Umjetnička kritika – od predstave do aktivnog gledatelja, od letača do ciljanog čitatelja
Igor Tretinjak
Kritika lutkarskog i kazališta za djecu i mlade u vječnom tinjanju
Kritika umire, brzinski se briše iz medija i društva, minorizira se i trivijalizira, istiskuje je slabo prikriveni PR – rečenice su koje se nižu i gomilaju posljednjih desetak i više godina, predstavljajući nimalo nijeme svjedoke marginalizacije kazališne kritike. No ti (ipak pretjerani) strahovi ne odnose se na kritiku lutkarskih i kazališnih predstava za djecu i mlade, jer su one oduvijek marginalizirane te su veoma rijetko dobivale sustavni prostor u papirnatim i ostalim medijima. Samim time ne možemo govoriti o promišljenom paljenju ili gašenju kritike usmjerene lutkarskom i kazalištu za djecu i mlade, već isključivo o skokovima na krilima i kritičkim perima pojedinaca. Dalibor Foretić, Igor Mrduljaš, Milan Čečuk i Jakša Fiamengo, primjerice, višestruko su bili povezani s lutkarstvom, prateći ga ujedno i kritički. Pridodamo li toj maloj povorci Anatolija Kudrjavceva, dobili smo odlično kritičko praćenje lutkarstva osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, posebice u Splitu i Zadru. Da je bilo uredničke politike ili sustavnosti, Foretića i Kudrjavceva zamijenilo bi novo kritičko pero, a splitski i zadarski glumci i lutkari i dalje bi u novinama ili na portalima redovito čitali kritičke osvrte na svoje predstave. No nakon njih ostala je praznina (Jasen Boko djelomice je popunjavao kritički, no nedovoljno redovito lutkarsko-kritički prostor). Split i Zadar već godinama nemaju kritičare koji ih sustavno prate, a tek je nešto bolja situacija u Rijeci i Osijeku. Jedino je u Zagrebu stanje koliko-toliko zadovoljavajuće, no ni takvo nije svima po volji pa, primjerice, Zagrebačko kazalište lutaka tjera od sebe iole ozbiljnije kritičare i kritičke valorizacije (razumijem, no nimalo ne opravdavam njihovu potrebu za izbjegavanjem ozbiljnije analize njihova rada). Dakle, nameće nam se zaključak da je tinjanje kritike između života i totalne tišine normalno stanje u lutkarskom i kazalištu za djecu i mlade. U tom trajnom plesu po rubu, kritika, katkad glasnija, jasnija i prisutnija, pokatkad diskretnija, nema izravna utjecaja, ali predstavlja stalni pritisak na tu malu umjetničku zajednicu.
Ciljani čitatelj
Davno je kazališni kritičar u Hrvatskoj izgubio moć građenja i gašenja kazališnih hitova, ako ju je ikad i imao. No dok je pisao u sveprisutnim i utjecajnim dnevnim novinama poput Večernjeg lista i Vjesnika, vjerovao je u svoju moć i obraćao se potencijalnom gledatelju kao prvom sugovorniku. No situacija se bitno izmijenila i danas su njegovi najvjerniji i najvažniji čitatelji (p)ostali autori i izvođači izvedbenog čina.
S druge strane, kritičaru kazališta za djecu i mlade od početka je bilo jasno da se u svojim tekstovima ne obraća primarnim gledateljima. Kazalište njegova interesa specifično je – gledatelj kojemu se u prvom redu obraćaju njegovi autori i izvođači u rukama je roditelja ili pedagoga i najčešće nema pravo glasa i izbora. Samim time kritičari kazališta za djecu i mlade od početaka se ne obraćaju suputnicima u gledalištu, već onima s druge strane rampe osvijetljene reflektorima. Dakle, od samih su početaka tamo gdje su se kritičari predstava za odrasle našli tek odnedavno. I upravo to – svjesno obraćanje autorima i izvođačima, a ne malenim gledateljima, predstavlja ključnu snagu i važnost kritičara lutkarskog i kazališta za djecu i mlade.
Iako današnji mediji, poput samog društva, nisu naklonjeni kritičkom razmišljanju (koje u medijima zamjenjuje nekritičko i nepromišljeno izlijevanje gorčine i bijesa), oni u isto vrijeme otvaraju beskrajno puno prostora za plasiranje kritičkih tekstova, ali i za potencijalni dijalog s primarnim čitateljima. Odmah moram reći da pravi dijalog još nije uspostavljen, i kritičar i autorski tim i dalje imaju polarizirani odnos – od ljubavi izazvane pozitivnom kritikom do emocijom omotanog „pljuckanjaˮ, ignoriranja, omalovažavanja i umanjivanja nakon negativne kritike. No vrijeme je, nadam se, na strani dijaloga koji je pak na strani boljeg kazališta. Društvene mreže i mediji kao idealne platforme za dijalog čekaju na nas. I dok one čekaju, kritičar ne smije tapkati na mjestu, već mora tražiti nove načine i pristupe do, s jedne strane, suvremenog izvedbenog čina, a s druge do čitatelja koji je sve brži, površniji i izbirljiviji.
Umjetnička kritika između dopisivanja i analiziranja, izvedbe i čitatelja
Svaki pedagog s nešto duljim stažem dobro zna da je učenike i studente beskrajno teško mijenjati. Prošla su vremena kad su djeca i mladi dolazili u klupe kako bi se pripremili za život. Škola i školovanje su usputna životna epizoda koja u pravilu opako kaska za stvarnošću. Prepišemo li tu pedagošku realnost na pisanje kritike, moramo se pomiriti s time da svojim tekstovima nećemo trenutačno preodgojiti čitatelje i njihove navike, odnosno natjerati ih da se „prešaltajuˮ s kratkih zapisa na društvenim medijima na duge analitičke tekstove koji više razmišljaju o materijalu o kojemu pišu nego o čitatelju kojemu pišu.
