2016. Vlatko Perković

Vlatko Perković, član HDDU, DHK, HDKKT, doktor znanosti s područja književnosti i kazališta, rođen 22. kolovoza 1936. u Klisu. Gimnaziju pohađao u Splitu. Dramsku školu završio u Sarajevu, diplomu Filozofskog fakulteta stekao u Zadru. Završio izvanredni (postdiplomski) studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu. Praktični dio studija položio režijom vlastite drame Zavězněné odpoledne (Zatvoreno poslijepodne − prethodno izvedene u HNK u Splitu) u praškom kazalištu Divizna. Redatelj HNK u Splitu i redatelj Dramskog ansambla na Splitskom ljetu. Povremena gostovanja i u drugim kazalištima. Kao dramski (rjeđe operni) redatelj i kao teoretičar istraživao suigru znakovnih sustava kazališne činjenice na tekstovima antičke dramske književnosti, preko Shakespearea (Hamlet) do suvremene drame (Miller, Genet, Beckett, Kamov, Petrasov Marović).

Predavao na  Splitskom odjelu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od godine 1998. pisac kazališnih kritika u Hrvatskom slovu, a potom u Vijencu i Kulisi.eu U znanstveno-nastavnom zvanju izvanrednog sveučilišnog profesora predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu kolegij Dramaturgija. Usporedo s ranijim redateljskim i sadašnjim pedagoškim radom pisac teorijskih rasprava iz dramaturgije i teatrologije. Učestalo se javlja u periodici (Kolo, Republika, Mogućnosti, monografijama), sudjeluje na znanstvenim simpozijima. Autor je nekoliko stručnih knjiga, jednog romana i nekoliko drama. Njegova drama Ucjena nagrađena je na Marulićevim danima u Splitu godine 1995., a za knjigu Tri drame nagrađen je Nagradom Grada Splita za 1997. g.

Stručne knjige: Dramaturgija i kazališni znak, Centar za kulturne djelatnosti,  Zagreb, 1984.;  Manipulirano kazalište, Književni krug Split, 1993.; Kako zaštititi literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodom, Split, 2002.; Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, posebni otisak iz časopisa Mogućnosti br. 1/3, 1995.; Kvalitativne promjene kazališnog znaka, MH Zagreb, 2004.; Dramsko djelo − kazališna izvedba, MH Split, 2004.; U procjepu ideologije i estetike – Hrvatska dramatika 1945. – 1960., MH Dubrovnik, 2011.; Kazališna mišolovka, Književni krug Split, 2012.

Književni tekstovi: Zatvoreno poslijepodne (drama), časopis Mogućnosti br. 2, 1966; Ucjena, drama u dva dijela, vrijeme sadanje, Matica hrvatska Split, 1996.; Tri drame (i Skica za jedan operni libreto), Logos Split, 1997. (Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne, Skica za libreto opere Zatvoreno poslijepodne); roman Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria, Laus, Split, 2000., str. 412;  Kazalo je drvo što je ono (drama u dva dijela), Mogućnosti br. 4/6, 2005.; Tomislav, hrvatski kralj (drama u dva dijela s epilogom), Gradska knjižnica Dugopolje, 2008.: Pustinja (drama u rukopisu). 2015.

Uz libreto za operu Zatvoreno poslijepodne objavio je i detaljnu „knjigu režije“ s opisom dramaturških funkcija kinetičke scenografije (takvo privođenje scenografije do čimbenika dramskog udarca uspijevao je ostvariti u nekim svojim predstavama, posebno u Antigoni, kraljici u Tebi Tonča Petrasova Marovića), a to je jedinstven slučaj u našoj kazališnoj literaturi.

---

Obrazloženje Demetrove nagrade HDKKT za životno djelo 2016.

Vlatko Perković ili mnogostruki talenti praćenja i stvaranja kazališta

Povjerenstvo za Demetrovu nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (HDKKT) u sastavu dr. sc. Boris Senker, predsjednik, Boris B. Hrovat i dr. sc. Sanja Nikčević (predsjednica društva) odlučilo je nagradu za životno djelo za 2016. godinu dodijeliti dr. sc. Vlatku Perkoviću.

Vlatko Perković istaknuti je hrvatski i splitski kazališni čovjek koji je u svojih 80 godina života djelovao kao pravi renesansni čovjek i posvećenik kazališta – s obje strane kazališne rampe. Kao  glumac, redatelj i dramatičar je stvarao kazalište, a kao kritičar, teatrolog i sveučilišni profesor ga je  prosuđivao  i analizirao. Ta svestranost promišljanja kazališta – upućenost u teoriju i poznavanje kazališne prakse – rijedak je slučaj u nas, te osigurava Vlatku Perkoviću posebno mjesto. Nagrada za životno djelo dodjeljuje mu se za cjelokupno stvaralaštvo,  s posebnim naglaskom na njegov kritičarsko teorijski rad.

Biografija ili gluma, režija, teorija, dramsko pismo…

Vlatko Perković (1936.) je završio glumačku školu i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti a svoj kazališni put započinje glumom (Bjelovar, Zadar, od 1954-1963, Split 1963-1998) ostvarujući zapažene uloge u klasičnim i suvremenim tekstovima (Shakespeare, Shaw, Sartre, Cocteau, O’Neill, Novak..). Postdiplomski studij režije i dramaturgije na Kazališnom fakultetu Akademije umjetnosti muza u Pragu završio je režijom svoje drame Zavjezene odpoledne (Zatvoreno poslijepodne) u praškom kazalištu Divizna na Malostranskoj besedi 1972.

Nakon toga iz glume prelazi u  režiju  pa je od 1975 – 1995  ostvario 39 režija. Njegove predstave:  Antigona, kraljica u Tebi Tonča Petrasova Marovića,   Millerovih Vještica iz Salema, pripadaju antologijskim ostvarenjima hrvatskog glumišta zahvaljujući njegovoj inventivnoj režiji koja je uspjela postići tzv. kinetičku scenografiju koja je funkcionirajući kao pokretač radnje često determinirala sadržaj dramske radnje, da bi se na kraju  pretvorila u znak druge vrste, u znak osobe, personifikaciju glumca. Vrlo su važne i njegove  ambijentalne  režije (Beckettov Svršetak igre, Splitsko ljeto, 1975.; Mali trg Milana Grgića,  Splitsko ljeto, 1976.;  Genetove Sluškinje,  HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, 1984.).

Iz osjećaja za probleme svoga vremena progovorio je i kao  dramski pisac suočavajući nas s čovjekovom dramom u vremenu njegova življenja  pa mu je objavljeno /djelomično i igrano/ 5 drama (Ucjena, Deus ex machina, Zatvoreno poslijepodne,  Kazalo je drvo što je ono,    Tomislav, hrvatski kralj),  a neke su i u rukopisu te roman Ja, Donna Gall ili Čekajući Cesaria  (u čak dva izdanja 2000. i 2016.)

Iz svoje zaokružene prakse u kazalištu prelazi u teoriju. Upravo zbog   semiotičkih izazova koje je kao redatelj rješavao u praksi (postavljanje kazališne predstave jest pretvaranje jednog znaka u drugi) doktorirao je na temi  Dramski tekst i semantika suvremenog kazališnog čina  na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu 1974. Rad je objavljen u uglednoj biblioteci CKD-a Prolog 1984. i započeo je njegov put teorijskog, znanstvenog i kritičkog promišljanja kazališta.

