Rituali, obrasci i generacijske razlike
Razgovor s mladom dramatičarkom Ivonom Marciuš
Leon Žganec-Brajša
Ivona Marciuš dramatičarka je, studentica druge godine diplomskog studija na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, porijeklom Preložanka, Priločanka, kako bi rekli u tom donjomeđimurskom gradiću. Njezin tekst Kisela krv, koji je sama opisala kao „obračun tri generacije žena iste obitelji – Mame, Bake i Unuke, s traumama iz prošlosti“, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu uvrstilo je u program u sezoni 2023./2024. te je praizveden na Podrumskoj sceni Zvonimir Rogoz tog kazališta u režiji Marine Pejnović 11. veljače. Uvrštavanje praizvedbi hrvatskih dramatičara u redovitu sezonu i dalje je, nažalost, češće iznimka nego pravilo.
Osim što je tematski intrigantno postavljena, Kisela krv je i do srži međimurski tekst. Pun etnografske ikonografije, međimurskog kajkavskog kojim se koristi kao generacijskom razdjelnicom, tipičnih trenutaka tradicionalnih obrazaca života poput prve pričesti, svinjokolje, rituala uz objed. O svemu tome, odnosu kulture prema Međimurju i Međimurja prema kulturi, dramskom pismu, generacijskoj traumi, u razgovoru nastalom neposredno uoči praizvedbe.
Naslov Kisela krv, tri generacije međimurskih žena – zašto baš ta tema, gdje si ju pronašla? I sama si iz Međimurja. Je li to tvoje iskustvo ili iskustvo generacija koje si pratila, iz tvog okruženja?
Cijela je stvar počela tako da sam odlučila prvi put pisati o Međimurju i na međimurskom. Odlučila sam stoga detektirati neke neuralgične točke tog specifičnog, međimurskog mentaliteta. Budući da sam u Međimurju odrasla, mislim da ga poznajem. Pritom mislim na tradicijske obrasce koji se pretežito tiču obitelji kao zajednice i položaja članova unutar nje. Moje razmišljanje ide iz pozicije da je i dalje, naravno ne generalno, dominantan položaj muškarca, odnosno oca u obitelji, gdje su tu žene i kako se njihova pozicija razlikuje s obzirom na generacijsku razliku, primjerice majke i kćeri. Srećom, njihovi odnosi nisu moje iskustvo. No odrastajući u Međimurju, sve su to priče, motivi koji se čuju. Odrastala sam s pričama koje sam uvrstila u dramu. Čula sam ih od susjeda, pročitala na portalima, sve se to pojavljuje i kuha…
Kuha se u drami i doslovno…
Da, tako je. Kada sam odlučila da ću pisati o još jako duboko ukorijenjenom patrijarhatu kod nas, jednostavno te su priče samo izašle. Nisam morala izmišljati.
Posljednjih se godina primjećuje stanoviti novi val međimurske književnosti. Većina autora koji ga čine, najpoznatiji je naravno Kristian Novak, ali tu ste primjerice i Mateja Posedi i ti, tematski je vezana uz zavičajni prostor i kontekst. Hoće li Međimurje i dalje određivati koordinate tvojeg pisanja kao u Kiseloj krvi?
U ovom trenutku Kisela krvi definitivno nije sve. Tek je početak. Trenutačno radim na dvjema novim dramama, obje su smještene u Međimurje i pisane na međimurskom kajkavskom. Čini mi se da sam ovim tekstom sebi otvorila prostor tema u kojima se jako dobro snalazim. No naravno da se ne bih htjela profilirati samo u tom smjeru.
Stalna inspiracija u obitelji
S druge strane, svi tvoji tekstovi koje sam dosad čitao ili čuo bili su na ovaj ili onaj način usmjereni na obiteljski, uži, intimni krug likova. Je li to nešto što te zanima? Mikropovijest umjesto makropovijesti na sceni?