Ako kritike objavljujemo na portalima i promoviramo na društvenim medijima, naši će tekst i objava dotaknuti različito motivirane poglede – od ciljanih čitatelja preko slučajnih koji će projuriti, odnosno proskrolati preko objave ili se tek zadržati na opisu linka te brzinaca koji će kliknuti na tekst i brzinski pobjeći, do otvorenih čitatelja koji će se zadržati na tekstu samo ako ih privuče. Vjerujem da je u oblikovanju i objavi kritike važno obratiti se svakom od tih tipova i ponuditi mu sloj koji ga zanima. Autorski i izvedbeni timovi, koji čine ključni dio ciljanih čitatelja, čitaju kritike u cjelini s fokusom usmjerenom prema vlastitom imenu. Samim time nužno je u tekstu obratiti kritičku i analitičku pozornost na sve ili većinu sudionika izvedbenog čina. Slučajne prolaznike hvatamo šarmantnim, odnosno duhovitim opisom linka na društvenim medijima, brzince „leadomˮ koji funkcionira kao sažetak, a otvorene čitatelje samim tekstom, posebice njegovim početkom. U tom pogledu veliku važnost u tekstu ima uvodno poglavlje koje predstavlja most između predstave i kritike te kritičara i čitatelja. Njegova je funkcija kontekstualizirati predstavu te omotati je u provokativno, intrigantno ili aktualno ruho, kako bismo zainteresirali čitatelje za sam tekst. Ujedno, taj uvod usmjerava ton i smjer same kritike.
Ostatak umjetničke kritike prilagođava se izvedbenom činu kakav bi, prema mojem mišljenju, trebao prevladavati u današnjem lutkarskom i dječjem okruženju. Riječ je o suvremenom izrazu koji gledatelju pristupa kao suautoru. U njegovoj osnovi stoje sadržajna i izvedbena otvorenost te težnja eksperimentu, propitivanju i pomicanju granica, a nema više mjesta za naglašenu didaktičnost. Time pasivnog gledatelja, kojemu su servirani i nametani gotovi odgovori, istiskuje aktivni gledatelj koji traži vlastite odgovore i čitanja sadržajnih i scenskih simbola, apstrakcija, metafora i pitanja. Takav gledatelj postaje intimni suautor izvedbenog čina, koji dobiva onoliko značenja koliko ima gledatelja. U masi viđenja i interpretacija izdvaja se kritičar kao gledatelj sa zadatkom, odnosno nešto stručniji i iskusniji gledatelj (u pogledu kazališta za djecu i mlade – i stariji) kojega od ostalih suputnika s mračne strane rampe izdvaja činjenica da njegova interpretacija predstave postaje javna. Tim javnim dopisivanjem kritičar u suvremenom kazališnom okruženju postaje završni suautor predstave, a njegova kritika završna točka, uskličnik ili upitnik. No kritičar nije tek suautor, već i osoba koja analizira i kritizira to djelo.
Primarni kritičarev zadatak ostaje kritička prosudba izvedbenog djela, odnosno kritičko uočavanje i analiza svih elemenata izvedbe i njihovih međusobnih odnosa, s posebnim naglaskom na elementima i odnosima koji nose cjelinu ili njezin pojedini aspekt. Iako kazališni kritičar teži objektivnosti, riječ je o tek nerealiziranoj težnji. Svaki kritičar pristupa predstavi iz svojeg kuta, analizirajući je vlastitim kritičkim aparatima te vrednujući po svojem estetskom ključu. Taj ključ nije jednodimenzionalan, već je oblikovan iskustvom, gledanjem i analizom prethodnih predstava, a u kazalištu za djecu i mlade i pozornim promatranjem ciljanih publika predstave. Tako uslojen on čini čvrst pečat kritičareve osobnosti i stavova te ne predstavlja smetnju kritici, ako je obrazložen. Naime, svaki je kritički stav ispravan, ako je jasno opravdan. Uostalom, kritičar je i danas, kao nekoć, javna osoba te iznesenim stavovima stvara vlastiti kritički identitet, baš kao što redatelj, glumac ili lutkar umjetničkim djelovanjem oblikuje svoj umjetnički identitet. Na kraju, svi sudionici u svijetu (izvedbenih) umjetnosti rastu i razvijaju se putem vlastite osobnosti, uz nju i usprkos njoj.
Umjetnička kritika gradi se i raste u susretu i dijalogu suautorskog i kritičkog sloja. Balansiranje između tih dvaju naizgled oprečnih pristupa predstavi oblikuje tekst koji u isto vrijeme stvara i rastvara, gradi i razgrađuje te objašnjava i kritizira. U toj dualnosti ključno je zadržati oba sloja teksta, odnosno analitičkim slojem „kontroliratiˮ stvaralački sloj, što umjetničkoj kritici osigurava „strogu kontrolu slobodeˮ. Iako strogoća kritičke analize i sloboda stvaralačkog sloja djeluju suprotstavljeno, u praksi su komplementarne te izviru i grade se jedna iz druge.
Tako oblikovana kritika samo je jedan od mogućih pristupa kritici, no meni se pokazao zahvalnim s više strana – osim što se gradi s jasnom sviješću o različitim tipovima čitatelja, kritičaru nudi prostor za naglašeno autorstvo, samim time stvaralački ga izjednačuje s autorima izvedbenog čina. To mi se čini jako važnim jer smatram da kritičar ima važnost samo ako se obraća svojem čitatelju s jednake pozicije. Uostalom, jedino ravnopravan odnos može stvoriti dvosmjeran dijalog između izvedbe i kritike, umjetnika i kritičara te kritičara i čitatelja.