Malo kazalište koje zna kako
Olga Vujović
Zabavni program izveden 3. veljače 1900. u virovitičkoj gostionici Grčić sastojao se od koncerta Tamburaškog društva Sloga i šale Sluge muzikanti u izvedbi glumačke diletantske sekcije pa se taj događaj bilježi kao početak virovitičkog kazališnog života. Datum odnedavno obilježava i Dan kazališta Virovitica. Priča je nedvojbeno šarmantna (se non e vero, e ben trovato), ali je “pravi” kazališni život ipak počeo nakon Drugog svjetskog rata. Za razliku od sličnih gradova u kojima su kazališta zatvarana administrativnim putem, ovdje je kazalište “preživjelo” i postojano se razvijalo. Kazališna družina Okružnog NOO-a Virovitica osnovana je početkom 1944., ali zbog neprijateljskog napada u kojem je poginula većina glumaca, još iste godine formirala se nova kazališna družina. Iz nje je nakon završetka rata nastala Kazališna grupa NOF Virovitica, godinu dana poslije preimenovala se u Kazališnu družinu Doma kulture, a od 1948. radi kao Gradsko kazalište Virovitica i prima stalne dotacije (izvor Mihaela Kulej). Brojka od 125 godina kontinuiranog kazališnog života zvuči moćno, ali profesionalnim se početkom smatra 1945. godina kada je izvedena Nušićeva jednočinka Kijavica u režiji Aleksandra Bjelousova, pa Kazalište Virovitica broji “samo” 80 godina. Svojim predanim vođenjem kazališta od 1951. do 1981. svestrani je Stjepan Reder postavio čvrste temelje i oblikovao kriterije ispod kojih se nije smjelo ići, niti se, po svemu sudeći, išlo. U znak sjećanja dodijeljena mu je ulica u virovitičkoj četvrti Milanovac.
Vidljivost Virovitice na široj kazališnoj mapi
O svemu navedenom znam zahvaljujući sačuvanim zapisima jer moja iskustva s predstavama virovitičkog kazališta počinju nakon tog vremena, ali nepokolebljivo traju i danas, gotovo četiri desetljeća. Uspomene su varljive pa se različiti svjedoci ne sjećaju istog događaja na jednak način, što se pokazalo i u razgovoru sa Zlatkom Petrovićem, ravnateljem virovitičkog kazališta na prijelazu iz osmog u deveto desetljeće. Nismo se uspjeli usuglasiti ni oko mjesta i ni oko vremena našeg prvog susreta, ali smo oboje bili prilično sigurni da sam prvi put ušla u virovitičko kazalište 1988. na premijeru Hadžićeve komedije Revolucija u dvorcu. Tada nisam ni slutila da počinje jedno lijepo prijateljstvo. Moja su gledateljska iskustva dotad bila vezana uz Zagreb, jer sam surađivala u programu lokalne zagrebačke radiostanice. Prije odlaska na spomenutu predstavu, nisam baš puno marila za virovitičko kazalište jer su objave Društva Virovitičana o gostovanjima u Zagrebu više sličile pozivu na nostalgično okupljanje, nego najavi kazališnog događaja. Dolaskom Mirana Hajoša na ravnateljsku poziciju Kazališta Virovitica (1993. – 2020.) mijenja se repertoar, ali i marketinški pristup, pa kazalište postaje vidljivo na hrvatskoj kazališnoj mapi: pojavljuju se dotad neizvođeni autori čija se djela prevode na hrvatski jezik upravo za repertoar virovitičkog kazališta, dovode se iskusni redatelji, a uz matični ansambl igraju gostujući glumci (među njima i studenti koji su se poslije “prometnuli” u zvijezde). Budući da sam prilično redovito odlazila u Viroviticu, uspjela sam vidjeti većinu predstava (u početku zahvaljujući organiziranom prijevozu, a poslije mi je osiguran smještaj; čak i u sobici unutar kazališta), ali njihov broj premašuje kapacitet moje memorije. Daljnji će tekst, bez reda i pravila, predstaviti neke od predstava koje me nisu ostavile ravnodušnom, a u tome mi je dragocjen bio Krešimir Krpan (blagajnik, arhivar materijala kazališnih predstava) i popis predstava odigranih od 1987. do 2025.
