So, so, so… pomoga nam vični Bog
Olga Vujović
Književnik i glazbenik Mate Matišić (1965.) oblikuje likove i situacije na neobičan, nerijetko groteskan način, ali čak i kada ih smješta u točno određenu sredinu, u njihovim postupcima i karakterima nalazimo opće, univerzalne odlike. Godine 1985. napisao je svoju prvu komediju Namigni mu, Bruno, koju je redatelj Marin Carić (uz neke izmjene) pod imenom Bljesak zlatnog zuba postavio 1987. u HNK-u Split. Poslije je tom tekstu dopisan “Epilog”, datiran u 1993., pa je konačna verzija drame objavljena 1996. u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi. U komparativnoj studiji asocijativnog naslova “Namigni mu, Mate” (časopis Kazalište 5/6, 2001.) Sibila Petlevski piše da “stilska, jezična razina Matišićevih tekstova ima veći dramski potencijal od tematske” te da je “stilizacija teksta snažnija od strukturiranja dramske građe”, čime naglašava važnost govora (specifične jezične melodije), u ovom slučaju Matišiću dobro poznatog dijalekta imotskog područja (zbivanje je smješteno u selo Ričice). Opisana kao “gastarbajterska kronika”, drama naizmjence prati prizore iz života seljana u Ričicama i njihovih sumještana koji su otišli u München u potrazi za poslom i zaradom. Matišić se poslovično smatra dobrim dramatičarom i zato su dramaturzi i redatelji uvijek suzdržano intervenirali u njegove tekstove pa se tako dogodilo i u predstavi Bljesak zlatnog zuba u režiji Snežane Trišić u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu.
Od Ričica do Njemačke
Početna scenografija s kukuruzištem u pozadini i nakupinom kamenja u prednjem planu (scenografkinja Ljubica Petrović, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec) ilustrira imotski krajolik i seoski život, a ti elementi nimalo ne narušavaju prikaze krčme (unosi se namještaj), potopa i groblja. No kada zbivanje seli u Njemačku, scenografiju sačinjavaju kreveti na kat, fiksni telefon i neboderi vidljivi kroz okno (autorica videoprojekcije Vanda Petrović) i tu nema mjesta za kukuruzne stabljike čiji vrhovi “izviruju” između kreveta (osim ako ne predstavljaju nagovještaj “nostalgije za rodnom grudom”). Kostimografkinja Petra Pavičić odjenula je seljanima odjeću zagasitih, a “gastarbajterima” jasnih boja, dok “modni dizajn” upućuje da je riječ o domaćoj i njemačkoj konfekciji. Dvije sveprisutne babe – komentatorice (kombinacija antičkog kora i “mapetovaca” Statlera i Waldorfa) nose odavno “zadanu” tamnu odjeću seoskih žena s obveznom maramom na glavi. Skladatelji Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević vješto su zaodjenuli tradicionalne napjeve (gangu) u rokersko ozračje i tako “prodrmali” poznate ojkalice.
Predstava slijedi napisani tekst pa rano saznajemo da će se zbog akumulacijskog jezera potopiti selo, o čemu govore Nine (Zvonko Zečević) i njegov unuk Iko (Rafael Barulek) dok slušaju detonaciju mina (Nine je privržen zemlji i protivi se potapanju sela). Matišić je za okvir zbivanja iskoristio činjenicu da su se 1985. potopila četiri ričička zaselka, a o ishodu te akcije lamentira njegov lik Ante na kraju drame: “Ljude raselili, kuće potopili, brana ne valja, a niko nije kriv.” U svakom trenutku prisutne su i babe naćuljenih ušiju, širom otvorenih očiju i s neizostavnim pletivom u rukama kojima ništa ne može promaći: Baba I (Ljiljana Bogojević) i Baba II (Sunčana Zelenika Konjević) sve znaju i o svemu imaju mišljenje pa tako odmah naslućuju zašto doktor (Sven Šestak) zalazi u Trusinu (Barbara Rocco) kuću kako bi pregledao njezinu kćer Zlatu (Tea Harčević), koja ima stalne mučnine. Otkriva se da je Zlata trudna (Trusa: “Ajme, ajme…Zbabna prije vinčanja!”), a otac je Sveto (Karlo Mrkša), sin gostioničara Karla, povratnika iz Australije (Robert Plemić) koji svuda nosi omiljeno oružje – bumerang. Trusa sva zdvojna odlučuje nazvati supruga Stipu (Stojan Matavulj) u Njemačku iako se boji njegove reakcije (“Ajme, ajme… Ubit će nas Stipe! Zlo i naopako!”), dok liječnik sugerira Zlati da nađe mladoženju “prije nego ti ćaća dođe”.
