Pogledi iskosa – artivizam, art-terapija, sociologija i kazališni amaterizam
Dubravka Crnojević-Carić
Držim da se o kazalištu, izvedbenim umjetnostima, baš kao i o amaterizmu, treba govoriti i misliti iz različitih pozicija i kutova. U današnjem su društvenom trenutku osobito naglašene veze aktivizma i umjetnosti (artivizam), art-terapija i kazališta: sve je više onih koji su itekako svjesni značaja i snage utjecaja „prikazivačke umjetnosti“ u doživljaju i tumačenju svijeta oko sebe i u sebi. I unutarnje je i vanjsko oko naime snažno angažirano u bilo kojoj teatarskoj akciji. Upravo sam stoga razgovarala i sa sociolozima, psihoterapeutima, zdravstvenim radnicima, politolozima. Prilažem razgovore s Denisom Pataftom, Majom Rogoz, Anetom Vladimirov i Janom Damjanov.
Kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? To je sve! Život je drama i mi aktivno sudjelujemo u njoj, htjeli mi to ili ne, a igranje uloga nam omogućava da budemo dio društva, da nas okolina prihvati kao njegove koliko-toliko ravnopravne članove. Dramske forme sjajne su metode za sigurno isprobavanje života. Zašto? Zato jer za razliku od života u kazalištu nakon grešaka ne slijede posljedice. Najgora je posljedica ovdje mogući izostanak aplauza, no to već spada u sferu života i nije nužna komponenta umjetničkog procesa. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Značenje kazališnog amaterizma u zajednici? Trenutačna situacija? Amatersko kazalište nastaje iz samih zajednica. Na taj način ono definitivno postaje njezin glas. Često kažu i njezino ogledalo, no u našem društvu to i nije baš tako jednostavno. Tri su razloga za to – kako bi umjetnost uistinu bila ogledalo društva, ona mora imati i svijest o svojoj ulozi i snazi, ali i hrabrost da progovori o važnim stvarima. A čak i kad bi opća razina kulture u društvu bila viša, niska razina društvene odgovornosti i autocenzura, kako profesionalnih tako i amaterskih kazalištaraca to ne dopušta. Bez te stvaralačke hrabrosti ni amatersko glumište u Hrvatskoj ne ostvaruje svoj puni potencijal i ostaje samo glumac koji se plaši svojeg glasa. Kakav je suodnos kazališnog amaterizma, profesionalnog kazališta te artivizma? Tvoje iskustvo u radu u kazališnom/dramskom amaterizmu? Čega se rado sjetiš – kad si osjetio želju baviti se kazalištem i zašto? Mogu govoriti o sebi. U jednom periodu života mogao sam se odlučiti za akademiju i profesionalizaciju u kazalištu, no moji su me osobni afiniteti usmjerili u sociologiju i dramsku pedagogiju. I drago mi je zbog toga zato jer sam surađujući s ljudima u umjetnosti mogao ostvariti većinu svojih osobnih i profesionalnih ambicija. Sada i putem psihoterapije kojom se bavim unatrag nekoliko godina i koja mi je došla kao prirodan nastavak mojeg profesionalnog razvoja. Osim toga dosljedno tražim te sa svojim učenicima, klijentima i suradnicima iznalazim nove metode kojima ostvarujem svoju osnovnu sebičnu potrebu – učiniti ovaj svijet boljim mjestom. U tome me nadahnjuju ljudi s kojima surađujem – oni s potrebom da uče o sebi i o društvu oko sebe te ga žele učiniti boljim – znači oni slični meni. Je li svako kazalište "političko kazalište"? Zašto? Svako javno iznošenje stava je politički čin, a svako kazalište sa stavom je političko. Nažalost, kod nas ih nema previše. Koji su najveći izazovi u djelovanju kazališnih amatera? Nakon autocenzure, najveći problem kazališnog amaterizma u Hrvatskoj je što nema