Apsolutno. Od mojeg prvog dramskog teksta bila sam sigurna da je središnja tema kojom se bavim obitelj. Meni je osobno obitelj iznimno važna u životu. Istovremeno, obitelj ne možemo birati, a često nas potpuno odredi. Fascinira me ta činjenica. Ma obitelj je neiscrpna tema o kojoj bih mogla pisati godinama!
Obitelj iz koje dolaze žene o kojima pišeš u Kiseloj krvi izrazito je zatvorena u tradicionalne norme i obrasce ponašanja. Jesu li te norme nešto što određuje suvremenu međimursku obitelj? Ili – je li treća generacija, ona koju u drami predstavlja Unuka, slika tvoje generacije danas?
Slučaj na kojem se temelji Kisela krv ipak je ekstrem. Čini mi se da danas u Međimurju pozicija žena, konkretno u obitelji, nije toliko jednoznačna u smislu pokornosti i obavljanja kućanskih poslova kao njihove jedine funkcije te situacija u kojoj šute oko nekih stvari u strahu od progovaranja sigurno nije u toj mjeri kako je prikazano u Kiseloj krvi. Naravno, svaki slučaj, svaka obitelj je zasebna. Ipak, pojedini obrasci koji se pojavljuju u Kiseloj krvi zaista postoje. Dovoljno je pročitati lokalne novine ili otvoriti lokalne portale. U njihovim rubrikama crne kronike stalno se mogu naći vijesti o femicidu, pretučenim ženama, obiteljskom nasilju. Tek nakon što sam završila Kiselu krv, počela sam primjećivati kako je tih vijesti zapravo mnogo. Bila sam i prije svjesna da takvih vijesti ima. No zapanjilo me koliko su postale dio svakodnevice.
Spominješ lokalne novine i portale. S tim u vezi – koja je tvoja metodologija? Kako pristupaš traganju za temama? Provodiš li istraživanje ili je to ipak onaj princip – ti i bjelina papira ili ekrana?
Ovisi. Trenutačno više naginjem metodi višemjesečnog istraživanja. U Kiseloj krvi bilo je donekle drukčije. Sve je krenulo od pojedinih motiva koji su se onda slagali u cjelinu. Primjerice, motiv fašnika, tradicionalnih pokladnih maski, ali i običaja vezanih uz svinjokolju. To su bila tri motiva koja sam na početku imala na papiru kao okvir drame. Sve ostalo je došlo naknadno. Likovi u Kiseloj krvi nisu konkretne žene. One su nastale iz motiva maski i rituala povezanih s njima.
Repetitivnost kao prostor eksperimenta
Premijera predstave zakazana je tek nekoliko dana prije fašničkog utorka, dakle u vrijeme karnevala, a maske u drami imaju istaknutu, središnju ulogu. Koliko je u Kiselu krv upisana karenvalesknost i kako ulazi u odnose Bake, Mame i Unuke?
U tekstu je karneval upisan kao izrazito važan, ključan moment. U izvedbi možda nešto manje. Kada sam počela pisati tekst, pošla sam od maski i s njima povezanih rituala. Maske koje se pojavljuju u tekstu, pa onda i u predstavi tradicionalne su međimurske maske. Njih nose isključivo muškarci, nikada žene. U predstavi smo to izokrenuli, ali mislim da su maske prvi i najvažniji simbol patrijarhata koji sam u drami načela.
Odnos kazališta i rituala važna je, velika teorijska tema još od početaka zapadnog kazališta. Tvoja je drama, kao što kažeš, također određena ritualom.
Ritual otvara ogroman prostor eksperimentiranja na sceni, koji je dramaturški iznimno zanimljiv, koliko god to možda na prvu zvučalo neobično. Ponavljanje sadržano u ritualu može se iskoristiti na tisuću načina. To otvara golem prostor slobode, igranja granicama i perspektivama. Omogućava i eksperimentiranje radnjom, likovima, jezikom. Baš Kisela krv to pokazuje. Tekst je originalno napisan jako repetitivno. Nije to samo ritam, već i tema, a za mene je to eksperiment. Općenito vjerujem u eksperimentiranja na svim dramaturškim razinama.
