Tri Cyranoa jednog Rostanda
Olga Vujović
Najava predstave Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda u režiji Aleksandra Popovskog u Gradskom dramskom kazalištu Gavella (15. travnja 2025.) nagnala me je da ponovno pročitam tu francusku “junačku komediju u pet činova u stihovima” s kraja 19. stoljeća u prijevodu Ivana Kušana (Znanje, 1994.), jer iako sjećanje čuva sadržaj, lako se zametnu pjesničke finese. Kušan me je u pogovoru podsjetio da je Rostand za oblikovanje naslovnog lika posegnuo za životopisom vojnika i književnika pravim imenom Savinien de Cyrano de Bergerac (1619. – 1655.), kojeg su resile hrabrost i mačevalačka vještina, ali i sklonost pisanju, pa su za njim ostale pjesme, drame, dvije priče o “smiješnim povijestima” Mjesečevih odnosno Sunčevih carstava (danas ih smatramo začetnicama znanstveno-fantastičnog žanra) i pisma. Rostandov junak također pokazuje te Cyranoove odlike, pa se olako upušta u borbu protiv sto napasnika, temperamentno negoduje protiv loše glume i tjera glumce s pozornice, no istovremeno s mnogo nježnosti piše ljubavna pisma. Uvjeren da je neprihvatljivo ružan (“Piščevi portreti, uključeni u prvim izdanjima knjiga, prikazuju ga kao naočita i dosta privlačna muškarca, koga su u mladosti očito smatrali za muškarčinu. Tek će Theopile Gautier u svojim Groteskama /1835./ uvećati njegov nos do legendarnih razmjera”, iznosi Kušan), Cyrano se ne usuđuje izjaviti ljubav svojoj ljupkoj rođakinji Roksani. No, kada mu ona, kao dobrom prijatelju, povjeri da ljubi ljepuškastog Christiana, kadeta u njegovoj četi, spreman je pomoći njihovoj vezi.
Naime, Roksana je zahtjevna mlada žena pa joj nije dovoljno da je Christian lijep i zaljubljen u nju, nego od njega očekuje lijepa i pametna pisma: Cyrano: “Roksana čeka tvoje pismo” / Christian: “Joj!” / Cyrano: “Što ti je?” / Christian: “Ako joj išta kažem, bolje da me nije.” / Cyrano: “Kako to?” / Christian: “Glup sam, da se ubijem od srama.” Težeći Roksaninoj blizini, makar i na takav, prikriven način, Cyrano odlučuje pomoći zgodnom i ne baš pronicljivom klipanu (prateći jednu Cyranoovu priču, Christian bez prestanka komentira njegov nos iako su ga upozorili da je nos Cyranoova bolna točka). I tako se uspostavlja čudan trokut u kojem Christian udvara Roksani govoreći joj nježne stihove, koje mu Cyrano šapuće iz mraka, s ratišta joj šalje prekrasna pisma ispisana Cyranoovom ljubavlju, a kada pogine, Cyrano podupire iluziju o Christianovim književnim vještinama. Velika je to ljubav, krasni su to stihovi, uzaludan je Cyranoov trud. Sve do njegove smrtne ure.
Raskoš riječi, plastika na sceni
Popovski prilično dosljedno prati Rostandovu dramu pa počinje s Cyranoovim (Ozren Grabarić) furioznim ulaskom u kazalište i prekidom predstave koja se upravo daje, no to nije Rostandov originalni tekst, već dio iz Molièreova Tartuffea (dramaturg Dubravko Mihanović) – razlog bi valjda trebao biti animozitet između Molièrea i Cyranoa (što nije posve jasno u danom trenutku). Budući da je ta scena pomalo usputna (u predstavi nalazimo dovoljno primjera Cyranoove žustre naravi), njezino je trajanje predugo, no “neutralizira” je mačevanje (Marko Petrić i Grabarić) s recitacijom balade koja završava poznatim stihovima: “Ubost ću vas na kraju balade!” Kostimi su dopadljivi (Marita Ćopo, Mia Popvska), ali neusklađeni sa scenografijom kojom dominira gruba plava plastika (Vanja Magić, svjetlo Zdravko Stolnik ) ispod koje se pojavljuje predimenzionirani nos (u tom trenutku Grabarić skida svoj nalijepljeni nos, što je, prema nekim intervjuima, posveta nezgodi s nosom Mustafe Nadarevića u toj ulozi).
Osim što mi se takav scenografski element čini banalnim, još mi se manje svidjelo kada je poslužio kao podij na kojem se ljube Christian (Kristijan Petelin) i Roksana (Lara Nekić). Dok Grabarić jasno, “glasom i stasom”, prikazuje Cyranoova stanja (od vojničke neustrašivosti do ljubavne plahosti), dvoje mladih protagonista djeluje emotivno odsutno, gotovo hladno. Takvim mi se još više čine kada ih uspoređujem s drugim glumcima, na primjer sa scenama u kojima se pojavljuje Dijana Vidušin, koja svoje, mahom epizodne role, diže do životnih, punokrvnih likova (prodavačica, sestra, dama u crnom). Boris Svrtan ulogu je grofa de Guichea, nesuđenog Roksanina ženika i glavnog ratnog zapovjednika oblikovao na granici karikature, dok su doprinosi Ivana Simona, Ranka Zidarića, Darka Stazića, Natalije Đorđević i Matije Gašparija na tragu redateljske koncepcije (pokret Pravdan Devlahović). Kao i uvijek, glazba je Marjana Nećaka iznimna.
