Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT za 2021. godinu dodijeljena je
Zvonimiru Mrkonjiću
Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu dr. art. Mira Muhoberac (predsjednica Povjerenstva), dr. sc. Višnja Kačić Rogošić i dr. sc. Martina Petranović na sjednici održanoj 27. travnja 2021. godine donijelo je odluku da se Demetrova nagrada za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa 2021. godine dodijeli dugogodišnjem članu Društva, hrvatskome književniku i prevoditelju, kritičaru i teoretičaru, uredniku i dramaturgu, akademiku Zvonimiru Mrkonjiću.
Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanoga iznosa od 10.000,00 kuna.
Biografija
Zvonimir Mrkonjić hrvatski je književnik i prevoditelj, kritičar i teoretičar, urednik i dramaturg. Rođen je 6. lipnja 1938. godine, a nakon što je u Splitu završio klasičnu gimnaziju, u Zagrebu na Filozofskome fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i francuski jezik, dok je na Akademiji dramske umjetnosti studirao režiju kao jedan od posljednjih učenika Branka Gavelle. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu Telegram i teatrološkoga časopisa Prolog te niz godina djelovao kao dramaturg u Gradskome dramskom kazalištu Gavella. Od 2002. godine član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2006. redoviti član. Istaknuti prevoditelj F. Hölderlina, S. Mallarméa, R. M. Rilkea, A. Rimbauda, A. Camusa, A. Gidea, J. Geneta, Lautréamonta i drugih autora te metodološki rigorozan analitičar i kritičar pjesništva, Mrkonjić je ostvario jedan od najzapaženijih pjesničkih i kritičkih opusa u suvremenoj hrvatskoj književnosti.
U pisanju o pjesništvu kreće se u duhu R. Barthesa (čiji je Užitak u tekstu i preveo 2004. godine), strukturalizma i francuske teorije teksta, pa njegova kritička aparatura proizvodi filozofski i pojmovno bremenite paradigmatske razrede i kategorije u duhu svojih uzora. Značajno mu je kritičko djelo dvosveščano Suvremeno hrvatsko pjesništvo objavljeno 1971. godine te sastavljeno od antologije i popratne analitičke knjige. Iste smjernice slijede ostale knjige (Izum beskraja iz 1971., Sustav i slika iz 1980., Izvanredno stanje iz 1991. i Prijevoji pjesništva, I–II, iz 2006. i 2007.), njegova tekuća kritika i eseji te antologija hrvatskoga pjesništva dvadesetoga stoljeća Međaši iz 2004. godine kao i Antologija francuskog pjesništva iz 1998., koju je uredio s Mirkom Tomasovićem. Mrkonjićevo pjesničko stvaranje, okupljeno u dvadesetak objavljenih zbirki, određeno je vlastitim konceptualnim obzorom i svjesno teorije pjesništva koju njezin autor proizvodi. To se antireferencijalno pjesništvo najčešće bavi samim svojim jezičnim materijalom, od najranijih zbirki Gdje je što (1962.), Zemljovid (1964.) i Dan (1968.), preko eksperimentalne faze, koju čine Knjiga mijena (1972.), Bjelodano crnonoćno (1976.) i Nadnevak (1977.), pa do strogih, zatvorenih formi i pjesama u prozi kojima se okrenuo u potonjim zbirkama Zvonjelice (1980.), Pisma u bijelo (1989.), Put u Dalj (1992.), Šipanski soneti (1992.), San, magla i ništa (1996.), Kao trava (1998.) i Gonetanje gomile (2002.), nakon iscrpljenja vlastita avangardnoga projekta. Kasnu etapu, pak, obilježavaju povratak jezičnoj mimetičnosti te citatnost, autoreferencijalnost i okretanje tradiciji, svojstveni postmodernizmu. Zanimljivi su njegovi teatrološki ogledi o novijem teatru nadrealističke provenijencije, primjerice o teatru Radovana Ivšića, odnosno eseji i studije o iskustvu „preobražene farse“ u suvremenom hrvatskom dramskom kazalištu, posebice u opusu Ive Brešana.