Misliš li da današnja publika ima strpljenja suočiti se s ritualnim u kazalištu?
Mislim da publika može osjetiti predstavu. Ipak, nemaju svi jednaku naviku odlaska u kazalište, razvijen kognitivni aparat praćenja predstava. Vidim to i kod svojih prijatelja koji nisu profesionalno vezani uz kazalište i njegovo praćenje, oni drukčije doživljavaju ono što napišem od kolega koji su profesionalno vezani uz kazalište.
Odmaci od tradicije
Koliko u svojim tekstovima inzistiraš na jeziku? Kisela krv napisana je na međimurskom kajkavskom, no Baka, Mama i Unuka govore svaka svojom jezičnom varijantom. Koliko si radila na jeziku tijekom pisanja drame?
Mnogo radim na jeziku. Kiselu krv sam i počela pisati s namjerom istraživanja do koje mjere mogu iskoristiti jezik kao dramatičarski i dramaturški alat zapleta. U njoj nema gotovo nikakvog zapleta na razini radnje, možda tek u naznakama. Zaplet se zato događa u jeziku. I to je nešto s čime sam se prvi put susrela. Proces rada na jeziku išao je na osnovnoj razini od odluke je li to način govora gornjeg ili donjeg Međimurja. Nakon toga, s dramaturške strane, ispitivala sam kako se dinamika situacija i radnje mijenja i što za njih znači ako sva tri lika govore međimurski ili ako je unuka jedina koja govori standardni kao odmak od tradicije koju simbolizira u prvom redu upravo jezik. Također, je li ustrajanje na “tvrdom dijalektu” generacijska stvar i kakve to reperkusije ima na cjelokupnu dinamiku i značenje situacija. Zahvalna sam i svojem mentoru Goranu Ferčecu, koji mi je u tom smislu otvorio potpuno novu, drukčiju perspektivu. Potaknuo me da razmišljam o tome kako postaviti međimurski kao prostor tradicije, nasljeđa i traume. Baka i Mama govore međimurski, dok Unuka na to ne pristaje, njezin je izraz najbliži standardu i najdalje od kajkavskog. Zapravo, Unuka tek na jednom mjestu u drami progovara međimurski, i to s dobrim razlogom. Inače mu se opire, pokušava govoriti što bliže standardnom jeziku. Ti generacijski odnosi prema jeziku prisutni su, dakako, i u mojoj obitelji. Baka govori najtvrđim kajkavskim, moja mama već manje, dok sestra i ja najmanje. To je to jezično poliranje. Ako se koristim jezikom kao osnovnim dramaturškim alatom, onda ga moram
Je li “tvoje” Međimurje, koje ispisuješ u svojim dramskim tekstovima, tragično?
Trenutačno je “moje” Međimurje obilježeno tragičnim temama, da. Silno mi je zanimljiv mentalitet Međimuraca. Čim se vratim iz Zagreba, gdje studiram, doma u Međimurje, odmah se osjeća melankolija, a od nje do tragedije malen je korak. Kao i od rutine, koja je jednako, možda i jače od melankolije, prisutna u međimurskoj svakodnevici koju osjećam kada se vratim doma. Ne znam zapravo odakle potječe taj dojam, ali znam da je točan. Jedan mi je profesor na Akademiji upravo to spomenuo, referirajući se na međimurske narodne pjesme – spomenuo je kako su sve jako tužne, tragične. Nisam još naišla ni na jednu veselu međimursku narodnu pjesmu. Postoji neka turobnost u Međimurju. Ne znam odakle to dolazi, ali je ugrađujem u svoje tekstove.
Kako ocjenjuješ međimursku kulturnu scenu? Znam da si mnogo surađivala s Pinklecima, svojevrsnim međimurskim fenomenom kazališne scene.
