Komu pišemo?
Kristina Tešija
Naslovno pitanje promišljanja kojem namjeravam posvetiti ovaj tekst zasigurno je pitanje koje si je postavio svaki kazališni kritičar barem jednom u svojoj praksi. Svjesni da pišemo o izvedbenim umjetnostima u čiju je srž već upisana efemernost, svjesni činjenice da kazališna publika broji sve manje članova, ponekad se čini apsurdnim čuditi se činjenici da kritike koje pišemo i u koje ulažemo vrijeme, vještine, znanja i energiju jednostavno ne dolaze do čitatelja. Ili se barem tako čini… Jer tko čita kazališne kritike osim pojedinaca o kojima pišete i kolega kritičara? Čini se nitko.
Ipak, namjera ovog promišljanja nije još jedno naricanje nad ulogom i sudbinom kritičara. Uloga nam je minorna, sudbina ne toliko bajna, toga smo svjesni. Ipak, pitanje „Komu pišemo?” u kontekstu ovog promišljanja treba čitati kao pitanje koje bi si trebala postaviti svaka osoba kada sjeda za prazni, virtualni papir s namjerom da piše bilo kakvu kritiku.
Komu, zaista, pišemo? Što je to što nas gura u pisanje? Ljubav prema izvedbenim umjetnostima? Želja za sudjelovanjem u duhu vremena? Potreba da komuniciramo sve ono što smo osjetili, iščitali, ponijeli sa sobom s izvedbe? Mazohistička potreba da napišemo još tu jednu, ovog puta zaista posljednju, kritiku?
Ljepota kritike upravo je u tome što je alat koji produljuje život izvedbenog djela, ona je način za otvaranje dijaloga s djelom, s autorima, s publikom, s javnošću i naposljetku kritičara sa samim sobom, artikulirajući si mnoštvo misli, spoznaja, sakupljenih iskustava i znanja u jedan jedini tekst. Komunikacija je upisana u kritiku, kritika bez nje ne samo da nema svrhu već ne postoji. Negiramo li njezinu komunikacijsku komponentu, činjenicu da je njezina uloga upravo ponuditi dijaloški most između izvedbe i publike, negiramo kritiku kao takvu.
Svaki je kazališni gledatelj tihi kritičar, nijedna osoba ne izlazi s izvedbe prazne glave i bez ikakvog suda o pogledanom. Zašto nam se onda čini da je danas, u vremenu potpunog lomljenja komunikacijskih barijera zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, gotovo pa nemoguće proširiti krug zainteresiranih čitatelja kazališne i bilo kakve kritike?
Ako se odmaknemo s polja spekulacije u polje prakse, što bi značilo biti kazališni kritičar danas? Bit će uvijek riječ, čini mi se, o pojedincu kojeg goni određeno gorivo: entuzijazam, ljubav prema kazalištu ili, moguće, želja za potvrđivanjem. Kakve su prilike da se to gorivo iskoristi na najbolji mogući način, aktivnim pisanjem kazališnih kritika? Njih kazališni kritičari danas pronalaze gotovo pa isključivo u niši, specijaliziranim časopisima, tiskovinama i portalima (Vijenac, Kazalište.hr, Kritikaz.com, Teatar.hr, Plesnascena.hr, Kulturpunkt.hr…). Sve rjeđe se prilike za pisanje osvrta otvaraju u mainstream medijima (digitalnim i tiskanim), u kojima za kritiku i nema mjesta jer umjetnost i kultura kao takve, a kamoli kritika, nisu marketinški lukrativne pa se pisanje o izvedbenim umjetnostima sve češće u takvim medijima svodi na senzacionalizam i PR-članke.
Koji su kanali komunikacije koje previđamo? Pisati u 2023. godini o mogućnostima koje nude društvene mreže u pisanju o izvedbenim (i inim) umjetnostima čini se zalihosno. Jednostavnom internetskom pretragom primjera u kojima je umjetnička i kazališna kritika uspješno dosegla visoke brojke i interes javnosti putem interneta i društvenih mreža nailazimo na desetak godina stare primjerke iz Europe i ostatka svijeta (primjerice, to su računi Instagrama @renoir_sucks_at_painting i @tabloidarthistory, knjiga Twitterature: The World’s Greatest Books Retold Through Twitter, projekt Such Tweet Sorrow, blog ShowRiz, stranice Rogerebert.com, The White Pube, K-Oh-Collective…), iz kojih je evidentno da je strah od ugrožavanja kritike pojavom novih glasova bolest koju smo odavno trebali preboljeti.