Njegove analitičke prokupacije obuhvaćaju i Držićevo stvaralaštvo, njegovu dramsku i stvarnosnu „teatralnost“ kao i razradu ranonovovjekovnoga komičkog naslijeđa u dramatičarevim komedijama. Neki su od tih tekstova objavljeni 1985. godine u knjizi Ogledalo mahnitosti. Nagrađen je Zmajevom nagradom (1988.), Nagradom Vladimir Nazor (1990.), Nagradom August Šenoa, Matica hrvatska (1997.), Nagradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1997.), Nagradom Josip Sever (1998.) te Goranovim vijencem (1999.). Godine 2000. odlikovan je odličjem Officier dans l’Ordre des Arts et des Lettres. Laureat je Sonetnih dana Hanibala Lucića (2002.) i dobitnik Oliveat Croatie redivive (2002.), Nagrade Gabriel Bethlem (2002.), Nagrade HAZU-a (2005.), Nagrade Matice hrvatske za književnu i umjetničku kritiku Antun Gustav Matoš (2006.) te Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2009.).
Obrazloženje Demetrove nagrade HDKKT-a za životno djelo 2021.
Kazalište kao intelektualni azil
Već i letimičan pogled na bogat profesionalni ţivotopis akademika Zvonimira Mrkonjića ukazuje na njegovu kreativnu svestranost i intelektualno djelovanje u mnoštvu različitih umjetničkih i znanstvenih područja i medija izraţavanja. Mrkonjić stoga uživa status istaknutoga hrvatskog književnika, ponajprije pjesnika i autora dvadesetak sadrţajno i formalno raznorodnih, a nerijetko i eksperimentalnih, pjesničkih zbirki kao što su Gdje je što (1962.), Zemljovid (1964.), Dan (1968.), Knjiga mijena (1972.), Bjelodano crnonoćno (1976.), Nadnevak (1977.), Zvonjelice (1980.), Pisma u bijelo (1989.), Put u Dalj (1992.), Šipanski soneti (1992.), San, magla i ništa (1996.), Kao trava (1998.) ili Gonetanje gomile (2002.), Sonet sonetom (2005.), Nasumce na sunce (2006.), Reciklažno dvorište (2019.) i Pjevno tijelo (2020.), no zasluţeno nosi i naziv uglednoga književnog kritičara i teoretičara, esejista i antologičara koji je često i upućeno pisao o hrvatskom pjesništvu i priredio brojna samostalna i zbirna izdanja hrvatskih pjesnika (primjerice, Suvremeno hrvatsko pjesništvo, 1971. ili Međaši, 2004.), afirmirajući mnoga domaća autorska imena i pjesničke poetike, ali i inozemne autore (Antologija francuskog pjesništva, 1998., s Mirkom Tomasovićem). Istodobno, Mrkonjić se nametnuo i kao vrstan i rafiniran prevoditelj poezije s više svjetskih jezika, točnije s francuskoga (djela Stéphanea Mallarméa, Arthura Rimbauda…), njemačkoga (djela Rainera Marie Rilkea, Friedricha Hölderlina…) i engleskoga jezika (npr. Soneti Williama Shakespearea u suradnji sa Željkom Čorak) te kao prevoditelj i tumač stručne literature iz područja teorije književnosti (Roland Barthes, Užitak u tekstu, 2004.). Njegovi su književni ogledi o hrvatskim pjesnicima, mahom onima djelatnim u drugoj polovici 20. stoljeća, objavljeni u knjizi Izvanredno stanje (Zagreb, 1991.), a kolumne, u kojima je na stranicama dnevnih novina Novi list godinama pratio suvremeno pjesničko stvaralaštvo, u dvotomnoj zbirci Prijevoji pjesništva (Zagreb, 2006.), dok su pak njegovi likovni eseji o stvaralaštvu hrvatskih slikara, kipara, dizajnera i fotografa različitih profila, naraštaja i rukopisa sabrani u knjizi Tvar kao pamćenje (Zagreb, 2006.). Hrvatsku je književnost i književnu znanost zadužio i kontinuiranim i samozatajnim uredničkim radom na priređivanju izdanja hrvatskih pisaca, djelovanjem u uredništvima dvotjednika za kulturu Telegram i kazališnoga časopisa Prolog te osvrtima i člancima u raznim periodičkim