Putositnice iz Koreje
Livija Kroflin
Bila sam u Koreji,[1] u gradu Chuncheonu. Dalek put, egzotično mjesto. Ali, s obzirom na to da sam tamo bila na kongresu svjetske lutkarske udruge UNIMA, nisam baš mnogo vidjela. Po cijele dane sjedili smo na sastancima ili hvatali predstave kad god smo mogli. I zato, dok bi drugi pisali o prirodnim ljepotama, muzejima i hramovima, ja ću pisati o liftu, pekmezu i aparatu za kavu. I još nekim sitnicama.
Ljubaznost
Čim sam se iskrcala, odmah na aerodromu zapahnula me ljubaznost Korejaca. Ne naučena ljubaznost, ništa tu nije fake, to je njihovo uobičajeno ponašanje. To je, uostalom, moje iskustvo iz svih azijskih zemalja. Zato nikako ne mogu razumjeti zazor naših ljudi prema doseljenim Azijcima. Moje iskustvo je da se oni i u našem podneblju smiješe, pozdravljaju, puštaju vas da prođete (i pješice i autom), govore “Sorry” ako se slučajno sudarite ili vam se samo nađu na putu… Luduju samo oni na biciklima i sličnim dostavljačkim vozilima. Ali na njima luduju svi, bez obzira na boju kože, crte lica i porijeklo. Bit će da ima nešto u tim biciklima: čovjek se povampiri kad sjedne na njih.
A ljubaznost vam zaista i treba. Organizacija nije uvijek na visini, tehnologija često šteka, kvarovi se pojavljuju kad im se najmanje nadate… ali sve se uvijek riješi i uvijek je tu netko da vam ljubazno pomogne, kao što će se vidjeti dalje u tekstu.
Za boravak u Koreji nama ne treba viza, ali navodno treba elektronička dozvola za putovanje (K-ETA). Više ne znam na čijoj stranici piše da treba, a na čijoj da ne treba, ali na kraju sam shvatila da nije potrebna, ali da će mi biti lakše ući ako to napravim prije puta. Uvijek si volim olakšati stvari, pa sam pokušala. Moram skratiti priču, jer je u stvarnosti jako dugo trajala. Bezbroj mojih pokušaja, pokušaja mojih prijatelja koji su si s internetom više na “ti”, i neuspjeh svaki put. Odustala sam, naravno. Očekivala sam da će nam formulare podijeliti ili u avionu ili ću ih vidjeti čim dođem na aerodrom. U avionu nam ih nisu dali, a nisam ih baš vidjela ni na aerodromu, barem nisu bili na nekom vidnom mjestu. Ali vidjela sam ljude. Prišla sam nasmiješenoj mladoj Korejki za pultom i pitala je gdje mogu dobiti taj formular. Ne da mi je rekla, ne da mi je pomogla ispuniti ga, ona ga je sama ispunila! Ja sam joj samo pokazala svoje podatke (srećom, to sam štreberski imala pripremljeno) i ona je sama svojom rukom sve ispisala. Ni naočale nisam morala izvaditi!
Hotel
Kad sam ušla u hotel, uzbuđeno mi je prišao prijatelj Amerikanac, koji se dotad motao po foajeu, i rekao: “Dođi, dođi, ovo moraš vidjeti!” I pokazao mi ovu sliku:
Slika stoji odmah do lifta i ne možete je promašiti. Samo što nitko, osim nas Zagrepčana i dotičnog prijatelja koji je prošlo ljeto razgledavao Zagreb, ne zna što ona predstavlja. A ja ni do danas ne znam tko je autor i zašto je ta slika tamo.
Hotel ima tri zvjezdice. Soba je lijepa, ali kada u kupaonici nema zastora, a nema ni ručnika za noge. Srećom, daju vam plastične papuče, pa nije tako strašno kad morate šljapkati po mokrom podu. Jer omanja poplava je neminovna. Ručnici se mijenjaju svaki dan i toaletni papir redovito se nadopunjuje. Soba je opremljena hladnjakom i kuhalom za vodu. Dočekaju vas complimentary bočice vode i svaki put kad barem načnete jednu, sljedeći dan sama od sebe pojavit će se nova. Zalihe kave i čaja također se čudesno obnavljaju.
Jednoga dana imala sam poplavu u kupaonici: cijev koja vodi iz umivaonika u odvod jednostavno se odvojila. Nije bilo veselo, bilo je samo jako mokro. Kvar sam ujutro prijavila na recepciji, a popodne kad sam se vratila, stvar je bila riješena.
