Nagrada Ivo Hergešić za najbolje kazališno ostvarenje u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2021. prema odluci tročlanoga povjerenstva u sastavu Tomislav Kurelec (predsjednik povjerenstva), Anđela Vidović i Olga Vujović pripala je predstavi Krizni stožer redatelja Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj u produkciji Kazališne družine Rebel i uz potporu Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kuturu i mlade u sklopu programa Pogonator te u izvedbi Csille Barath Bastaić, Svena Jakira, Iskre Jirsak i Domagoja Jankovića.
Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (djelo Tine Violić) te novčanoga iznosa od 5.000,00 kn.
Nagrada Ivo Hergešić HDKKT-a za najbolje kazališno ostvarenje u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2021.
“Kažu da je glumačka umjetnost prolazna kao i sam kazališni trenutak; da kazališni radnik plete užeta od pijeska… Ali, ne ostaje samo sjećanje, kazališni je doživljaj u srcu gledaoca i slušaoca: ostaju i vrednote utkane u tradiciju koja nije samo časna prošlost nego i živa sadašnjost”, zapisao je prije pedesetak godina Ivo Hergešić pišući nekrolog glumcu i redatelju Viktoru Beku. Hergešićeve riječi o višesmjernoj i dalekosežnoj rezonantnosti kazališnoga čina i kazališne umjetnosti zvučno i simbolično odjekuju i danas. Nije zato slučajno da ih navodimo upravo sada i ovdje, prigodom prve svečane dodjele novouspostavljene Nagrade Ivo Hergešić Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje kazališno ostvarenje u prethodnoj sezoni, kao što nije slučajno ni da nagrada kojoj je temeljni cilj poticanje kazališnoga stvaralaštva s jedne i afirmacija kazališne kritike i teatrologije s druge strane, u spomen na djelovanje toga istaknutog hrvatskog teatrologa, književnoga povjesničara, profesora, prevoditelja i kritičara, Ivu Hergešića (Zagreb, 23. srpnja 1904. – Zagreb, 29. prosinca 1977.) nosi upravo njegovo ime. Nagrada se dodjeljuje u rujnu svake godine, a sastoji se od plakete, umjetničke skulpture (rada akademske slikarice i redateljice Tine Violić) i novčanog iznosa.
Dugogodišnja želja i nastojanje brojnih članova Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa da Društvo nakon duže stanke ponovno pokrene nekadašnji dobar običaj kazališnokritičkog i teatrološkog rezimiranja prethodne kazališne sezone u obliku dodjeljivanja nagrade za najuspješniju predstavu, ove se godine napokon uspjela realizirati i to kao nagrada za najbolje kazališno ostvarenje, bilo predstavu u cjelini, bilo pojedinačno umjetničko ostvarenje, premijerno izvedeno u prethodnoj kazališnoj sezoni (od 1. rujna prethodne do 31. kolovoza tekuće godine). Pritom je važno naglasiti da se nagradom žele obuhvati svi mnogovrsni i raznorodni oblici i vidovi izvedbene umjetnosti u Hrvatskoj bez obzira na to je li riječ o, primjerice, dramskom, glazbenoscenskom, plesnom, lutkarskom, neverbalnom ili eksperimentalnom izričaju, odnosno o institucionalnoj ili izvaninstitucionalnoj sceni, ako je uopće potrebno stvarati takvu podjelu, kao što se žele zahvatiti i apostrofirati umjetnička dostignuća svih kazališnih profesija, odnosno izvođača i članova autorskih timova, od pisaca, skladatelja, dramaturga, koreografa i redatelja preko glumaca, lutkara, pjevača i plesača do scenografa, kostimografa, oblikovatelja svjetla, autora scenske glazbe i oblikovatelja zvuka (…), odnosno svih onih koji svojim djelom pridonose potvrđivanju i razvoju kazališne umjetnosti. Važno je k tomu naglasiti da se Nagrada Ivo Hergešić ne dodjeljuje na temelju nominacija, već u obzir za nagradu dolaze sva kazališna ostvarenja, skupna i pojedinačna, realizirana unutar Republike Hrvatske u navedenu razdoblju.