Raseljeni životi
Sljedeći prizor seli u Njemačku i slušamo kako Stipe urla na telefon i premda ne zna točno zašto ga je Truse nazvala, odlučuje otputovati doma: “Neki đava je uskomeša, mora itno doli…” Kod gazdarice Hilde (Beti Lučić) u zajedničkoj su sobi, uz Stipu, još Mijo (Nikša Eldan), Marin (Pavle Matuško) i Ante (Marinko Prga), svi iz istog sela, ali različitih usuda i svjetonazora. Mijo je nježna pjesnička duša isključivo s mišlju o povratku obitelji, Ante je nacionalist koji političkim akcijama nastoji srušiti jugoslavenski režim, dok Marin svoju budućnost vidi u nasljeđu stečenom nakon smrti starica s kojima se planira oženiti… Stipinu liku pripalo je najviše izvođačkog prostora, što je Matavulj u potpunosti iskoristio: jedan je od rijetkih glumaca koji je uspio uskladiti glumu i govor te uvjerljivo ostvariti naprasitog no poštenog muškarca kojem su obitelj i dom na srcu, ali ne zna pokazati osjećaje. Odnosno zna, ali ne one nježne i ljubazne, već onakve kakvi priliče “pravom” muškarcu: njegove su grimase zastrašujuće, pogledi “ubojiti”, a govor opor i prijeteći.
Razgovor između Zlate i Svete o njezinoj trudnoći nije baš najbolje prošao jer je Sveto kockar i neradnik (želja da postane samostalan “priječi” ga da se zaposli u očevoj gostionici) pa nagovara Zlatu da pobaci, što ona odbija (BABA I: “Ccccc! Arabotirat je oće, seke moja, arabotirati…”). Trusa zna da je Sveto Zlatin momak i prijeti mu puškom, a kada Stipe otkrije da je zbog “Svetine ćune” Zlata trudna, situacija postaje ozbiljna i Sveto obećava oženiti Zlatu (Mrkša se pokazao odličnim komičarom). Njegov (pre)brz pristanak svima je sumnjiv, a kada se uskoro razglasi da je zarazan, Stipe i Trusa odlučuju Zlatu udati za blentavog, ali bogatog udvarača (Pavle Matuško) čija su usta puna zlatnih zubi. I taman da zakapari Zlatu, kad eto kuražnoga Svete mladoženje.
Svadba pred potop
Obiteljski prizori izmjenjuju se u dobrom ritmu s društvenim zbivanjima: učitelj (Filip Eldan) uporno agitira za branu, odnosno potapanje sela (nisu svi seljani oduševljeni), poštar (Darko Plovanić) na motoru dolazi s telegramom o Mijinoj smrti (nedužni Mijo bio je kolateralna žrtva okršaja među emigracijama), Mijina udovica Mara (Elizabeta Brodić) pobunila se protiv tvrdokornih patrijarhalnih običaja, a par Cigana (Marinko Prga, Beti Lučić) pokušava ucijeniti korisnike seksualnih usluga. Svadba Zlate i Svete ne prolazi u veselju kakvo bi na svadbi trebalo vladati jer se slute promjene: fizički nestanak sela, raseljavanje seljana i nastavak napornog rada u Njemačkoj; ostali su samo starci, a ni oni ne znaju kako će dalje (Karlo žali što se nije ubio kada i Nino). Matišić dan potopa dočarava jednostavnim i sugestivnim dijalogom: “ZLATA (želeći utješiti Karla): Kažu neki da će jezero biti lipo… ko na moru… KARLO: Serem ti se ja na tako more, kad ću morat ronit da bi vidijo kućni prag.” Potop se na pozornici ocrtava plesanjem kola u gumenim čizmama jer je na bini, umjesto kulisa sela, plitki bazen napunjen vodom (ostvarena je interaktivna mokra veza s publikom u prvim redovima).