Ovo je prigoda da kažem koju riječ o recepcionarima. Oni, naravno, govore engleski, ali ne baš tečno. Zato su uvijek spremni pomoći bili naši korejski domaćini, organizatori cijelog događaja. Jedan od njih sam se ponudio da recepcionaru objasni moju nezgodu u kupaonici jer nije bio siguran da će on razumjeti mene. (I to razumijem: mi stranci govorimo svakakvim engleskim, sa svakakvim akcentima.) Kad je trebalo nazvati taksi, netko bi od organizatora govorio recepcionaru što da kaže taksistu, a nama bi na papirić na korejskom napisao mjesto kamo idemo i na koje se trebamo vratiti. Još jednu ljubaznu gestu recepcionara doživjela sam pri odlasku. Kad sam pitala kad moram napustiti sobu (a lijepo mi je pisala da je check-out u 11 sati), on je rekao: “Ma može i u 12!” Ja sam svejedno još nekoliko sati morala provesti u predvorju (imala sam večernji let), ali sama ta gesta učinila je da se bolje osjećam.
Moja soba bila je na petom katu. Već sam nekoliko dana boravila u tom hotelu i više puta na dan uredno stiskala gumb na kojem je pisala brojka 5 i ne sluteći na kojem sam katu zapravo. Dok jednoga dana u lift nije ušla grupica gostiju, nas unimaša, i svatko je rekao na koji kat ide. “Ja na četvrti!”, reče jedan i izazove veseo smijeh svih prisutnih. Osim mojega. Dok nisam bolje pogledala gumbiće i shvatila da brojke 4 nema! Bilo mi je očito da Korejci ne vole broj 4. Kao što sam jednom u Americi vidjela lift u kojem nije bilo broja 13. Tek kad sam (sretno) stigla u Zagreb, pročitala sam: broj četiri nije sretan jer simbolizira smrt. Budući da broj četiri u Koreji znači nesreću, mnogi ljudi odbijaju živjeti na četvrtom katu, zbog čega su često sobe na tom katu mnogo jeftinije. Naš hotel tome je doskočio tako da je četvrti kat jednostavno preskočio. Naravno, teško je u stvarnosti preskočiti kat, pa se tako ono što je fizički bio četvrti zvalo peti kat. I tek kad ovo pišem, shvaćam da sam zapravo stanovala na ukletom četvrtom katu! (Bogu fala, još sam živa i zdrava.) Zapravo, gotovo svi mi zapadnjački gosti bili smo smješteni na petom, da ne kažem četvrtom katu. Vjerojatno su nas namjerno tamo smjestili, jer znali su da mi živimo u blaženom neznanju kakvoj se opasnosti izlažemo. I dalje smo se veselo šalili: “Za mene stisni 4!”
Hrana
O korejskoj hrani nisam znala ništa, a kamoli da sam je probala. Znala sam samo za kimchi i, s obzirom na to da sam pročitala korejski roman u kojemu je, činilo mi se, glavni lik bilo upravo to korejsko jelo, htjela sam ga svakako probati. To barem nije bilo teško: kimchi se servira uz svaki obrok. Ukusan je, ali za mene previše ljut. Šteta. Ali barem sam se obrazovala što se tiče kimchija. Korejska mi se kuhinja svidjela, samo sam morala biti oprezna jer su mnoga jela ljuta, a ja ne mogu jesti ljuto. Kako god možda ukusno bilo. To uglavnom nije bio problem jer je uvijek bilo raznih jela. Imali smo obično švedski stol, koji je prvi dan bio frustrirajuće bogat: da uzmete samo jedan zalogaj od svakoga, ne biste uspjeli probati sva jela. U restoranima im je specijalnost priprema jela na stolu za kojim sjedite. Jednom smo tako na tradicionalnoj korejskoj večeri sjedili za stolom na kojem se u velikoj posudi krčkala piletina sa špagetima i krumpirom, a najviše smo voljeli restorane u kojima gosti sami roštiljaju meso. U stolu je ugrađen roštilj, konobar zapali vatru i donese vam začinjeno meso narezano na komadiće. Sami pečete meso i kako ispečete, tako ga jedete uz mnogobrojne priloge koje, po običaju, dobijete uz glavno jelo.
Dakle, o korejskoj hrani u Koreji mogu reći sve najbolje. O inozemnoj baš i ne. Na festivalskom kompleksu s nekoliko kazališnih dvorana, muzejom lutaka i velikim brojem vanjskih pozornica bilo je i mnoštvo štandova s igračkama, suvenirima te hranom i pićem.
Jedne večeri nakon predstave, dok smo čekali šatl za povratak u hotel, htjeli smo utažiti glad. Jedino čega je bilo, osim nečeg korejskog i ljutog, bila je pizza. Korejska! Na lisnatom tijestu, sve okolo miriši po maslacu, s kobasicom, lukom i ne znam čime još, malo slatkasto… kulturološki vrlo zanimljivo. A okus… Ali, kako je rekla kolegica iz Slovenije, kad si gladan, sve je dobro. Nakon toga ipak sam se trudila ne biti gladna nakon predstave.
