Demetrovu u nagradu za životno djelo HDKKT za 2014. godinu dodijeljena je
Borisu Senkeru
Izvješće sa sastanka Povjerenstva za dodjelu Demetrove nagrade HDKKT za životno djelo 2014:
Na temelju pravilnika Demetrove nagrade za životno djelo HDKKT, usvojenog na godišnjoj skupštini HDKKT 27.06. 2012., Upravni odbor udruge je na svom sastanku od 14.11.2013. izabrao Povjerenstvo za dodjelu nagrade u sastavu Vlatko Perković (predsjednik), Mira Muhoberac i Sanja Nikčević. Povjerenstvo je na sastanku 19.05. 2014. odlučilo dodijeliti Demetrovu nagradu za 2014. BORISU SENKERU.
Nagrada se sastoji od povelje i skulpture (rad Martina Babića) te novčanog iznosa od 10.000,00 kuna.
Svečano uručenje biti će 13.06.2014. (petak) u 19 h kao svečani i završni dio skupštine HDKKT u Društvu književnika hrvatske (Trg bana Jelačića 7/1, Zagreb).
Izvješće sastavila:
Sanja Nikčević
Biografija
Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Gimnaziju je pohađao u Puli; maturirao 1966. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, a 1982. doktorirao obranivši disertaciju o kazališnom radu Milana Begovića.
Od 1971. radi kao asistent, potom docent (1983-1990), izvanredni profesor (1990-1996) te redoviti profesor (od 1996) na Katedri za teatrologiju u Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dva puta bio je pročelnik Odsjeka te u dva mandata voditelj Poslijediplomskoga i doktorskoga studija književnosti, kulture, filma i izvedbenih umjetnosti. Od 1990. radi i kao vanjski urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, prvo Bibliografije kazališta (objavljena 2004. u 2 toma) a potom Kazališnoga leksikona (u izradi).
U novinama, časopisima, enciklopedijama i leksikonima (“Telegram”, “15 dana”, “Prolog”, “Scena” [Novi Sad], “Most”, “Dubrovnik”, “Balagan” [Potsdam – Regensburg], “Slavic and East European Performance” [New York], “Dialog” [Varšava] i dr. te Krležijana, Hrvatskibiografskileksikon, Hrvatski leksikon, Leksikon hrvatskih pisaca, Leksikon stranih pisacai Lexikon TheaterInternational[Berlin]) od 1970. objavljuje prijevode, recenzije, članke, eseje i studije, uglavnom o kazalištu i dramskoj književnosti dvadesetoga stoljeća. Od 1985. do 1991. i ponovno od 1995. do 2000. vodio je kazališnu kroniku u književnom časopisu “Republika”.
non prescription flagyl online
Znanstvene i stručne knjige (sve objavljene u Zagrebu): Redateljsko kazalište (1977, prošireno izdanje 1984), Sjene i odjeci (1984), Kazališni čovjek Milan Begović (1985), Begovićev scenski svijet (1987), Pogled u kazalište (1990), Zapisi iz zamračenog gledališta (1996), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006), Uvod u suvremenu teatrologiju I (1910), Teatrološki fragmenti (2011), Uvod u suvremenu teatrologiju II (1913) i dvodijelna Hrestomatija novije hrvatske drame (2000-01).
Kao stipendist Fulbrightove zaklade boravio je od siječnja do lipnja 1985. u New Yorku (na NYU). Bio je sudionik niza teatroloških i slavističkih savjetovanja u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Osijek, Split, Dubrovnik, Hvar, Pula; Udine, Rim, Pariz, Los Angeles, Boston, Washington, Providence i dr.) te nekoliko godina vodio lektorat iz književnosti na Zagrebačkoj slavističkoj školi u Dubrovniku i Puli.
U trojcu pa dvojcu s Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem napisao dvadesetak tekstova za kazalište, koje su s uspjehom izvodile kazališne institucije i glumačke družine, napose Gradsko kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište mladih i Glumačka družina Histrion.
Dio zajedničkih farsi, komedija, drama i libreta tiskan im je u knjigama O’kaj (Zagreb, 1975), Porod od tmine (Zagreb, 1979: Novela od stranca, Domagojada, Plut), Dvokrležje (Zagreb, 1994: Fric i pjevačica, Kerempuhovo), 3jada (Zagreb, 1995: Domagojada, Glumijada, Hist[o/e]rijada) i Tri (stare) krame (Zagreb, 1997: Trenk iliti Divji baron, Kavana ‘Torso’, Požar vlasti).
Samostalno napisao: Brod (Kazališna zajednica ‘Brod’, Mali Lošinj, 1995; snimljen i kao TV film), Pinta nova (HNK u Varaždinu, 1997), Pulisej (INK, Pula, 1998), Cabaret &TD (Teatar &TD, Zagreb, 1999), Gloriana (Hrvatsko kazalište, Pečuh, Mađarska, 2001), Fritzspiel (INK, Pula & Epilog teatar, Zagreb, 2002), TOP (Teatar &TD, Zagreb, 2003), Plautina (INK, Pula, 2003), P/lutajuće kazalište majstora Krona (Epilog teatar, Zagreb, 2006), Istarske štorice (Udruga FERR, Pula & Čakavski sabor, Žminj, 2007), 5 Hick-Star Top Girls (Udruga FERR & Arheološki muzej, Pula, 2008), Podvala Ludosti (HNK u Splitu, 2009).
Knjige drama: Pinta nova (Zagreb, 2002); Tri glavosjeka (Zagreb, 2004: Pobjednica Judit, Dandy, Gloriana), Tercet kabaret (Zagreb, 2008: Zagrebulje zagrobne [Cabaret &TD], Fritzspiel, TOP).
Nagrade: Petar Brečić i Antun Gustav Matoš (za kazališne kronike), Marin Držić (za dramske tekstove Kerempuhovo i P/lutajuće glumište majstora Krona), Katarina Patačić (za knjigu Pinta nova), Mate Ujević (za Bibliografiju kazališta) i Marko Fotez (za ukupan teatrološki rad).
Redoviti je član HAZU od 2012. godine.
Obrazložanje Demetrove nagrade HDKKT za životno djelo 2014.
DOBRI I MUDRI ANĐEO HRVATSKE TEATROLOGIJE
Priložena biografija nabraja podatke i oni su u slučaju Borisa Senkera impresivni i to u obje djelatnosti naše udruge koje je on u sebi pomirio na najbolji mogući način. Kao kritičar pisao je u tjednicima i časopisima a deset je godina vodio kazališnu kroniku u časopisu Republika. Kao teatrolog objavio je 14 autorskih teatroloških knjiga širokog spektra: od Begovića (Kazališni čovjek Milan Begović 1985., Begovićev scenski svijet 1987.) do Shakespearea (Bard u Iliriji, 2006.); od američkog (Pogled u kazalište 1990.) do hrvatskog kazališta (Kazališne razmjene 2002., Teatrološki fragmenti 2011.); od redatelja (Redateljsko kazalište 1977., 1984.) do pisaca (Hrvatski dramatičari u svom kazalištu 1996., Hrestomatija novije hrvatske drame 2000.-01.); od kazališnih kritika (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) do teorije (Uvod u suvremenu teatrologiju I 2010. i II 2013.). Za hrvatske i svjetske leksikone i enciklopedije pisao jedinice o kazalištu, u Leksikografskom zavodu uredio je Bibliografiju kazališta (I i II 2004.) a sada uređuje Kazališni leksikon. Budući da je od završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu ostao raditi na Odsjeku komparativne književnosti u međuvremenu je predajući, vodeći katedru teatrologije, te poslijediplomski studij odgojio generacije studenata.
Međutim, ti su podaci suhi i nedovoljni da prikažu značaj i važnost profesora Borisa Senkera za svoju struku u našoj sredini. Naime, Boris Senker je posebna pojava u našoj teatrologiji i kritici.
Duhovit, direktan i pametan kritičar ili hrabrost bivanja izvan struje
Kad se danas pročitaju njegove kritike iz kazališne kronike u Republici (Zapisi iz zamračenog gledališta 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) koje je objavljivao osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, izgleda da je najnormalnije tako pisati. Međutim, to je bio vrlo hrabar izbor.Osamdesetih i devedesetih je u nas u teoriji vladala s jedne strane pozitivistička misao koja je propisivala a s druge meta-teorijska linija koje je teoretizirala a obje su u želji da dokažu svoju svrhu dovedene do krajnosti – zaglušnim citiranjem izvora i krutošću i/ili stvaranjem nerazumljivog jezika! Mudrost je postao sinonim za suhoparnost. Kao nastavak toga u kritici je vladala impersonalna i vrlo ozbiljna (ponekad i nerazumljiva) kritika. I u takvom okruženju Boris Senker se usudio pisati, kao već ugledan teatrolog, kazališne kritike koje su razbijale ta dva pravca i stvarale paralelni, treći put, hrvatske kritike i teatrologije. Usudio se o kazalištu pisati osobno, duhovito ali istovremeno iznimnog ukusa, britke misli i visoke obrazovanosti.
Ali to nije jedina hrabrost tih kritika Borisa Senkera. U vremenu kad je već zavladalo redateljsko kazalište i post-dramska poetika usudio se javno izreći vlastitu poetiku i zagovarati kako je sam rekao: Što znači skromna, čista, časna i pismena predstava? Je li danas uopće dopušteno koristiti se tako arhaičnim demetrovsko šekspirovskim pojmovima u osvrtu na suvremenu produkciju? (Pozornici nasuprot str. 46) Upravo te poetike, iz tog dopušta vlastitog osjećaja o kazalištu (točnom i istančanom) Boris Senker piše kazališne kritike. A taj osjećaj ne uključuje samo poetiku ili estetiku, već i nešto možda još važnije – etiku.
Založio se dakle za „staromodni“ dramski teatar i pisca (ali i za redatelja suvisle poetike), za priču, karaktere, emociju ali i za pravo publike na ljubav prema kazalištu i vlastiti doživljaj koji joj je u drugoj polovini 20 stoljeća uskraćen i nametnut. Govorim, razumije se, o ljudima koji ne idu u kazalište samo radi toga da bi provjerili jesu li to već vidjeli i pomiče li ta predstava granice našeg teatra nego o ljudima koje kazalište i dalje zanima na krajnje jednostavan i staromodan način – kao mjesto na kojemu, kroz susret s drugim (glumca s likom i gledateljem a gledatelja s glumcem i likom) saznajemo nešto o svojoj vlastitoj mjeri i razmjerima. (str. 304)
Teatrologija ili Boris Senker zna sve
Iako je u kritikama vrlo jasno koja je poetika i etika Borisa Senkera, on je u teatrologiji najotvorenija moguća osoba. Naime, u hrvatskoj teatrologiji se uglavnom opredjeljujemo ne samo za određeni teorijski pristup nego i za određeno područje što se ljepše zove specijalizacija. Međutim profesor Boris Senker zna sve o svemu: o svim nacionalnim dramama (od njemačke preko hrvatske do američke i australske), o svim teorijama od Aristotela do najnovijih izvedbenih studija. Zato ne čudi da je on autor tolikih natuknica o kazalištu po svjetskim i hrvatskim leksikonima, da je on urednik teatrološkog leksikona i u stanju je ispraviti ili dodati ono što nedostaje natuknicama ostalih autora! Zato ne čudi da je baš on mogao napisati Uvod u teatrologiju I (semiologija, dramatologija, strukturalizam) i II (antropologija, sociologija, izvedbeni studiji, povijest). Takva knjiga istovremeno mora definirati temeljne pojmove, prikazati trenutačno stanje u znanosti i na kraju otvoriti nove putove proučavanja. Budući da se radi o sadašnjosti znanstvenici često izbjegavaju taj temelji tip radova jer je teško uspostaviti znanstvenu distancu. Boris Senker je to mogao napisati jer je osoba široke erudicije ali ne samo znanstvenog nego i profesorskog uma pa zna znalački razlučiti bitno od nebitnog a onda to bitno suvislo izložiti. Uz to, opisujući svjetske trendove nije samo slijepo slijedio svjetske uzore, nego je dodao i primjenu tih teorija u našoj teatrologiji a time već ulazimo u treće područje profesorova djelovanja.
Mentoriranje ili otvaranje prostora za druge
Kad piše znanstveni rad ili knjigu Boris Senker ne citira po principu „ulagivat ću se moćnima (bez obzira jesu li moćnici lokalni ili svjetski!) a zanemariti one slabe“, nego citira i vlastite kolege prema njihovim dostignućima u struci! Boris Senker nema u sebi strah od moćnih a ni zavist prema drugim kolegama u struci. I to bez obzira jesu li ti ljudi to postigli zahvaljujući njemu ili ne. A mnogi jesu jer je Boris Senker doista dobri anđeo hrvatske teatrologije. Boris Senker je uvijek bio spreman čitati brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene tekstove (mlađih i starijih kolega), da sa svima raspravlja o njihovim idejama, da im pomaže svojom erudicijom ali i dobrohotnošću tako da im ispravlja greške ali pohvaljuje i potiče ono dobro! Zbog toga nije napisao još barem desetak vlastitih knjiga ali je zbog toga četiri petine teatrologa srednje i mlađe generacije ušlo u struku. Bez njega hrvatska teatrologija bila bi jedna pusta djelatnost tek nekolicine. Ovako je zanimljiv prostor sukobljavanja različitih ideja. Jer je Boris Senker i u mentoriranju poseban. Svi mi ostali mentoriramo unutar onog što najbolje znamo ali tako na neki način i usmjeravamo one koje mentoriramo. Boris Senker je jedini imao dovoljno znanja ali i ljudske širine da mentorira i one koji su drugačiji od njegova osobna usmjerenja. I tako je, otvararajući vrata različitim ljudima, žrtvujući vlastito vrijeme, dobrohotno dijeleći svoje znanje s drugima, obogatio prostor hrvatske teatrologije.
Boris Senker je dobnik nekih uglednih nagrada, za dramsko pismo gdje je prvo u trojcu Škrabe/Mujičić/Senker pisao političke groteske a onda kao pisac samac postao rodonačelnik hrvatskog literarnog kabareta (2 Marina Držića, Katarina Patačić), ali i za svoj znanstveni rad (Petar Brečić, A.G. Matoš, Mate Ujević, Marko Fotez) a od 2012. godine je i član HAZU. Međutim iznimno je važno da je dobio nagradu struke za životno djelo HDKKT iako se svi nadamo da će još napisati puno knjiga upravo sad kad je na vrhuncu stvaralačke zrelosti. Važno je zbog toga jer je ovaj tip nagrada za životno djelo uzor mlađima za put kojim valja ići struci, a put Borisa Senkera to svakako jest.