publikacijama. Za svoj je književni, prevodilački i književnokritički rad primio velik broj priznanja i nagrada, uključujući i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo (2009.), a u razgovoru povodom primitka nagrade Goranov vijenac za pjesništvo (1999.) Mrkonjić je, osvrnuvši se na viševrsnost svoga djelovanja koje je pored svega spomenutog uključivalo i rad u teatru, ustvrdio: „Moja velika ljubav bilo je kazalište. Zahvaljujući profesoru Hergešiću koji nas je na studiju komparativne književnosti zarazio kazalištem, postalo je i kazalište jedan od mojih interesa. […] Ali moram reći da je moje zvanje ipak bilo kazalište. U njemu sam radio 30 godina, živio sam od njega i s njim. Uvijek sam kazalište nekako najbolje osjećao kao svoj intelektualni azil.“
Upravo je kazališno djelovanje Zvonimira Mrkonjića unutar nacionalne kazališne kulture od posebnoga značenja za Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa članom kojega je dugi niz godina. U kazalištu i oko kazališta Zvonimir Mrkonjić sudjelovao je na doista mnogobrojne načine: rodio se doslovno na kazališnoj pozornici u Splitu, na Peristilu (u kući koja je kasnije uništena bombardiranjem); gledao je operne, operetne i dramske izvedbe na otvorenim i zatvorenim splitskim scenama upijajući silnice mediteranskoga teatra; studirao je režiju na zagrebačkoj kazališnoj akademiji kao jedan od posljednjih učenika Branka Gavelle; bio je urednik u časopisima za kulturu i/ili kazalište te urednik izdanja dramskih djela hrvatskih pisaca; dugi niz godina, od 1. siječnja 1971. do 30. prosinca 1998., radio je kao dramaturg Gradskoga dramskog kazališta Gavella gdje je obavljao poslove dramaturga, dramaturga predstava (npr. Anton Pavlovič Čehov, Tri sestre, Josip Kosor, Maske na paragrafima), prevoditelja, dramatizatora (August Cesarec, Careva kraljevna), urednika kazališnih izdanja, autora tekstova i člana Umjetničkoga vijeća; bavio se prevođenjem dramskih djela s francuskoga i njemačkoga jezika kao i redakcijama prijevoda drugih autora; napisao je cijeli niz osvrta, kritika, eseja i studija o dramskim piscima i kazališnim temama od kojih su neki od značajnijih i opsežnijih radova prikupljeni u knjizi dramaturških studija Ogledalo mahnitosti (Zagreb, 1985.).
O povijesti i djelovanju GDK Gavella pisao je u Repertoaru hrvatskih kazališta (Zagreb, 1990.). U više se radova vraćao stvaralaštvu Marina Držića, ističući teatralnost Držićeva opusa kao bit njegova „pjesničkog projekta“, specifičan odnos Držića prema tjelesnosti te socijalnu kritičnost i političnost Držićeva rukopisa (O Držićevoj teatralnosti, Skup ili otjerana pastorala), a u nekoliko je navrata pisao i o djelima Williama Shakespearea, posebice o tragedijama Hamlet, Macbeth i Kralj Lear. S osobitim je pak zanimanjem analizirao dramska djela vlastitih suvremenika. U časopisu Prolog, u kojemu je urednički djelovao šest godina, zalagao se za objavljivanje dramskih djela suvremenih hrvatskih pisaca i
napisao zapaženu studiju Preobrazba farse (1975.) o transformacijama žanra farse u hrvatskom dramskom pismu druge polovice 20. stoljeća, s posebnim osvrtom na djela Radovana Ivšića, Marijana Matkovića, Ive Brešana, Antuna Šoljana, i dr. Intenzivno se bavio (pre)vrednovanjem pjesničkog i dramskog opusa Radovana Ivšića i Nikole Šopa, što je, između ostaloga, rezultiralo i njihovim repozicioniranjem u hrvatskoj dramskoj i kazališnoj kulturi (Teatar Radovana Ivšića, Teatar Nikole Šopa) i tiskanjem njihovih dramskih djela.
Mrkonjić je zaslužan za prvo izdanje dramskih djela Radovana Ivšića pod nazivom Teatar (Zagreb, 1978.), čime je otvoren put i scenskim uprizorenjima Ivišićevih drama koja su se ubrzo zaredala u profesionalnim i amaterskim kazalištima, a sudjelovao je i u izdanju drama Nikole Šopa u zbirkama Kroz vrevu stećaka (Sarajevo, 1987.) i Izabrana djela (Zagreb, 2006.). Uredio je i pogovorom popratio izdanja djela Ive Brešana Nove groteskne tragedije (Zagreb, 1989.) i Tri drame: Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, Ledeno sjeme, Stani malo, Zvonimire (Zagreb, 1993.), pisca kojem se u svojim analitičkim studijama rado vraćao.
U esejističkome su ga radu o drami i kazalištu zaokupljale teme političnosti teatra i polemičnosti dramskoga djela prema odabranoj društvenoj situaciji, odnos dramskoga pisma i etike, pitanja načina uprizorenja i rješavanja različitih problemskih čvorišta dramskih djela u kazališnoj praksi, a više radova o scenografskom radu Zlatka Kauzlarića Atača svjedoči da ga je zanimala i kazališna scenografija. Pojedine studije nastale su potaknute aktualnim kazališnim izvedbama hrvatskih dramskih djela (primjerice, Violićeva režija Prikazanja života i muke sv. Ciprijana i Justine na Dubrovačkim ljetnim igrama 1968. i Fotezova režija Prikazanja života sv. Lovrinca u Splitu iste, 1968. godine potaknuli su njegov rad o srednjovjekovnome kazalištu Theatrum mundi), pojedine su studije pisane kao pogovori ili predgovori zbirkama dramskih djela, a niz osvrta, eseja pa i razgovora s kazališnim umjetnicima nastao je prigodom rada na programskim knjižicama GDK Gavella (Stvarnost i san u Krležinu ‘Vučjaku’).
Istaknuo se i svojim autorskim prinosima i emisijama na Trećemu programu Hrvatskoga radija Hrvatske radiotelevizije, npr. u emisiji Riječ je glazba je riječ, u kojoj sve do danas spaja svoje znanje o književnosti, glazbi i kazalištu i vrhunsko prevoditeljsko umijeće te slušateljima predočuje, npr., poveznice između singspiela, komedije dell’ arte i talijanske opere buffe.
Na hrvatski je jezik, mahom za GDK Gavella ali i za druga kazališta, preveo više dramskih tekstova. Dio njegovih dramskih prijevoda tiskan je u knjigama (Karl Kraus, Posljednji dani čovječanstva, 1994., Gerhart Hauptmann, Pred suton, 1998., Jean Genet, Paravani, 2004.), a dio je ostao u rukopisu (Ödön von Horvath, Priče iz Bečke šume i Vjera, ufanje, ljubav, Johann Nestroy, Talisman iliti tko je protiv crvene boje, Frank Wedekind, Buđenje proljeća, Peter Weiss, Noć s gostima, Georg Büchner, Dantonova smrt, Jean Paul Sartre, Prljave ruke…).
Naposljetku, Zvonimir Mrkonjić je kazališnim temama i osobnostima posvetio i dio svoga bogatog pjesničkoga opusa obradivši u raznim pjesničkim formama problematiku suodnosa kazališnoga privida i zbilje, teatra i društva ili socijalne uloge kazališta, odnosno pjesnički uobličivši refleksije na kazališne predstave, uloge i glumce kao u, primjerice, poznatoj pjesmi o glumačkome umijeću Pere Kvrgića Kvrgićeva preobrazba.
Izbor njegovih pjesama o kazališnoj umjetnosti sabran je u knjizi Taljenje Talije. Sedam pjesnika o kazalištu (Zagreb, 2015.).
Tragom navedenoga opsežnog i plodonosnog djelovanja u hrvatskom kazalištu i hrvatskoj kazališnoj kritici i teatrologiji kojim je Zvonimir Mrkonjić trajno i nedvosmisleno zadužio nacionalnu kazališnu kulturu, povjerenstvo za dodjelu Demetrove nagrade jednoglasno je odlučilo da se ovogodišnja Demetrova nagrada za životno djelo dodijeli akademiku Zvonimiru Mrkonjiću čiji se opus u teatru i za teatar, iz perspektive Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, također može smatrati svojevrsnim oblikom intelektualnoga azila hrvatske kazališne kritike i teatrologije kakvim je Mrkonjić, kao što rekosmo, držao kazalište.