Za doručak je bilo i korejske i zapadnjačke hrane. Naravno, i kave. Iz aparata. Koji je konsenzusom proglašen najsporijim aparatom za kavu na cijelom svijetu. Izbor kava nije bio velik: americano, americano light i espresso. Ne znam što bi Talijani rekli za tu tekućinu, ali bila je svakako bolja od americana. Espresso je bio jedino po tome što bi se dobila samo mala količina na dnu šalice. A postupak je bio sljedeći: stojiš u redu, čekaš, napokon dođeš na red, staviš šalicu u aparat, stisneš gumb, čekaš, čekaš, čekaš da kava poteče, onda čekaš dok teče (bolje rečeno kapa), a za to vrijeme red postaje sve duži. Većina gostiju nezadovoljna je dobivenom količinom, pa stisne još jedanput. Ali ne smije stisnuti prebrzo nakon prvog punjenja, jer stroj se mora odmoriti. Čekaš da se odmori. Onda stisneš drugi put. Čekaš, čekaš, čekaš, curi, curi, curi pomalo. Za to vrijeme možeš si ubaciti šećer u šalicu. Konačno dobiješ svoju kavu. Možeš uliti mlijeko, ali ono je hladno. (Korejci valjda vole hladno. Pili smo hladnu kavu, jeli hladnu juhu…) I tako svaki dan.
Ali svako jutro sve bi popravio – pekmezić. Pametan izum kako iscijediti pekmez lako i bez ljepljivih prstiju. Teško mi je opisati, ali slika će pomoći. Dakle, plastična posudica podijeljena je u dvije “kadice”.
Poklopac ima rupicu.
Kad stisnete posudicu tako da se kadice međusobno pritišću, rupica, dotad zatvorena, otvara se i kroz nju izlazi pekmez u tankom mlazu.
Elegantno ga namažete na kruh i elegantno odložite praznu posudicu, a vaši prsti ostaju elegantno čisti. Eto što je mene najviše oduševilo u Koreji – pekmezić!
Tehnika narodu
Nekako mi se ta sintagma, dobro poznata nama iz prošlog stoljeća, kojom smo voljeli praviti viceve, često nametala otkako sam se počela pripremati za kongres i put u Koreju pa sve dok se nisam vratila.
Karte smo rezervirali danima. Bilo je užasno komplicirano. Očito ne samo za mene neznalicu iz srednjeg vijeka nego i za mlađe i spretnije, kao što sam naknadno saznala. Organizatorima nije bilo teško slati opširne mejlove s detaljnim uputama kako to učiniti. Pozvala sam u pomoć već spomenutu spretnu prijateljicu, pa smo zajedničkim snagama… gotovo uspjele. Ali nešto je očito bilo pogrešno stisnuto i nismo mogle dovesti stvar do kraja i rezervirati sve karte. Opet traženje pogreške, dopisivanje s Korejom, kilometarski mejlovi… i konačno uspjeh. Dobila sam potvrdu i nešto za što sam mislila da je ulaznica za svaku predstavu. Ali ne, to nije bilo sve. I s tim papirom morali smo svaki put prije predstave u redu čekati da se isprinta fizička karta. Sva sreća da je tamo uvijek bio netko od korejskih organizatora, ljubazan, nasmiješen i spreman pomoći. Obilato sam se time koristila jer ja sa strojevima razgovarati ne umijem. A i ne želim.
Španjolka Ana htjela je u kazalištu u Chuncheonu kupiti kartu za jednu dodatnu predstavu. “Online, online!”, uzmahala se uzbuđena blagajnica (?). Ana je pokušavala objasniti, odglumiti, nacrtati… da je ona sada ovdje, blagajnica (?) je ovdje, novac je ovdje, valjda su i karte ovdje, nijedan trenutak nije bolji od sadašnjeg… ali ništa nije pomagalo. “Online, online!”
Ana je inače vrlo e-pismena. Kad mi je trebao taksi, najsigurnije mi je bilo družiti se s njom. Ona je skinula potrebnu aplikaciju i uvijek je znala pozvati taksi kad je trebalo. Problem bi nastao kad taksist nije točno znao naći adresu, pa bi je nazvao na mobitel. I govorio jedinim jezikom koji je znao: korejskim. Što su za Anu bili samo zvukovi. Ne znam kako, ali problem bi se uvijek nekako riješio. Vjerojatno je i tu na djelu bila poslovična korejska ljubaznost: taksist ne bi odustao dok ne bi stigao na pravo mjesto.
I na kongresu je bilo problema s tehnikom. Ovo je bio prvi kongres u povijesti UNIMA-e na kojem su svi glasali online, i oni koji su bili fizički prisutni i oni koji su u kongresu sudjelovali na daljinu. Prvi dan internet se skroz zbunio i trebalo je puno vremena da se stvar ustabili. Ali kad god bi nastao problem, organizatori bi se razletjeli dvoranom, hotelom, po telefonima… i uspjeli riješiti stvar. Mirno i sa smiješkom.
Evo malo atmosfere s Kongresa:
Svatko je uz svoje ime dobio cvjetni aranžman i ručno izrađenu pticu (to je ovo drveno što se uzdiže iznad cvijeća).
Čak ni svjetlo u hotelskoj sobi ne možete normalno upaliti pritiskom na dugme. Nakon mnogo pikanja uspjela bih upaliti ili ugasiti svjetlo (moja velika zamjerka je bila što nisam imala noćnu lampicu), ali kad bih noću morala u kupaonicu, svjetlo u predsoblju upalilo bi se na pokret i razbudilo me više nego što sam htjela. Mrzim kad strojevi žele biti pametniji od mene i sile me na nešto što ja neću.
Predstave
Festival je bio zanimljiv, sudeći po onih desetak predstava koje sam uspjela vidjeti u stankama kongresa. Čak sam pronašla dvije za PIF, jednu španjolsku i jednu talijansku, što je više nego što sam uspijevala na nekim drugim festivalima. Festival je dakle bio međunarodni, ali s velikim udjelom korejskih predstava, kao što je i red.
Ponovno sam se uvjerila da je istina ono što predajem studentima. Azijske su predstave drukčije (što je nježniji način da kažem kako nam se baš ne sviđaju). Učenjem i gledanjem možemo ih naučiti cijeniti, diviti se vještini, ljepoti lutaka ili sačuvanoj tradiciji, ali one i dalje ostaje drukčije. Dramaturgija je ravna i prevladava naracija. Lutke su uglavnom tradicionalne. Ono što naši studenti uče na prvoj godini studija lutkarstva, njima je još novo i strano. Vidjelo se to i u predstavi nastaloj u koprodukciji Kazališta Virovitica i korejskih kolega. Gledajući predstavu odmah je bilo jasno da su tekst, dramaturgija i režija korejsko djelo, a lutka i cijela vizualnost predstave hrvatsko. S naše strane sudjelovali su likovnjak Krešimir Tomac te glumci lutkari Sara Lustig i Silvijo Švast, svi bivši studenti Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, sada zaposleni u Kazalištu Virovitica. Publika, doduše, nije mogla znati koliko su vještine i znanja izmjenjivali naši i korejski lutkari, ali poslije smo doznali da je bilo dosta nesporazuma i nerazumijevanja. Vjerojatno i međusobne razmjene iskustva i znanja.
Hrvatska lutka u muzeju lutaka u Chuncheonu
Azijski lutkarski festivali vole početak označiti velikom (što većom) povorkom lutaka. Lutkari hodaju u povorci sa svojim lutkama, ponekad nešto izvedu, svi se vesele, i hodači i publika pokraj koje prolaze. Organizatori su zamolili sve koji to mogu i žele da daruju jednu svoju lutku muzeju lutaka u Chuncheonu. To je malen ali vrlo zgodan muzej.
Pretpostavljam da ga žele proširiti kako bi bilo mjesta i za lutke iz drugih zemalja. Ja ne izrađujem lutke, ali nitko iz Hrvatske nije pokazao želju da išta pokloni, pa sam se sjetila da u našim redovima imamo vrlo originalnu umjetnicu. Vlasta Pokrivka proslavila se svojim lutkama od tikava, koje smo gledali u brojnim predstavama i TV seriji Tikvići. Rado se odazvala mojoj molbi i doradila svoju lutku koju je nazvala Djed Banuška.
S popratnim tekstom i tekstom o Vlasti Pokrivka svečano sam predala lutku organizatorima, koji su bili oduševljeni. Nadam se da će lutka dobiti dostojno mjesto u muzeju, a ja bih to voljela doživjeti.
Ponovno kod kuće
S puta, dalekog, dalekog puta, kući sam donijela mnoštvo dojmova, sjećanje na ljubazne domaćine, zanimljive lutkare i krasne prijatelje, donijela sam nekoliko adresa za dopisivanje, doprinos PIF-u u vidu dviju predstava i – dva pekmezića, koje sam s veseljem cijedila na kruh s maslacem.
[1] Omiljena šala mojih prijatelja, kad bih spomenula da putujem u Koreju, bila je da s najnevinijim izrazom lica pitaju: “U koju?”
