopisima i knjigama, posebno se ističe Bondov Lear te je nakon izvedbe na Dubrovačkim ljetnim igrama 1981. u režiji Ljubiše Georgijevskog kazališna kritika analitički progovorila i o prijevodu.
Bila je članica uredništva kazališnoga časopisa Prolog (1977. – 1984.) i Prolog/Teorija/Tekstovi (1985. – 1990.), a svojim se britkim, analitičnim i nerijetko provokativnim kritikama, kolumnama, komentarima i tematskim prilozima kazališne tematike javljala i u brojnim drugim časopisima i serijskim publikacijama. Nakon prvih kazališnih osvrta na djelovanje i repertoarne odrednice osječkoga kazališta, a potom i na zagrebačke kazališne produkcije te na odjeke važnijih inozemnih premijera, u kazališnoj je periodici objavila i više razgovora sa znamenitim hrvatskim kazališnim umjetnicima različitih profesija (Mira Župan, Kosta Spaić, Fabijan Šovagović, Tomislav Bakarić, Dubravko Jelačić Bužimski, Ivo Hergešić…), te sa skladateljima i interpretima u većoj ili manjoj mjeri vezanima uz glazbeno kazalište (Milko Kelemen, Boris Papandopulo, Dragutin Savin…), a o mnogim je kazališnim umjetnicima napisala članke, nekrologe, osvrte i prikaze u kojima su podjednako do izražaja dolazili i njezina erudicija i lucidnost, i njezine osobne reminiscencije na kazališne ljude i događaje. Katalog osoba što ih je, zahvaljujući znanju stranih jezika, intervjuirala za novine, časopise i radiostanice impozantan je i po opsegu i po njihovu renomeu, obasežući imena od dramatičara Edwarda Bonda i kritičara Jana Kotta do redatelja Wernera Schroetera.
Sudjelovala je na više znanstvenih i stručnih simpozija te okruglih stolova o kazalištu i radiju u zemlji i u inozemstvu (svjetski kongres o Augustu Strindbergu u Stockholmu 1982., Krležini i Marulićevi dani 1990-ih, okrugli stol uz berlinski festival Prix Europa 1990-ih i kasnije). U prilozima koje je povremeno pisala za monografske publikacije o kazališnim umjetnicima i skupinama iskazivala je istančano razumijevanje za specifičnosti pojedinih kazališnih profesija, jezični izričaj i scenski govor te udio glazbe u scenskome činu, a dotakla se i pitanja prevođenja i lokalizacija stranih djela u korpus hrvatskoga jezika. Uredila je izdanja dramskih djela hrvatskih dramatičara Dubravka Jelačića Bužimskoga (Sjene, Zagreb 1988.) i Tomislava Bakarića (Hrvatski triptih, Zagreb 1988., oba u Biblioteci Prolog) te prijevode dramskih djela Ive Brešana, Antuna Šoljana i Dubravka Jelačića Bužimskog na engleski jezik (serija Croatian drama after Aretheus časopisa Most/The Bridge, Zagreb 1992.). Napisala je više programskih knjižica za dramske predstave HNK Zagreb i Osijek te Dramskog kazališta Gavella.
Tijekom isprva dugogodišnje suradnje i kasnije stalnog uredničkog angažmana na Hrvatskome radiju ustrajno je osiguravala zastupljenost kazališta u eteru, pokazujući poseban senzibilitet za zvuk kao neodvojiv od slova. U svojim je Kazalištarijama te u, kako ih je nazvala, kazališnoj i glazbenoj podvrsti Zoofona, radiofonski prepoznatljivo prezentirala raznovrsnu scensku problematiku. Autorica je brojnih dokumentarnih radiodrama, među kojima su iznimno odjeknule dvije s tonmajstoricom Ankom Savić, Život u glumi, ili Od Držića do Držića (protagonist Pero Kvrgić, Zagreb 2000.) i Tak je kvakal KVAK ili Vedri duh Zagreba (Zagreb 2003.).
Dosad su nagradu Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa mahom dobivali pripadnici struka iz naziva Društva, kazališni kritičari i teatrolozi, k tomu katkada i redatelji, dramski pisci ili sveučilišni profesori. Prinos Gige Gračan povijesti i suvremenosti hrvatskoga kazališta, kazališne kritike i teatrologije te strukovnoj udruzi kazališnih kritičara i teatrologa gdjekada zahvaća u poneku od navedenih kategorija, a gdjekada i šire od njih, pa je Povjerenstvo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa zaključilo da šireći spektar zaslužnoga djelovanja u rasteru nacionalne kazališne kulture, Demetrova nagrada i ove godine nedvojbeno odlazi u prave ruke: svestranoj umjetnici riječi i privrženici zvuka koja je htjela i umjela ispuniti nerijetko prazan prostor unutar hrvatskoga kazališta, teatrologije, kritike i radijskoga etera.