Zašto se u 2023. godini i dalje bojimo pluralizma glasova koji su se nužno pojavili širenjem dostupnosti internetske veze? Zašto je floskula „danas svatko može biti kritičar” razlog da na digitalne i društvene medije i dalje gledamo iz elitističke i patronizirajuće pozicije? Potvrđuje li tezu o ovakvoj poziciji činjenica da se specijalizirani kazališni časopisi, portali i tiskovine rijetko i neinovativno koriste vlastitim društvenim mrežama? Što je naposljetku toliko loše u želji da nas publika razumije i čita? Kakve kritičare ugrožava pluralizam glasova u bespućima interneta?
U zamke koje digitalni mediji nose sa sobom kada govorimo o kritici svakako se ostvaruju u mogućnosti da se, zbog otvorenosti i dostupnosti medija, među glasove koji pišu o umjetnosti(ma) prikradu i oni koji nemaju nužna teorijska znanja ni obrazovanje. Osim toga, činjenica da entuzijasti koji pišu vlastite blogove ili se koriste društvenim mrežama nerijetko nemaju osobu urednika uz sebe te da u retke takvih kritika nerijetko zalutaju osjećaji, dojmovi i anegdote, svakako su valjani razlozi za skepsu. Svakako, pluralizam glasova koji omogućuju digitalni komunikacijski kanali nužno sa sobom nosi oscilacije u kvaliteti pristupa, obrade teme i finalnog „proizvoda”. Ipak, usprkos svim navedenim zamkama, realnost je da živimo u vremenu izjednačavanja digitalnih i tiskanih medija te da društvene mreže pružaju demokratično, otvoreno polje djelovanja brojnim glasovima. Stoga se možda važnije zapitati što iz svijeta digitalnih medija i društvenih mreža možemo uzeti i uključiti u naš kritičarski rad?
Prije svega, pluralizam glasova koje je donijelo digitalno, internetsko doba, dokazuje da je o umjetnosti moguće pisati reduciranim izrazom koji dopušta britkost i humor, kao i to da je u medijima koji nisu ograničeni prostorom poput tiskovina moguće snažnije izraziti autorski glas i „vježbati” osobniji pristup u pisanju kazališne kritike, i dalje imajući na umu sve postulate kazališne kritike kao takve. Najvrjednije što možemo naučiti svakako je spremnost samog kritičara na ranjivost, na činjenicu da u polju digitalnih medija i njegov rad može postati meta kritike. Riječima američkog likovnog kritičara Jerryja Saltza, koji je uspješno ovladao društvenim mrežama (njegov račun Instagrama prati šestotinjak tisuća ljudi): „Društveni mediji učinili su komentare i kritike umjetnosti sočnijima, riskantnijima; kritičar je postao jednako ranjiv kao i umjetnik.ˮ
Pitanja i spekulacije na temu „Izumire li kritika?” otkrivaju se stoga kao kopanje po uvijek istoj rani, anksiozno stanje u kojem je neminovno zasićenje činjenicom da je kazališna kritika izgubila svoje mjesto u tiskanim, dnevnim medijima, zadržala se u nišnim digitalnim oazama daleko od široke publike. Mentalno zapela u svijetu klasičnih medija, uporno se odbija prilagoditi činjenici da su internet i društvene mreže neizostavni dio svakodnevice svakog člana kazališne publike te prostor u kojem možemo tu istu kritiku možda i spasiti od izumiranja.
Među primjerima inovativnih načina pristupa (izvedbenim) umjetnostima i kritici ističu se tek rijetki primjeri poput kolumne „Dr. Ostojić literoterapeut” na portalu Booksa, kritički osvrti na portalima Muf i Krilo, pokrenuti podcasti Zapozorje i Foajer, kao i internetski račun @kulturnemuke, koji dokazuju da je pristup koji je prilagođen suvremenom dobu, koji u obzir uzima navike čitatelja/slušatelja koji se ne boji humora, potrebno osvježenje i nužan put do onih koje imamo na umu kada se pitamo: „Komu pišemo?”
Kao jednu od funkcija kazališne kritike ne bismo nikako smjeli zaboraviti njezinu ulogu zagovarateljice i podržavateljice izvedbenih umjetnosti. Ako želimo ispuniti i tu funkciju, ako želimo da kazališna gledališta budu ispunjena ljudima koji će čitati kritike izvedbi kojima su svjedočili, onda se čini nužnim stalno se vraćati na naslovno pitanje ovog promišljanja, na trenutak zaboraviti na elitizam, prestati se tako ozbiljno shvaćati i naposljetku hrabro iskoristiti neke od komunikacijskih kanala koje nam suvremeno doba nudi.