Prošlo je deset godina, mnogi su sudionici pomrli, neki su se odselili, a Ante kopa grobove (ratno je doba) i priča odraslom Mijinu sinu Iki (Nikša Eldan) o svojem sinu: “Ubili ga kolege s posla… Prijatelji Srbi-milicajci… On je isto tija š njima lipo i prijateljski ko i tvoj ćaća, i obojica su završila pod zemljom… (…) Sad iman državu, a neman sina.” Učitelj je privržen aktualnoj vlasti i dočekuje Tuđmana (“ANTE: Do jučer je prijavljiva ljude policiji kad bi neki od nas zapiva hrvacku pismu, a sad ispada veći Hrvat neg bilo ko od nas”), a poštar na motoru i dalje raznosi telegrame (to najviše voli jer onda ne mora ići pješice) noseći vijesti o mrtvima. Iko pjevuši “So, so, so…pomoga nam vični Bog”, a scenom ječi “Goodbye My Love Goodbye, Goodbye, auf Wiedersehen”.
Stanje se ne mijenja
Uzmemo li u obzir vrijeme nastanka ove Matišićeve drame, zastrašuje koliko su se društveni uvjeti malo promijenili: mladi ljudi (i ne samo oni) i dalje odlaze na neželjeni rad u strane zemlje, žene su u mnogim sredinama i dalje “trinaesto prase”, a vlastodršci nameću životna pravila. Uz spomenutu Stipinu obitelj (Matavulj, Rocco, Harčević), zanimljive su glumačke likove ostvarili Zvonko Zečević (kao ogorčeni onemoćali Nine) i duet Bogojević – Zelenika Konjević (sugestivne u izricanju sitničavih, no simpatičnih primjedbi), no glavni problem većine glumaca bio je govor (usprkos suradniku Vedranu Mlikoti) jer je ostao bez obilježja (njegova snažna obojenost mogla bi ga pretvoriti u karikaturu, ali ni ovo nije bilo dobro). Premda se predstava veći dio vremena igrala u dobrom tempu, njezina duljina postala je zamorna: neke su se epizode mogle preskočiti (recimo ona s ciganskim parom), a neke skratiti (razgovori u Njemačkoj). Vjerujem da bi kraće trajanje omogućilo publici da se fokusira na neke zanimljive momente koji su ovako možda promakli…
Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, premijera 24. listopada 2025. Redateljica Snežana Trišić, scenografkinja Ljubica Petrović, kostimografkinja Petra Pavičić, skladatelji Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, suradnik za scenski govor / lektor Vedran Mlikota, kiparske radove izveo Ivan Duić, autorica videoprojekcija Vanda Petrović. Zlata: Tea Harčević, Trusa: Barbara Rocco, Stipe: Stojan Matavulj, Karlo: Robert Plemić, Sveto: Karlo Mrkša, Udvarač: Pavle Matuško, Ante: Marinko Prga, Hilda: Beti Lučić, Nine: Zvonko Zečević, Mijo: Nikša Eldan, Mara: Elizabeta Brodić, Iko: Rafael Barulek / Antonio Kostervajn, Doktor: Sven Šestak, Učitelj: Filip Eldan, Poštar: Darko Plovanić, Baba I: Ljiljana Bogojević, Baba II: Sunčana Zelenika Konjević, Ciganin: Marinko Prga, Ciganka: Beti Lučić, Marin: Pavle Matuško. Foto: Marko Ercegović.
