Na razmeđu tradicije i suvremenosti: izvedbene prakse starosjedilačkih umjetnika kao oblik dekolonizacije u Québecu
Mirna Sindičić Sabljo
Pripadnici različitih starosjedilačkih naroda danas čine oko 2% ukupnog broja stanovništva kanadske pokrajine Québec. Dijele se na Inuite, nastanjene na krajnjem sjeveru, te na deset naroda koji pripadaju skupini Prvih naroda. Oni su tisućama godina prije dolaska francuskih kolonizatora u 16. stoljeću obitavali na prostranstvima sjeveroistočnog dijela Sjeverne Amerike. Svaki od jedanaest naroda njeguje vlastite tradicije, vjerovanja, jezik i način života.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina različiti politički i društveni pokreti potaknuli su revitalizaciju starosjedilačkih kultura. Na području cijele Sjeverne Amerike s djelovanjem su počeli različiti pokret čiji je cilj bio kulturno i identitetsko osvještavanje, borba za suverenitet, povrat oduzete zemlje i zaštitu kulturne baštine. U kontekstu te svojevrsne kulturne renesanse, motivirane željom za očuvanjem identiteta, došlo je do izrazitog kulturnog procvata, koji samo djelomično uključuje povratak tradicionalnim načinima mišljenja i umjetničkog izražavanja. U tom se kontekstu razvijaju i izvedbene umjetnosti starosjedilačkih naroda Sjeverne Amerike – isprva u Sjedinjenim Američkim Državama, a potom u anglofonom i frankofonom dijelu Kanade.
Kazališne pozornice postale su privilegirani prostor propitivanja identiteta i suočavanja s traumama izazvanima kolonizacijom: prisilnom sedentarizacijom, uspostavom rezervata, obveznim školovanjem u internatima te kulturnom i teritorijalnom deposesijom. Starosjedilačke izvedbene umjetnosti imaju svoje specifičnosti: temelje se na tradicionalnim praksama, što znači da su izvedbama nerijetko prisutni starosjedilački jezici, rituali, duhovnost i usmena tradicija, no one također baštine tradicije „zapadnjačkog“ kazališta, i to posebice (neo/post)avangardnog.
Starosjedilački umjetnici tijekom svojih izvedbi aktivno razotkrivaju posljedice kolonijalizma, afirmiraju starosjedilačke kulturne vrijednosti i naglašavaju otpornost i vitalnost vlastitih kultura. U izvedbama nude kompleksne reprezentacije Prvih naroda, koje razotkrivaju brojne o njima postojeće stereotipe i suprotstavljaju se asimilaciji. Umjetničke inicijative podupiru se financijski na federalnoj i provincijskoj razini što je omogućilo njihov izraziti procvat tijekom posljednjih dvadesetak godina.
U raspravama o starosjedilačkoj izvedbenoj umjetnosti u Québecu ključno mjesto pripada kazališnoj skupini Ondinnok, koju su u Montrealu osamdesetih godina osnovali Yves Sioui Durand i Catherine Joncas. Ti pioniri starosjedilačkog kazališta, koji i danas aktivno djeluju te imaju posebice značajnu ulogu u obrazovanju mladih izvedbenih umjetnika, od svoje prve predstave Le Porteur des peines du monde (1987) aktivno propituju mjesto starosjedilaca u suvremenoj Sjevernoj Americi. Četiri su desetljeća njihova rada obilježile predstave poput Hamlet le Malécite, Iwouskéa et Tawiskaron, La Conquête de Mexico, Le Roi d’Hochelaga i La cendre de ses os, kojima su nastojali kazalište pretvoriti u mjesto sjećanja, transmisije i pomirenja. U gotovo četrdesetak produkcija na pozornici su aktivno propitivali život starosjedilaca u suvremenom svijetu te se pritom oslanjali na kulturnu tradiciju različitih starosjedilačkih naroda. Kazalište Ondinnok ima snažnu panameričku perspektivu te vrlo često surađuju s drugim kazališnim umjetnicima iz srednje i južne Amerike.
Osim kazališta Ondinnoka, iznimno je važno i djelovanje kazališne skupine Aataentsic Masques et Théâtre, koju vodi Sylvie-Anne Sioui-Trudel. Izvedbe te skupine, čiji je rad od 1990. institucionaliziran, temelji se na starosjedilačkim baštini, imaginariju i mitovima. Posvećeni su revitalizaciji kulturnog života u pojedinim starosjedilačkim zajednicama te održavanju brojnih radionica izvedbenih umjetnosti za osobe različite životne dobi, koje organiziraju u suradnji s različitim institucijama, od škola do muzeja.
Starosjedilačko kazalište Menuentakuan osnovali su 2013. godine Marco Collin, Xavier Huard i Charles Buckell, a poslije im se pridružio Charles Bender. Predstave (primjerice Puanum, Come for tea) izvodili su s velikim uspjehom u brojnim kebečkim srednjim školama. Naglasak stavljaju na poticanje suradnje među starosjedilačkim i nestarosjedilačkim izvedbenim umjetnicima te na organizacije radionica.
Posljednjih godina značajan su uspjeh postigle i dvije predstave u produkciji kazališta Onishka, Okinum i Marguerite. U prvoj od njih Émilie Monnet progovara o vlastitim identitetskim propitivanjima te ozdravljenju od maligne bolesti, a u predstavi Marguerite okreće se široj društvenoj problematici inscenirajući priču o Marguerite Duplessis, prvoj ženi starosjedilačkog podrijetla koja je sudskim putem tražila pravdu i pokušala se osloboditi ropstva. Na taj način multidisciplinarna umjetnica Émilie Monnet osvjetljava jednu od problematičnih epizoda iz prešućene nedavne kanadske povijesti.