Od 1998. do danas intenzivno piše  kazališnu kritiku (Vijenac, Hrvatsko slovo, Kulisa.hr), pa ih je objavio preko stotinu. Sa znanstvenim tekstovima sudjelovao je na brojnim znanstvenim  skupovima i simpozijima, a objavljivao ih je i u časopisima  (Republika, Kolo, Mogućnosti). Teorijski rad rezultirao je s  8 teatroloških knjiga. Uz aktivnu sveučilišnu  karijeru (predavao je dramaturgiju na splitskoj dramskoj akademiji),  javno je djelovao u kazalištnom životu i kao pokretač novih scena, član žirija, povjerenstva…

Objavljene teorijske knjige:

1. Dramaturgija i kazališni znak, Centar za kulturne djelatnosti,  Zagreb, 1984.;
2. Manipulirano kazalište, Književni krug Split, 1993.;
3. Kako zaštititi literaturu od kazališta, Radio KL-Eurodom, Split, 2002.;
4. Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora, posebni otisak iz časopisa Mogućnosti br. 1/3, 1995.;
5. Kvalitativne promjene kazališnog znaka,MH Zagreb, 2004.;
6. Dramsko djelo − kazališna izvedba, MH Split, 2004.;
7. U procjepu ideologije i estetike – Hrvatska dramatika 1945. – 1960.,MH Dubrovnik, 2011.;
8. Kazališna mišolovka, Književni krug Split, 2012.

Perkovićevo kritičarsko pero ima nekoliko karakteristika. Budući odličan književnik i stilist, Perkovićeve kritike su često  duhovite a uvijek dinamične pa zato zanimljive za čitanje  čak i kad se predstavu nije vidjelo, kako je rekla Sanja Nikčević, a Marija Grgičević će reći: Piše s užitkom i zato je čitan s užitkom. Drugo, te kritike su očito napisane na čvrstoj podlozi: znanja, teorije, tako da je Perković u stanju ne samo argumentirati u sadašnjosti nego i kontekstualizirati predstavu ili fenom u prošlost i razvoj kazališta.  Treće, imaju jasno izražen stav o vrijednosti viđenog (što bi trebao biti temelj žanra kazališne kritike iako nije uvijek slučaj). Perkovićev kazališne kritike su i izuzetno poštene. To znači da predstavu prosuđuju iz vizure cilja koji su stvaratelji predstave postavili.  Čak i kad se ne slaže s poetikom o kojoj se radi ili ne podržava ciljeve koji imaju umjetnici, Perković priznaje ostvarenje rezultata. U buci današnjih medija koji sve rješavaju ad hominem, koji hvale „naše“ a kude „vaše“ bez argumenta, ovakav glas je rijedak i važan.

Upravo zato je važno da su kritike  objavljenje u knjigama (Kako zaštititi literaturu od kazališta, 2002. i  Dramsko djelo – kazališna izvedba, 2011.)  jer one svoju punu snagu dobivaju tek kad se čitaju izvan političkog konteksta  pojedinih novina ili vremena. Ukoričene, mogu se promatrati isključivo u estetskom i teatrološkom kontekstu i tada do izražaja dolazi njihova snaga.

Perković je kritičar vrlo jasnog estetskog profila koji zastupa. On se zalaže za dramsko pismo kao temelj kazališne predstave, za su-autorstvo glumca s tekstom, te režijom koja teži za zajedništvom sastavnica kazališta, za istraživanjem tekstovnih dubina. To znači da Perkovićeva poetika zagovara  dramsko kazalište ili piščevo autorstvo teksta, ali istovremeno on  dobro poznaje i zagovara i ostale elemente predstave: glumčevo pravo na osobnost, redateljsku odgovornost i pravo publike na užitak. Tek kad je takvo, kazalište može ispuniti svoju osnovnu funkciju, kako smatra Perković, nuditi relevantne teme i govoriti o smislu, i to, kako kaže Boris B. Hrovat, kroz  dvostruku ukorijenjenost kazališnog čina u mitologiju ili tradiciju iz koje ishodi, te u današnje doba, kojemu konkretna predstava, danas i ovdje, mora biti u stanju priopćiti originalnu poruku. Kazalište, prema Perkoviću,  može ostvariti prostor slobode i umjetnika koji stvara i čovjeka koji gleda tek kad uspostavi kriterije    humanosti kazališnoga čina, što podrazumijeva poštovanje dostojanstva svakoga ljudskog bića, bez grubih instrumentalizacija  i bez vrijeđanja i ponižavanja bilo kojeg sudionika predstave – od umjetnika  do publike.

Njegove kritike ne samo da zagovaraju tu poetiku nego su ujedno i  argumentirane i oštre pobune protiv svevladajuće estetike koja je potpuno drugačija. Perković je protiv nerazumljivih, hladnih, pozerskih predstava jer je    protiv lažne poetike (režiserizma, kako on to zove)  i redatelja koji podređuje sebi tekst i stvara predstavu u kojoj se scensko djelo korist tek kao tehnički potrošni materijal kojim će režija ispuniti prostor svog sadržaja. On je i protiv lažnog koncepta nove kazališne realnosti koja, prema Perkoviću, nije  bila ni nova, ni realna, a što je vrijeme potvrdilo jer od nje nije ništa ostalo.  Perković je tako, što bi rekao igor Mrduljaš: pouzdan svjedok.

Iz   osnove te poetike Perković i živi kazalište, i stvara kazalište, i piše o njemu, ali unutar toga dominiraju tri teme. Ponajprije, Perković intenzivno istražuje kazalište kao sustav znakova koji je složen i dinamičan fenomen, pa ga zato naročito zanimaju načini promjene jednog znaka u drugi (Dramaturgija i kazališni znak, 1984., i Kvalitativne promjene kazališnog znaka, 2004.). Druga dominantna tema je prostor kazališta, naročito ambijentalni prostor, te scenografija koja postaje dinamička i značenjska sastavnica predstave (Dramaturške funkcije i zamke otvorenih kazališnih prostora,   1995. i Estetske i poetičke posebnosti ambijentalnog teatra, monografija: Splitsko ljeto 1954. – 2004.).

Treća dominantna tema je – politika, odnosno uronjenost kazališta u vlastitu stvarnost. I to kako iz pozicije kazališta samog (koje reagira na stvarnost) tako i opisujući utjecaj stvarnosti/politike na kazalište. (dramaturgijske refleksije suvremenih znakovnih teorija u našem dobu, kako bi rekao Darko Gašparović) Ovo prvo je i sam iskusio jer su mu predstave, one izrazito političke i subverzivne, bile zabranjivane: Zatvoreno poslijepodne,  kako u HNK Split 1966., tako i  Pragu 1972., te njegova režija i adaptacija drame Janka Polića Kamova Tragedija mozgova (Split, 1977.). Ovo drugo, utjecaj politike na kazalište i uporabu kazališta u ideološko-političke svrhe od 1945. do šezdesetih, Perković je istražio kao jedan od najznačajnijih analitičara. Svjestan da razvoj kazališta prati i društvene promjene te da se mijenja uloga kazališta i očekivanje društva od kazališta on je hrabro progovorio o pritiscima vlasti i to dokazao na dramaturškim analizama hrvatskih dramskih tekstova objavljenim u knjigama:  Manipulirano kazalište,  1993., U procjepu ideologije i estetike. Hrvatska dramatika 1945. – 1960., 20011.,  Kazališna mišolovka, 2012.

Zbog dosljednosti poetike i estetike iz koje stvara i koju zagovara, poštenog odnosa prema kazalištu i svijetu, te dominacije ove tri teme, Perkovićeve knjige su, čak i kada su sastavljene od pojedinačno napisanih tekstova (kritika ili eseja) vrlo jasno utemeljene i strukturirane cjeline.  One su istovremeno promišljene i doživljene, kako je to rekao Luko Paljetak. Danas je vidljiva ne samo njezina utemeljenost ili važnost za hrvatsku teatrologiju/kritiku nego i za hrvatsko kazalište pa je zato nagrada za životno djelo došla u prave ruke.