Redateljski trolist i oblikovanje repertoara
Neko je vrijeme repertoar Kazališta Virovitica bio osjetno drugačiji, “avangardniji”, u usporedbi s ostalim hrvatskim kazalištima i to zahvaljujući prevoditelju i redatelju Damiru Mađariću (1959.) koji ne samo da je bio umjetnički ravnatelj u Kazalištu Virovitica (1998. – 2003.) nego je svojim prijevodima obogatio kazališni korpus. Prvo postavljanje nekog djela njemačkog dramatičara, glumca i redatelja Lutza Hübnera na hrvatskim pozornicama bila je virovitička izvedba predstave Gretica, str. 89 u režiji Roberta Raponje i u sjajnoj izvedbi Jadranke Đokić i Draška Zidara davne 2004. Hübner se u Mađarićevu prijevodu na virovitičku scenu vratio djelima Srce boksača u režiji Dražena Ferenčine 2009. i Ispad u režiji Damira Mađarića 2013. godine. Među najomiljenije predstave zagrebačkog Teatra Exit ubraja se SHAKEspeare na EXit, koja se igra neprekidno od 2006. (izvedena je više od 500 puta) i u kojoj su u dva sata “stisnute” najpoznatije bardove drame. Mađarić je na sličan način od šest Čehovljevih jednočinki oblikovao 1994. predstavu Trinaest prozora, ali usprkos tome što je bila zbilja zabavna i što je postigla zavidan uspjeh, nije se održala dulje od nekoliko sezona. Složio je Mađarić sličnu predstavu i s Držićevim komedijama Igrajmo Držića (2008.), ali ta, mahom zbog dramaturških razloga, nije bila tako uspješna. Mađarić je preveo i Goetheova Urfausta (često nazivanog Faust prije Fausta), koji je i režirao, a tada je u predstavi 2000. godine, kao gošća, zaigrala ljupka studentica glume Zrinka Cvitešić.
Redatelji Damir Mađarić, Dražen Ferenčina i Roberta Raponja bili su redovito prisutni na virovitičkom repertoaru, no bilo je mjesta i za druge, posebno kada su učestale koprodukcije s brojnim kazalištima. Suradnja 2017. godine s Kazalištem lutaka Zadar na predstavi Kaštanka, Čehovljevoj noveli u dramatizaciji Petre Mrduljaš te adaptaciji i režiji Vjere Vidov, bila je iznimno uspješna, podjednako kod publike i kod kritike. Predstavljalo je pravu radost promatrati uigranost virovitičkih (Sara Lustig, Goran Vučko) i zadarskih (Irena Bausović, Dominik Karakašić) lutkara u toj doista dirljivoj priči o psećoj privrženosti. Iste godine je u istoj koprodukciji nastala predstava Nevidljiva Maje Pelević u režiji Nikole Zavišića i izvedbi Sare Lustig, Gorana Vučka, Vjere Vidov i Dominika Karakašića, koja se meni uopće nije svidjela. Posebno su me smetali oblikovanje svjetla (Nikola Zavišić) i aljkav pristup tekstu. Zbog spomenute su predstave izrečene mnoge “teške” riječi, čak je došlo do “podjele” u tabore jer je svatko tvrdoglavo smatrao da je u pravu. Vrijeme je, kao i uvijek, stišalo strasti i izgladilo razmirice. Ista je koprodukcija dovela 2023. do lutkarske verzije Šenoine povjestice Kugina kuća u režiji Ivana Planinića, koja nije ispunila očekivanja za razliku od predstave U kažnjeničkoj koloniji Franza Kafke u režiji Vjere Vidov i suradnji s Teatrom Fort Forno i Akademijom za umjetnost i kulturu u Osijeku. Spomenuta osječka Akademija zaslužna je za pojavu darovitih glumaca-lutkara pa su se kazališnim “starosjediocima” Sari Lustig i Goranu Vučku odnedavno pridružili Monika Duvnjak, Silvijo Švast i Iva Slavić.
Pomlađeni ansambl u novim izazovima
Akademija podučava i lutkarskoj režiji, što Sara Lustig nije propustila pa je u matičnom kazalištu nakon dvogodišnjeg studija 2023. godine postavila svoj diplomski ispit iz režije, predstavu Bajka sva od šećera, šašavu inačicu bajke o Crvenkapici. Uvijek razdragana publika i brojne nagrade pokazali su da u Kazalištu Virovitica stasa ansambl spreman za nove izazove. Stjecajem okolnosti pogledala sam “šećernu bajku” nekoliko puta i predstava je svaki put bila bolja, što pripisujem ne samo zajedništvu nego i predanosti svakog pojedinaca, od dojmljive Monike Duvnjak u ulozi Crvenkapice do korisnog pomoćnika Matea Pšihistla. Iako su predstavom na vidjelo izašli lutkari (zaposleno je više educiranih lutkara nego u nekim lutkarskim kazalištima!), koji su možda “utrli” put za barem jednu lutkarsku predstavu godišnje (mogla bi to biti za odrasle; vjerujem da o tome već razmišlja ravnatelj Tomislav Pintarić), ta predstava nije prvi neuobičajeni lutkarski poduhvat. Dramaturginja Dora Golub odabrala je i adaptirala antičke mitove te u tehnici kazališta sjena postavila predstavu Antički underground: laž, istina i mit (2020.), u čijem je osmišljavanju važnu ulogu odigrao daroviti oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj. Nabrojenim lutkarskim predstavama nije iscrpljena veza između Kazališta Virovitica i lutkarstva jer je kazalište nastavna baza osječke Akademije i odnedavno je domaćin međunarodne revije lutkarstva Lutkokaz, osiguravajući lutkarima odgovarajuće produkcijske uvjete.
Kazalište Virovitica oduvijek je njegovalo repertoar za djecu, ali se upuštalo i u predstave za one koji su “ni mali ni veliki”, dakle pubertetski uzrast za što je krasan primjer predstava 2:14 (14 sati i 14 minuta) Davida Paqueta u režiji Roberta Raponje i zajedničkom nastupu virovitičkih glumaca Blanke Bart, Igora Goluba, Gorana Košija, Sare Lustig, Gorana Vučka i studenata tadašnje Umjetničke akademije u Osijeku. Predstava se bavi onim problemima koji se srednjoškolcima čine groznim i koje mogu promijeniti samo drastičnim zahvatom jer im odrasli nisu tu ni od kakve stvarne koristi (“ostarjeli pa zaboravili”). Manje silovite, ali na sličnom tragu su bile predstave Sutra to možeš biti ti Anice Tomić i Jelene Kovačić iz 2023. i Sjeti me se Jana Sobrieja u režiji Damira Mađarića iz 2025.
Naglasak na dramsko pismo
Osvrnula bih se na dvije predstave potpuno različitih žanrova i ugođaja koje povezuju dva elementa. Obje je režirao Dario Harjaček i obje su izvrsne. Elling Simona Benta iz 2012. bavi se dvojicom “neprilagođenih” muškaraca koji pokušavaju živjeti samostalno i ma koliko sa strane djelovali komično, riječ je o dirljivoj priči u kojoj Goran Koši i Draško Zidar nude mnogo sjajnih glumačkih scena. Druga je Krležina drama U agoniji koju u koprodukciji s Hrvatskim kazalištem u Pečuhu Harjaček postavlja u verziji s trima činovima (vrlo smjelo u ovo naše nestrpljivo doba) i iako se sam Krleža odlučio za dva čina, predstava je pametno posložena i usprkos duljini, lako se prati (Irena Tereza Prpić i Igor Golub par su koji u konačnici odlično funkcionira). Postoji i treća, meni ne tako draga, ali generalno izvrsno primljena predstava Alabama Davora Špišića iz 2021. u kojoj je briljirala Blanka Bart u ulozi Majke za koju je iste godine dobila i Nagradu hrvatskog glumišta.
Oslanjanje na vlastite snage
Moja ljutnja na nekog redatelja (u pravilu ih smatram krivcem za lošu predstavu) skoro se nikada ne odnosi na glumce koji se upuštaju u režiju jer oni vlastito scensko iskustvo pretaču u organizaciju predstave i to obično ispada gledljivo (što je jako, jako puno). Iako nije jedini, Draško Zidar najčešće se ogledao u režiji ne samo dječjih predstava i kabaretskih istupa (obično s Mijom Pavelkom) s lokalnim dosjetkama na govoru Mikeša (virovitički starosjedioci) već i kompliciranih, veoma zahtjevnih komedija koje su odlično funkcionirale: Budala za večeru Francisa Vebera iz 2022. i Djed Božićnjak je smeće grupe Le Splendid iz 2024. Prva je igrana u nekoliko drugih kazališta, ali tu drugu je virovitičko kazalište prvo udomilo i neobično je da tako “uvrnuti” humor već nije našao svoje mjesto u nekom od hrvatskih kazališta (možda su situacije previše slične stvarnosti?!). Premda je Zidar jedan od najboljih hrvatskih glumaca (ističem osobno mišljenje, neovisno o nominacijama i dobivenim nagradama), on u spomenutim komedijama igra sporedne uloge (što je prikladan i očekivani redateljski čin), no i tada je zamjetan. Ne može baš svaka pita biti jestiva, pa ću ovlaš spomenuti predstavu Escurial Michela de Ghelderodea iz 1994. u zajedničkoj režiji s Igorom Golubom, koja je bila smještena u vinski podrum u Suhopolju i samo me je misao o kasnijem tulumu održala prisebnom (nekoć su premijere pratili raskošni tulumi pa ako ste nakon predstave izašli ljuti ili nezadovoljni, uvijek je postojala nepčana utjeha). Velike bi se uloge trebale dogoditi u pravom umjetničkom trenutku da bi im glumac bio dorastao, a to se ndvojbeno dogodilo Igoru Golubu u predstavama Smrt trgovačkog putnika Arthura Millera u režiji Vanje Jovanovića iz 2021. i Zima jednog lava Jamesa Goldmana u režiji Raponje i Zidara iz 2022., iako je u tridesetogodišnjoj karijeri uspješno odigrao brojne zahtjevne uloge (sjetimo se samo Büchnerova Woyczecka u režiji Same M. Streleca iz 2009.).
Pogled u budućnost
Prateći repertoar, uočila sam različite sudbine dviju predstava koje su nastale 2024. u suradnjama s Gradskim dramskim kazalištem Gavella (Krivi Billy s Inishmaana Martina McDonagha u režiji Dražena Ferenčine) i s Tetarom Erato (Tvornica Hrvata Nebojše Lujanovića u režiji Dražena Krešića). Iako su obje izvedene prema izvrsnim predlošcima i u promišljenim režijama, Krivi Billy s Inishmaana nemilice igra i žanje uspjehe, dok Tvornica Hrvata igra mnogo rjeđe… Prošla sezona Kazališta Virovitica prošla je u ozračju visokih obljetnica i intenzivnih koprodukcija, repertoar je ponudio nešto poznato (Brechtov Pir malograđana) i nešto manje poznato (Zadnja igra… Ivane Vukićević, Lujanovićeva Tvornica Hrvata, Sobriejev Sjeti me se), a Crvenkapica i njezina lutkarska svita i dalje su radovali sve oko sebe i grabili nagrade. Za rujan 2025. najavljena je neverbalna lutkarska predstava za odrasle Floral Coma, koju su već mogli vidjeti posjetitelji velikog Festivala lutaka u južnokorejskom gradu Chuncheonu. Predstava je nastala u suradnji Kazališta Virovitica i UNIMA-e Koreja. I dok mi je korejska ekipa nepoznata, iz virovitičkog kazališta dolaze Sara Lustig, Silvijo Švast i oblikovatelj lutaka, scenografije i kostimografije Krešimir Tomac. Kako piše u njihovoj misiji – malo kazalište koje zna kako, ili korejski 어떻게 하는지 아는 작은 극장.
Olga Vujović dugogodišnja je radijska novinarka u kulturi koja se od 2016. uspješno prebacila u digitalne medije. Vjerno prati kazalište za Kritikaz.com i Wish.hr.