nikakve institucionalne podrške, ni stručne, ni financijske, ni logističke. Jedina stvar koja je donijela određeni pomak nabolje odluka je zagrebačke vlasti koja je početkom svojeg mandata otvorila vrata mjesnih odbora i time omogućila amaterima da imaju tamo pokuse svojih projekata. Sve ostalo, od opremanja predstava do putnih troškova na kazališne festivale amateri podmiruju sami. U tom smislu uloga kulturnih centara morala bi biti više usmjerena potpori umjetničkom amaterizmu, kao što je bila nekada, zato jer je to u interesu cijele zajednice. Kad ljudi imaju priliku, prostor i mogućnost da kreativno izraze svoje stavove, misli i osjećaje tada je i cijelo društvo na dobitku – oporavlja se, snaži i razvija. Kako vidiš isprepletenost i značaj praktičnog kazališnog djelovanja, osobito kazališnog amaterizma i teorijsko postavljenih znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu i/ili govore o teatru? Amateri se gotovo u potpunosti inspiriraju predstavama institucionalnih kazališta, filmovima, serijama i suvremenim tehnologijama (društvene mreže, videoigre i slično). Ne primjećujem da itko piše o kazališnom amaterizmu, a ne čini mi se ni da kazališni amateri – generalno – čitaju teatrološke tekstove. Uostalom, gdje bi? DENIS PATAFTA profesor je sociologije, dramski pedagog i psihoterapeut transakcijske analize. Umjetnički je voditelj Studentskog kazališnog studija Teatra Barakuda 2012. Pokrenuo je, umjetnički vodio i producirao međunarodni festival studentskog kazališta i multimedije Test! – teatar studentima, bio je član predsjedništva Međunarodne udruge sveučilišnih kazališta (AITU-IUTA) te osnivač i predsjednik Hrvatskog centra za dramski odgoj.
Kakvu poziciju, Majo, imaju dramske forme, drama i igranje (uloga) u našim životima? Dramske forme i igra uloga nisu samo kazališni alat, već temeljna struktura ljudskog iskustva. Svakodnevno "igramo" neke od uloga. Profesionalne, obiteljske, društvene, a granica između stvarnosti i izvedbe često je poroznija nego što mislimo. Drama omogućuje distancu, ali i uvid. Putem tuđih likova sagledavamo vlastite emocije, konflikte i nesvjesne obrasce ponašanja. U tom smislu, kazalište je produžetak naše sposobnosti da simuliramo život kako bismo ga bolje razumjeli. Dramska forma stvara okvir u kojem možemo istraživati ono što je u stvarnom životu previše riskantno. Strah, krivnju, sram, moć, gubitak. Zato drama nije samo umjetnost nego i alat emocionalne i društvene inteligencije. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Kazališni amaterizam često djeluje kao zrcalo društva. Kroz njega progovaraju se teme, tenzije i glasovi koje institucionalno kazalište ponekad prešućuje. U amaterskim ansamblima okupljaju se ljudi različitih profesija i generacija, čime kazalište postaje demokratski prostor dijaloga. U vremenima političke ili ekonomske nestabilnosti, amatersko kazalište često postaje mjesto otpora, kolektivnog iscjeljenja ili lokalne emancipacije. Njegova snaga nije u perfekciji izvedbe, nego u autentičnosti iskustva i neposrednosti društvenog komentara. Pozicija postdramskih estetika unutar kazališnog amaterizma? Postdramsko kazalište koje se oslobađa tradicionalne radnje, lika i dijaloga naizgled pripada akademskom ili profesionalnom svijetu. No upravo u amaterizmu ono može pronaći nove, svježe oblike izraza. Amaterske trupe često nemaju institucionalne pritiske ni komercijalne zahtjeve, što im omogućuje