Premda u predstavi nalazimo nekih zgodnih elemenata (pucnje iz topa prate dimni koluti ili šaptanje stihova koji počinju od šaptačice pa preko Cyranoa dolaze do Christiana), ipak su to dosjetke, a predstava je, iako zanatski uredna, odveć duga i bez ikakvih iznenađenja.
Kraće, oštrije, zaljubljenije
Predstava Cyrano (Rostand/Taufer/Đikanović) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, u režiji Vite Taufera (izvedba 22. svibnja) ostavila je osjetno drugačiji dojam: osim što je upola kraća (tekst adaptiraju redatelj Vito Taufer i dramaturginja Vesna Đikanović), vizualno je očaravajuća zahvaljujući kostimima Alana Hranitelja, čiji izgled cilja na odore iz Rostandova doba, dok scenografija ostaje jednostavna i monokromna (Urša Vidic, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec). Iako predstava počinje žestokim mačevalačkim okršajem (učitelj mačevanja Lovro Buva) i ne nedostaje traktat o ratu (dopisani tekst kardinala Richelieua), naglasak je na ljubavnim odnosima. Da podsjetim: Roksana voli Christiana i ne sluti Cyranoovu ljubav, Christian joj uzvraća koristeći se Cyranoovim pjesničkim darom, Cyrano voli Roksanu i koristi se Christianom kao nevidljivim “glasnikom” svoje ljubavi, pa iako su svi u nekoj vezi, teško je taj odnos nazvati pravim “ljubavnim trokutom”. U takvoj koncepciji izostavljen je zadnji čin u kojem se Roksana druži sa Cyranoom i tuguje za poginulim Christianom, tako da čitanje zadnjeg Christianova pisma zaključuje ljubavnu priču i predstavu.
Vjerujem da su se mnogi iznenadili Tauferovoj podjeli jer ona prilično odudara od predodžbe o likovima koja se stječe čitanjem Rostandova komada: za Cyranoa je odabrao Karla Mrkšu (1990.), za Roksanu Helenu Minić Matanić (1979.), a za Christiana Marinka Leša (1977.). Od svih glumaca, Mrkša i Leš bili su najviše “podvrgnuti” intervencijama: prvom je dodana nosina i brada, a drugom plava perika (nisam mogla prepoznati razloge, te sam obje preinake doživjela kao ironiju; kao i Roksanine naočale). I valja reći da su se obojica junački “nosila” s tim dodacima. Koliko su njegova narav, a koliko nezadovoljstvo osobnim i općim stanjem krivi za Cyranoove ispade, nije lako raspoznati, ali Mrkša je jasno pokazao da ispod groznog nosa kuca nježno srce. Ne znam koliko je za priču (iako govori o razlozima za rat u kojem svi zaglave) bilo nužno uvesti lik kardinala (Robert Španić), ali njegov je dolazak na štulama u jarko crvenom ruhu bio scenski doista vrlo dojmljiv (kao da tako mora biti): ne mogu propustiti da još jednom ne istaknem važan doprinos kostimografa Hranitelja.
Cyrano iz susjedstva
Općem (vrlo dobrom) dojmu doprinijeli su Pavle Matuško (de Guiche), Lovro Rimac (Le Bret i pripovjedač), Filip Eldan (pekar koji je pokušao zbuniti publiku ponudom kokica) te u nekoliko uloga Nikša Eldan, Petar Burek, Borna Loborec, Benjamin Bencek, Nikša Premuž, Martin Gregurić, Vlaho Srijense, kao i autori glazbe Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Suprotno od zagrebačke, varaždinska predstava Cyrano nije “bez ostatka” prenijela dramski tekst, nego se promišljenim kraćenjima fokusirala na ljubav ne zanemarujući pritom ni odlazak u rat ni dvojbu između ljepote uma i ljepote tijela.
Treća (premda kronološki prva) izvedba Rostandove drame Cyrano de Bergerac izvedena u našoj sredini bila je obrada britanskog dramatičara Martina Crimpa u režiji Tina Grabnara i izvedbi Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana, koja je potkraj prošle godine (17. prosinca 2024.) gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Izvedena kao “tipičan” mjuzikl (scenografija Sara Slivnik, kostimi Tina Bonča) na glazbu Leona Firšta (izvedba na sceni), Rostandova drama (dramaturg Rok Andres) nije izgubila ništa od sadržaja, pa nisu smetale ni dodane dosjetke (neke su bile lako prepoznatljive). Jure Henigman za ulogu Cyranoa nije bio maskiran, ali je bilo jasno koji je njegov hendikep: iako je posrijedi fizički dopadljiv glumac, glumom je jasno sugerirao što ga muči. Budući da je bistar i spretan, Cyrano jedva trpi “blentavog” Christiana (Benjamin Krnetić), ali za Roksaninu ljubav (Tina Vrbnjak) sve će podnijeti. U ostalim su ulogama glumili Domen Novak, Nina Valič, Uroš Fuerst, Gašper Lovrec, Klemen Janežič, Saša Pavlin Stošić, Rok Vihar.
U odličnoj glazbi, vještoj glumi, duhovitim prepucavanjima i dinamičnoj izvedbi susreli smo našeg suvremenika, Cyranoa iz susjedstva.
Foto: Cyrano, arhiva Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu
