Comic relief i timska forma kritike
Anđela Vidović
U petoj sam se radionici Kako gledamo 5, koju kontinuirano vodim za HDKKT u sklopu programa Kritički poligon, nastavila poigravati isprepletanjem dramskog i kritičkog pisma u promišljanju o izvedbenim umjetnostima, pritom se pokušavajući usmjeriti na pomalo zaboravljenu formu kritičkog dvoboja koju je 2010-ih na svojima stranicama objavljivao domaći neprofitni portal Arteist.hr. Vodeći se mislima Richarda Brodyja u eseju In Defense of Traditional Review kako je kritika iako očito subjektivna, ipak u onoj mjeri objektivna u kojoj je zapravo pogled iznutra, i opet na umu imajući rad Kristine Tešija, sa studentima sam druge godine studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku odlučila gostujućoj Kerempuhovoj komediji Sve zbog jednog imena pristupiti u formi dijaloga i sa zadanim ograničenim parametrima. Iako je takav oblik pisanja o kazalištu sve ono što bi Charlotte Klein u Do Media Organizations Even Want Cultural Criticism? vjerojatno označila propašću, smatram da se izgrađivanje povjerenja, učenje i stvaranje entuzijastične kazališne zajednice u prebrzom vremenu ipak treba odvijati u prvoj brzini. Polagano, malenim koracima do zavidne moći žive umjetnosti.
DRAMSKI TEKST (Matthieu Delaporte & Alexandre de La Patellière, adaptacija i dramaturgija Dora Delbianco) Fran: Problem mi je bio što nisu znali pustiti foru, napravili su je iritantnom. Dino: Meni fora nije bila razvučena jer je nužno da se vraćaju na nju kad su pojačavali odnose. Eva: Da, pojačavaju odnose, ali negdje treba naći granicu. Fran: Trebalo je postaviti granicu kod Claudeova lika jer su njegova cijela priča i lik toliko slabi i pasivni, baš se vuče. Dino: Ali on je doslovno comic relief, on ne mora biti toliko involviran. On samo olakšava i još donosi glavni preokret na kraju, meni je veća stvar što se predstava bavi s više tema i onda me nijedna ne dotakne, samo se pogubim. Eva: Ali meni to ima smisla jer je startna postavka večera prijatelja i kao svakako neće pričati o jednoj stvari, kao mora biti neki katalizator, ime, ali i drugim stvarima se bavi tekst.
REŽIJA (Saša Broz) Em: Redateljica je htjela ostaviti dojam na gledatelja kao da gleda filmski kadar. Bea: Meni je prvi dojam, tj. prva asocijacija, kada sam vidjela scenu bio sitcom Friends. Mare: Ja to nisam doživjela kao kadar, nego mi baš paše takva scenska konstrukcija za tu dramu. Em: Što se tiče likova, dosta su tipizirani i jasno su vidljivi ciljevi svakog lika. Bea: Kad uzmemo u obzir to što si rekla, samo su Babou i Claude nijansirani, redateljica je obratila posebnu pozornost na njih. Mare: I dobro je što promjene u tim dvama likovima pridonose tempo-ritmu predstave, dok ostali drže konstantu.
SCENOGRAFIJA, KOSTIMI, GLAZBA (Sara Haas, Mia Popovska i Saša Broz) Ivan: Na prvi pogled na sceni primjećujem scenografiju koja nas upućuje na unutrašnjost nečijeg doma i na nekakav umjereni kaos. Dora: Scenografija nije iskorištena maksimalno, a kostimi nisu u potpunosti odgovarali kontekstu mjesta, vremena i socio-ekonomskog statusa. Lun: Odabir glazbe je bio primjeren žanru drame, ali bih volio da je više iskorištena. Ivan: Meni kostimi nisu stvarali nekakav problem, ali to je zato što ja tome ne dajem preveliku važnost, a vidio sam te naznake razlike koje su mi bile dovoljne. A scenografija me u više trenutaka zbunjivala, npr. prvo korištenje pomičnim vratima. Dora: Lun ja se ne slažem s tobom u vezi s glazbom, mislim da glazba nije odgovarala komediji jer je meni to bilo jako izdvojeno od svega ostalog. Početni glazbeni broj još nekako jer je uvodio u priču, ali onaj Victorov ples mi je bio apsolutno nepotreban i zbunjujući. Lun: Da, donekle se slažem s tobom, Dora. Ples usred ničega je potpuno nepotreban i svojim pojavljivanjem krši pravilo repeticije. Odnosno, ili se taj postupak trebao provesti još jednom, ili mnogo bolje, da ga uopće nije bilo.
