Tišine i trivijalnosti svakodnevnoga
Leon Žganec-Brajša
Na sceni je gomila namještaja. Konopi. Rublje na sušenju. Odnekud zapuhne vjetar, čuje se škripa užadi i šuštanje tkanine. Obavljaju se kućanski poslovi. Progovara se kada se baš mora, a i tada je ono što se izgovori sve u običnom i svakodnevnom. Jezik je istarski čakavski. Koordinate su to u kojima se ostvaruje predstava Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna autorice i redateljice Marine Petković Liker, premijerno izvedena na sceni Istarskog narodnog kazališta u Puli (tekst nastaje prema izvedbi 17. svibnja).
Mali pomaci i unutarnji lomovi
Autorska osobnost redateljice Petković Liker u hrvatskom je kazalištu u mnogočemu drukčija. Projekti, često temeljeni na dokumentarnosti, ali i specifičnoj atmosferi malih pomaka i emocionalnih lomova koji su, baš kao u životu, mnogo više unutarnji lomovi od scenskih događaja, stvorili su prepoznatljiv jezik, zaokružen poetski imaginarij. Iako možda nije jedinstven ni nepoznat, bilo u hrvatskoj, bilo u komparativnim teatrografijama, kazališni jezik Marine Petković Liker osobit je u svojoj dosljednosti. Bio to zvuk radija, kartaška igra, videoprojekcija loše izoštrene fotografije, kućno okupljanje oko stola, razgovor o trivijalnostima na istarskoj čakavici, svaki takav, sam po sebi značenjski vrlo jednostavan element, ima u dramaturškoj građevini Petković Liker znakovito, simbolično i ključno mjesto. Naoko, moglo bi se misliti kako gledateljima ostaje da takve znakove otključavaju, pridaju im značenja i upisuju u njih vlastita. Taj je pristup, dakako, kao i kod svake, pa i najkodiranije dramske situacije, moguć. No zapravo nije nužan. Likovi koje Petković Liker stvara, često i bezimeni, jesu svatkovići, no nisu samo to. Njihova svakodnevnost temelj je identifikacije, no ujedno je mogućnost da ih se doživi cjelovitima. Likovi su to čiju je egzistenciju moguće doživjeti kao vlastitu, ali i kao nekoga s kim bi se moglo biti prijateljem, ili ga jednostavno sresti u nečijem domu, javnom prostoru (kafiću, knjižnici, na tržnici, na seoskom putu), biti s njim prijateljem. Ma koliko se takvo kazalište moglo činiti jednostavnim, svakodnevnim (pa stvarnost je samo potrebno rekreirati, zar ne?, emocije će doći same od sebe, pomislit će neupućeni) i repetitivnim, kružnim u kreacijama čiji je temeljni mehanizam postizanja značenja jednak neovisno o temi, ono to zapravo nije. Složeno je u temeljitosti, pregnantno u značenjima, emotivno u točnosti kojom slika karaktere, njihove živote i lomove osobnosti. Pristup je to, koji je najdosljedniji i najbolji kada se fokusira na jednu mikrosituaciju, jednog ili nekoliko likova te ustrajno proniče njihovim emocijama.
Traume dugog trajanja
Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna predstava je koja posve odgovara tim temeljito uspostavljenim koordinatama. Sasvim jednostavno, sasvim svakodnevno i naoko nevažno, u početku predstave opisuju se vremenske prilike, mjesto na koje je smještena dramska radnja, mačka koja ustaljenim putom svakodnevno prolazi životnim prostorom likova. Premještanje komada namještaja (scenografkinja i kostimografkinja Ana Paulić). Stvarni, bolni životni problemi tek se usputno, tangencijalno spomenu. Obiteljski nesporazumi, neuspješne trudnoće, želja za bijegom (koji se, treba li to uopće spominjati, neće ostvariti). Umjesto njih, razgovori koji se vode obiluju ispraznostima, trivijalnostima, a često dijaloga uopće ni nema. Umjesto izgovorenog, ostaje prešućeno, šutnja je znak onog što se pomalja iza redova neosušenog rublja, nedovršenog ručka, neraspoređenog namještaja. Kretanje likova u tom se kontekstu ostvaruje kao pomak bez pravog cilja. Potreba za odlaskom raste, no artikuliranje tog čina ostaje nejasno, nadaje se tek kao daleka i nesigurna iluzija, nešto što je potpuno imaginarno. Pobjeći – da, ali kamo, gdje, s kim?
Teško je u predstavama Marine Petković Liker razmišljati o razrješenju, raspletu. Barem ne u smislu stvarne promjene, izlaska iz stanja koje likove obilježava i iz kojeg, najčešće, žele pobjeći (ili barem intuitivno naslućuju tu želju). Bijeg je izgubljena nada, izgubljena već u početku jer za njega nema ni uvjeta ni prave snage. Kada glumice, na samome kraju ove pulske kronike neostvarenog odustajanja, počnu graditi svojevrsne barikade od namještaja na sceni, to postaje, ako već ne potpuno, a onda barem simbolički jasno. Traume dugog trajanja ostat će, ma koliko ih se željelo zaustaviti. Ostat će jer nema snage da ih se promijeni, s njima razračuna, ma ni do njih dopre. I u tome je sva tragika, sve gledateljsko suosjećanje, ali i sva bolna identifikacija koju je moguće osjetiti prema likovima koji napučuju ovu predstavu.
Nedovoljno uvjerljiv prosede
Mjera u kojoj je dramska struktura pulske iteracije kazališnog jezika Marine Petković Liker ostvarenje njegovih poznatih i dobro utvrđenih koordinata temeljna je vrijednost ovog rada. No poslije gledanja predstave bilo se teško oteti dojmu kako je, ovaj put, za razliku od brojnih drugih uspjelih prethodnih primjera, nešto drukčije. Zapravo, previše. Kao što je već spomenuto, čini se kako estetika malih pomaka, dugih trauma i neizrečenog kao temeljnog dramskog sadržaja najbolje funkcionira u komornim formama. Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna međutim nimalo se ne doima kao komorna predstava u brojnosti motiva koje donosi, ali i cjelovitoj atmosferi. Iako glumaca na sceni nema mnogo (šestero, a to su Matija Ferlin, Silvija Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin i Luka Mihovilović), odnosi između njih zapleteni su i komplicirani, a karakterizacije veoma rudimentarne. To rezultira određenim neskladima u cjelini. Naime, kako bi se emocija likova ostvarila i postala značenjski uvjerljivom, a zatim i stvarno emotivnom za gledatelja, nije o liku potrebno mnogo znati. No potrebno mu je vjerovati, suživjeti se s njim, s njegovim karakterom. To, barem ovom gledatelju, s likovima u Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna uglavnom, nažalost (za razliku od mnogih prijašnjih predstava iste autorice), nije uspijevalo. Naravno, temeljno pitanje koje se u tom trenutku počinje postavljati je – zašto? Zašto ovaj put taj, inače do filigranske preciznosti doveden proces u predstavama Marine Petković Liker, nije funkcionirao? Čini se kako bi odgovor mogao biti u većem broju karaktera, njihovih odnosa, u pokušaju da se oni učine istovremeno portretom sredine koja čini njihov mikrosvijet, ali i širi, univerzalniji kontekst potrage za neizrečenim u labirintima žudnje ruralnih žena.
Pokušaji univerzalnosti, no na drugom planu, također su nešto što nije pomoglo da se Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna ostvari kao autentična, identifikacijska predstava. Naime, istarska čakavica i kontekst ruralne Istre, u koji je smještena cjelina ove predstave, nije ni po čemu specifičan. Problemi i traume koje proživljavaju likovi jednaki su kao i problemi i traume njihovih suvremenika negdje drugdje. Samo po sebi, to nije problem. Upućivanje na univerzalnost društvenih nepravdi i trauma koje one izazivaju temeljito je koristan pristup. No kada se istarskom čakavicom koristi kao jednim od bitnih elemenata cjeline, bilo bi dobro da se (kao u nekim prijašnjim radovima iste autorice, koji su se bavili drugim sredinama) više pozornosti posvetilo specifičnim, lokalnim traumatskim iskustvima i smjestilo ih se u univerzalniji kontekst. Predstava tako ne bi ništa izgubila, a mnogo bi dobila u kreiranju uvjerljivijeg prosedea.
Manje je više
Glumci se snalaze, očito je da su usvojili pristup koji im nalaže cjelina, nema isticanja i iskakanja iz ansambla, osobnosti su ocrtane kao poticaji na prepoznavanje karaktera i njihovih funkcija, a ne na glumačke bravure. No ni njih, upravo u apartnosti koju takav način rada stvara, nije se potpuno izbjeglo, u čemu se ponajboljom pokazala Dijana Vidušin.
U opisu predstave na kazališnoj cedulji zapisano je kako se “predstava bavi nježnim i preciznim ulaženjem u prostore između govora i šutnje, između onoga što znamo i onoga što tek slutimo”. Taj se opis, ma kako precizan i dosljedno proveden u, nastavlja zapis u cedulji, “poetski polifoni mozaik” vođen “emocionalnom logikom sjećanja”, morao sklopiti s istovremeno turgenjevljevskom i klošmerlovskom freskom u skladnu cjelinu. Ako to sve djeluje kao malo previše, točan je to trag. Što ne umanjuje vrijednost predstave kao još jednog dosljednog rada Marine Petković Liker. Možda samo doziva onu staru, redateljici, sudeći po njezinim prijašnjim radovima, dobro poznatu – manje je više. Moglo bi se samo dodati – i fokusiranije.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 15. svibnja 2025. Režija, dramaturgija, tekst: Marina Petković Liker, scenografija i kostimografija: Ana Paulić, glazba: Luka Gamulin, prijevod i suradnja na jeziku: Mirjana Doblanović Pekica, oblikovanje svjetla: Elvis Butković, suradnja na pokretu: Silvia Marchig, asistentica scenografije: Ivana Radić. Izvedba: Silvia Marchig, Dora Polić Vitez, Zdenka Šustić, Dijana Vidušin, Luka Mihovilović, Matija Ferlin. Foto: Jelena Janković