Kada mi netko spomene međimursku kulturnu scenu, prva reakcija mi je, nažalost, mali smiješak. Druga reakcija su Pinkleci. Osim toga, ako govorimo o kazalištu, ne znam što bih još istaknula. Domovi kulture, kina, često zjape prazni. Pokušaji da se dovedu gostovanja kazališnih predstava izvan Međimurja su, nažalost, i dalje prečesto neuspješni. A nije da nema ljudi koji bi te predstave gledali! Čini mi se da interes nekoga tko o tome odlučuje, vlasti, valjda, nije kultura. Kada se nešto i organizira, to više djeluje kao ukras, “da ne bi bilo da nemamo ništa”. Ja sam iz Preloga, a tamo nema skoro ničega. Bilo je u Prelogu nekih pokušaja, kampova za djecu, no, koliko znam, toga nema. Prelog je ostao na filmskom programu vikendom i kampu međimurskih kazališnih amatera, koji se organizira tijekom ljeta. Sve bi to moglo mnogo bolje nego što izgleda.
Poticaji i mogućnosti
Toliko o Međimurju. Sad malo o Zagrebu i studiju dramaturgije, na kojem studiraš. Koliko te odredio studij s obzirom da si na njegovu kraju?
Nije to mišljenje svih, ali meni je studij dramaturgije iznimno važno i pozitivno iskustvo. Da mogu, sto bih ga puta ponovila! Nemam negativnih iskustava s Akademije. Naravno, uvijek postoji prostor za napredak samih nastavnih sadržaja. Zapravo kada se prisjetim, na Akademiju sam došla neopterećena bilo kakvim predrasudama, bez izgrađenog mišljenja, pozitivnog ili negativnog o Akademiji kao instituciji i studiju dramaturgije. I zbog toga mi je danas jako drago. Svi profesori koji su mi predavali, posebno oni kod kojih sam slušala glavne umjetničke kolegije, dramsko i filmsko pismo, ljudi su od kojih sam pokušavala maksimalno “izvući”. I dalje pokušavam. Ne vjerjem da bih se ikada u tome svemu sama snašla. No na kraju sve ovisi kako se postaviš prema svemu tome.
Misliš li da mladi dramatičari u Hrvatskoj trenutačno imaju dovoljno mogućnosti za profesionalni razvoj?
Definitivno ne, nažalost. I nadam se da će se ta situacija popraviti. I dalje sam ekstremni optimist. No nije samo do institucija, koje smo svi skloni kriviti kada ne dobivamo dovoljno prilika. Mislim da se tu treba dogoditi balans između svijesti institucija koje otvaraju prostor mladim dramatičarima i nas samih, koji moramo stvarati prilike sami sebi. Treba se javiti institucijama, poslati svoj tekst, nemate što izgubiti.
I tvoj inicijalni kontakt s varaždinskim kazalištem bio je takav da si se ti javila kazalištu?
Da, razgovarala sam s profesoricom Ladom Kaštelan, koja je pročitala taj tekst i pitala me, otprilike: Dobro, Ivona, što ćemo sad s tim? U razgovoru se nekako logično nametnulo da tekst ponudim HNK-u u Varaždinu s obzirom na to da to kazalište sustavno njeguje kajkavski repertoar, a i geografski je najbliže Međimurju. Poslala sam im mejl, predstavila se i priložila tekst, bez ikakvih očekivanja. I eto! Inicijativa je uvijek bitna i mislim da ne bi trebalo biti otpora kod mladih dramatičara da oni naprave prvi korak prema kazalištima. Barem kod mene tog otpora definitivno nema.
U tom duhu, koji su sljedeći projekti?
Ove godine radim dvije diplomske predstave na Akademiji, osim toga, radim na jednom performansu s kolegom iz Beograda, koji bi tamo trebao biti izveden. Jako volim i radiodramu i surađujem i na Hrvatskoj radioteleviziji u Dramskom programu radija…
Da završimo razgovor kako smo i počeli – što očekuješ od predstave prema tvojoj Kiseloj krvi?
Ne bih voljela da predstavu bilo tko shvati kao napad, već umjesto toga – kao poticaj za razmišljanje.