Izvan Montreala djeluju starosjedilačke kazališne skupine Théâtre de la Plume blanche, Maïkan te Productions Papu Uass, posvećene radu s djecom i mladima, radi očuvanja jezika i tradicija pojedinih naroda.
Osim spomenutih kazališnih skupina aktivan je i veliki broj umjetnika i umjetnica čije izvedbe uključuju elemente performansa, izvedbenih predavanja, slam-poezije te glazbu, ples, poeziju, zvučne i videoinstalacije. Primjer takva načina rada jednočinke su Femme et Esprit te Femme, Homme et Esprits umjetnice Christine Sioui Wawanoloath u kojima tematizira problem bračnog nasilja u rezervatima. Umjetničkim dosezima, kao i odjekom među kritikom i publikom izdvojili su se i imerzivno zvučno djelo Ka Uinaksheshet u režiji Simona Riverina, Mononk Jules Jocelyna Siouia te Akuteu Soleil Launière. Mononk Jules dokumentarna je predstava o Julesu Siouiju, autorovu praujaku i borcu za prava starosjedilačkih naroda. U toj solo izvedbi Jocelyn Sioui, pripadnik naroda Wendat, jednog od rijetkih lutkara starosjedilačkog podrijetla, pripovijeda o aktivnostima svojeg pretka koji se borio na pravo starosjedilaca na samoodređenje te upozoravao na opasne asimilacionističke politike. Izvedba integrira monološke dijelove, lutkarstvo, kazalište sjena te videoprojekcije, a građu je crpio iz izvješća, intervjua te pravnih i povijesnih dokumenata. Soleil Launière, porijeklom iz naroda Innu, pjevačica je, redateljica i izvođačica usmjerena prema fizičkom teatru, autorica performansa Umanishish, Sheuetamu, Meshtitau i Uepinashun.
Zanimljivi su i primjeri nedavno postavljenih predstava. U UTEI: Recit d’un survivant Omer St-Onge, pripadnik naroda Innu, u autobiografskoj ispovijesti progovara o iskustvu školovanja u internatima za starosjedilačku djecu koje mu je u potpunosti promijenilo život. Iznimno je zanimanje ove zime među kazališnom publikom u Montrealu izazvala i scenska adaptacija romana Kukum Michela Jeana, dostupnog u hrvatskom prijevodu, u kojem autor pripovijeda o sudbini svoje prabake, a kroz njezin životni put i o životu naroda Innu. Roman su za scenu adaptirale ugledne književnice Laure Morali i Joséphine Bacon, a na scenu ga je postavila Émilie Monnet.
Među dramatičarima starosjedilačkog podrijetla, koji aktivno objavljuju tekstove još od osamdesetih godina prošloga stoljeća, izdvajaju se Georges E. Sioui i Michel Noël, koji su pisali posebice za publiku dječje i mlađe dobi te su ih na tako pokušali upoznati sa starosjedilačkim kulturama i tradicijama te progovarali o aktualnim problemima s kojima se suočavaju. Posljednjih godina najuspješnija dramska ostvarenja napisali su Louis-Karl Picard-Sioui, Marie-Josée Bastien, Marco Collin, Véronique Hevert te Dave Jenniss.
Dakle, starosjedilačke izvedbene umjetnosti u Québecu odražavaju duboku povezanost s poviješću, identitetom i suvremenim problemima autohtonih zajednica. U kontekstu dugotrajne stigmatizacije kolonizatora i doseljenika, kazalište i izvedbene umjetnosti postaju snažno sredstvo otpora i reafirmacije identiteta. Stereotipi koji su oblikovali percepciju starosjedilaca u dominantnoj kulturi razotkrivaju se upravo u umjetničkim formama koje nude alternativne prikaze stvarnosti, one utemeljene na vlastitim iskustvima i pogledima. Izvedbama se propituje osobni, kolektivni i kulturni identitet te se razotkrivaju kolonijalni činovi koji su oblikovali društvene strukture i odnose moći. Posebna pozornost posvećuje se revalorizaciji starosjedilačkih kultura estetikom koja je često vezana uz tradicionalna znanja, običaje i simbole. U tom smislu, izvedbene umjetnosti postaju i prostor reaproprijacije jezika, koji je često bio potisnut ili zabranjen, te kreiranja autonarativa – priča koje autentično prikazuju autohtono iskustvo.
Poticanjem razmjene i susreta između starosjedilačkog i većinskog stanovništva, kazalište postaje mjesto dijaloga, mjesto susreta, senzibilizacije publike i promišljanja o tome kako zajedno živjeti u suvremenom društvu.
Kazalište i izvedbene umjetnosti starosjedilačkih naroda u Québecu predstavljaju snažan alat za kulturnu revitalizaciju i političku artikulaciju. Njihova uloga nadilazi estetsku dimenziju, ono je prostor otpora, svjedočenja i jačanja identiteta. Umjetnici svojim djelovanjem istodobno razotkrivaju povijesne nepravde i afirmiraju vrijednosti svojih zajednica, često koristeći se elementima tradicionalne duhovnosti, jezika i mitova kako bi stvorili suvremene umjetničke izraze. Kazalište time postaje mjesto gdje se brišu granice između umjetnosti i aktivizma te otvaraju prostori za dijalog, sjećanje i zacjeljivanje povijesnih trauma.