eksperiment s formom, pokretom, tijelom, prostorom i multimedijom. U tom smislu, postdramske estetike u amaterizmu postaju laboratorij slobode, to nije puka imitacija profesionalnih trendova, već prilagodba suvremenih kazališnih poetika stvarnom iskustvu zajednice. Takva estetika potiče procesnost, kolektivnost i inkluziju. Vrijednosti koje su inherentne amaterizmu. Suodnos artivizma, kazališnog profesionalizma i amaterizma? Artivizam briše granice između profesionalnog i amaterskog kazališta. Dok profesionalno kazalište ima infrastrukturu i resurse, amaterizam ima društvenu blizinu i spontanost. Kada se ti svjetovi susretnu, primjerice u participativnim projektima, zajedničkim radionicama ili društveno angažiranim predstavama, kazalište postaje politički prostor iskustva. Artivizam unosi u kazalište etičku dimenziju. Pitanje zašto i za koga stvaramo predstavu. On podsjeća da kazalište nije samo estetika nego i čin javnog angažmana. U trokutu profesionalno – amatersko – aktivističko granice se sve više razrjeđuju. Umjetnik može biti amater u strukturi, ali profesionalac u odgovornosti prema publici i temi. Isprepletenost praktičnog kazališnog djelovanja i teorijsko-teatroloških uvida? Praksa i teorija kazališta u idealnom su odnosu stalnog dijaloga. Jedno hrani drugo. Bez teorijskog promišljanja, kazalište lako postaje rutina; bez praktičnog iskustva, teorija postaje sterilna. Kazališni amaterizam tu ima posebnu ulogu jer djeluje između spontanosti i refleksije. On omogućuje teatrologu da vidi "živi laboratorij" kazališnih procesa. Kako nastaje zajedništvo? Kako se grade uloge bez formalnog obrazovanja? Kako se formira estetska svijest unutar zajednice? Istodobno, teatrologija može pomoći amaterima razumjeti vlastiti rad. Kontekstualizirati ga unutar povijesti, estetike, sociologije. Ta razmjena, ako se potiče, može stvoriti novi model kazališnog obrazovanja. Utemeljen na praksi, ali s teorijskom dubinom i društvenom sviješću. MAJA ROGOZ karijeru je započela u zdravstvu, radeći s osjetljivim skupinama i nezbrinutom djecom, potom upisuje dramaturgiju, autorica je brojnih audiopriča za djecu, producentica i scenaristica zabavnih programa na RTL-u i HRT-u.
Aneta, kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Iz promatračke vizure rekla bih da dramske forme propuštaju priliku susreta sa svakodnevicom samostalnim probijanjem četvrtog zida i izlaženjem iz kazališta kao sigurne kuće. Ostaje nejasno zašto se izabrani dijalozi, vježbe ili neki drugi vidovi pedagoško-umjetničkog rada ne produciraju na lokalitetima poput pijaca, trgova, školskih dvorišta na velikim odmorima ili nekim drugim okupljalištima većeg broja ljudi. Takav bi izlazak istovremeno normalizirao gotovo komunalnu upotrebu kazališnih potencijala, a uz to bi mogao kroz kazališni jezik progovarati o neuralgičnim pitanjima. Suodnos kazališnog amaterizma i društvenih zbivanja? Odnos se čini trpnim. Kazalište je u najboljem slučaju nevoljko ogledalo društvenih zbivanja. Značenje kazališnog amaterizma u užoj i široj zajednici? Na marginama stvaralaštva, tamo gdje se odvija susret tzv. malog čovjeka i kazališnih formi, događa se rekreiranje zajednice kao procesa koji drži na okupu grupu ljudi u procesu učenja. Učenje, a potom i zabava koja uvijek ishodi iz takvih procesa, ključni su elementi intrinzične motivacije ljudi koji primjerice većinu dana provedu u teškim fizičkim poslovima, a potom svoje