S obzirom na rečena višegodišnja nastojanja Društva da se nagrada pokrene, također je važno istaknuti da nam je tim draže što smo Nagradu Ivo Hergešić uspjeli pokrenuti upravo sada, u godini pandemije virusa COVID-19 kada se ne samo hrvatska nego i svjetska izvedbena scena morala suočiti (i još se suočava) s jednim od najvećih izazova u njezinoj dugogodišnjoj i bogatoj povijesti, a u hrvatskoj je sredini opterećena, posebice u jednom njezinu djelu, i nošenjem s posljedicama potresa koji su ostavili dubok i možda još nesaglediv trag na hrvatsko kazalište i društvo u cjelini. Kazališna sezona iza nas obilježena je nastojanjima svih kazališnih umjetnika, bez obzira na nezanemarive pa katkada čak i nepomirljive poetičke preferencije ili razlike u produkcijskim, pa zašto to ne reći – i egzistencijalnim – uvjetima rada, za realiziranjem potrebe za stvaranjem kazališne umjetnosti, za iznalaženjem mnogolikih oblika i kanala kreativnoga izražavanja i za ostvarivanjem kontakta s gledateljem. Jedini su probijali dotadašnje okvire kazališne komunikacije i ostvarivali eksperimente u drugim medijima kako bi realizirali svoje projekte i doprli do publike, drugi nisu dopustili da im gubitak kazališnoga prostora zbog potresa označi i prestanak djelovanja iznalazeći varijabilne moduse umjetničkoga djelovanja, treći su svoju umjetničku kreativnost upregnuli u izlazak na potresom pogođena područja kao u prvome redu angažiran i ljekovit odgovor kazališta na neposrednu ugroženost zajednice, četvrti su izlaz pronalazili u ustrajnom radu na produbljivanju osobnoga umjetničkog izričaja i stvaranju iznimnih kazališnih djela. U godini iza nas napustili su nas i mnogi predstavnici kazališne umjetnosti koji i pojedinačno i kao zastupnici svojih profesija uopće – glumci, redatelji, pjevači, oblikovatelji svjetla… – predstavljaju ono najvrjednije u svojoj struci. Drugim riječima, nezahvalnim uvjetima unatoč, kazališna umjetnost nije se pokolebala, upravo suprotno.
Obrazloženje
Živimo u nesigurnim vremenima. Pandemija, potres i gubitci poslova u velikoj su se mjeri odrazili i na umjetnost. Zabrane i ograničenja svela su kazališni prostor tijekom određena razdoblja na omanji dnevni boravak te su ujedno prisilila institucionalna i izvaninstitucionalna kazališta na iznalaženje načina približavanja publici, ali i nužan opstanak. Broj premijera vidljivo je smanjen, neka su kazališta izgubila vlastite zidove te su nalazila nove, no kontinuitet je održan. Možda povratak u tako željenu normalnost nije brz kako bismo željeli, no sama činjenica da su u godini stalnog iščekivanja u našim kazalištima igrane stotine predstava govori o snazi te neposrednosti kazalište umjetnosti koja nije tu da zadrži status quo, nego je tu da nam bude ljudski blizu svojim različitim emocionalnim, estetskim, socijalnim i eksperimentalnim angažmanom.
Jedna od predstava koja je najsnažnije odjeknula pokazavši moć kazališta da neposredno reagira na trenutak jest Krizni stožer Mirana Kurspahića i Rone Žulj (Rebel/Jedinstvo). Dva para različitih imovinskih statusa u jednom bezličnom stanu u Španskom pokazuju koliko smo krhki te koliko je malo potrebno da iz prividne normalnosti odskližemo u paranoje svakodnevice. Potpuno pucanje pospješeno izvanjskim okolnostima korone, potresa i apsurdnog zmaja pokazuju koliko strahova nosimo u sebi, ali i kolika je snaga kazališne suigre da se paranojama svakodnevice ipak slobodno nasmijemo u brk. Kako navodi u svojoj kritici Olga Vujović: “Janković izgovara ono što bismo svi trebali javno i izravno reći, Jakir je istovremeno nježan i okrutan, a Jirsak i Barath Bastaić su upravo neodoljivo prolazile preobrazbu iz uljudnih u ogorčene osobe.”
Kolažnu dramaturgiju Rone Žulj svako toliko prekida zloglasna tutnjava koja dodatno podcrtava sve ono što u životu propuštamo dok čekamo novu katastrofu. Miran Kurspahić je ranijim predstavama pokazao kako itekako prepoznaje i osluškuje vrijeme u kojem živimo (u Teatru &TD Koriolan – stup društva, Potop, Rasprodaja) punkerski ne podilazeći nikom, pritom zadržavajući opuštenost neopterećenu pozivanjem na autoritete. Dobra umjetnost i dobro kazalište dolaze od umjetnika koji imaju dovoljno snage i samopouzdanja uprijeti prstom u nelogičnosti ovih izazovnih vremena, prije svega radeći zajedno, u suautorstvu. Za to ne treba posebna i velebna mašinerija, nego zdrava doza instinkta, fleksibilnosti i posvećenosti kako bi se iz kaosa izrodila upravo ovakva iznimna predstava naoko malih gesta i istinskog bunta snažno protkana nezaobilaznim crnim humorom.