slobodne večeri posvete savladavanju teksta i scena. Neovisno o samoj kvaliteti ili izvrsnosti rezultata, taj je proces jednako važan kao i oni koji su u centru institucionalnih kazališnih interesa. Kao primjer dobre prakse navela bih pozorišnu amatersku trupu iz Pačetina koja svake godine organizira Međudržavni susret dramskih amatera MESDAM. Kakav je suodnos kazališnog amaterizma, profesionalnog kazališta te artivizma? Odnos reflektira manje-više pitanja klijentelizma u kulturi zasnovanog na objektivno rijetkim izvorima podrške i rada, dakle na nedostupnim resursima, što automatski podrazumijeva da o dostupnosti tih resursa odlučuju simboličke pozicije moći i umreženosti. U takvoj mreži razmjene pohvala i pogodovanja, opravdano je za pretpostaviti, najizvrsnije mogućnosti vjerojatno ostaju na intrivertnim i neshvaćenim marginama. Je li svako kazalište "političko kazalište"? Zašto? Daske su uvijek političke. Ne postoji apolitičan umjetnički čin jer bi tako definiran zapravo reproducirao status quo u društvu što je, dakako, politički postupak. I, iako umjetnost mora težiti slobodi i braniti rastrojstvo ili ustrojstvo teksta od očekivanja i pretpostavki konteksta u kojem nastaje, umjetnici i umjetnice u tržišno-produkcijskom okolišu na periferiji kasnog kapitalizma nisu slobodni, odnosno slobodu postižu isključivo u borbi za slobodu svoje umjetnosti. Cijena koju društvo ispostavlja takvim stremljenjima najčešće je previsoka i obeshrabrujuća. Posljedica toga jest sužavanje umjetničkog polja na umjetničku scenu unutar koje se u biti odabiri mogu svesti ili na umrtvljavanje klasika bazičnom estetskom reprodukcijom bez pedagogije suvremenog ili na niskorizične političke niše koje podražavaju pobunu i katarzu, ali zapravo manje-više završavaju na malograđanskom osjećaju ispunjenja dužnosti spram principa društvene kritike, ali bez trajnijeg umjetničkog i/ili pedagoškog utjecaja. Čega se rado sjetite – kad ste prvi put osjetili značaj dramskih formi i/ili izvedbenih praksi? Što/tko Vas najviše nadahnjuje? Iako zapravo nije moguće obuhvatiti sjećanjem sva važna iskustva, iz mog svakako skromnog uvida u rad kazališnih institucija izdvojit ću predstave Aleksandra Zec i Mrzim istinu Olivera Frljića, dok bi iz sfere produkcija nastalih izvan kazališne mreže istakla Država DADA jok Adama Ranđelovića, praksu informansa Dragana Živadinova, kao i sve što u svom radu nudi i otvara zagrebački Centar za kazalište potlačenih Pokaz. Kako vidite isprepletenost i značaj praktičnog kazališnog djelovanja, osobito tzv. kazališnog amaterizma i teorijsko postavljenih znanstveno-teatroloških uvida teatrologa koji pišu i/ili govore o teatru? U potencijalnom susretu teatrologa i kulturnog amatera vidim mogućnost rasta i potencijal njegovanja narodne kulture koju bih kao poziciju rada suprotstavila nacionalnoj kulturi. Prva je na izdisaju, prepuštena entuzijastama i folklorno-manjinskim kapacitetima i resursima, a druga je zapravo također na izdisaju jer je oboljela od podjele na tzv. visoke i masovne kulture, kako u jeziku tako u izvedbi. ANETA VLADIMIROV završila je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Zaposlena je u Odjelu za kulturu Srpskog narodnog vijeća. Aktivna je u Inicijativi za slobodnu Palestinu. Predsjednica je Pododbora Zagreb SKD Prosvjeta i suosnivačica eksperimentalnih radionica poezije Amaterske Šklove Povezije s Betinom Ilić Grički. Piše poeziju.
Jana, kakvu poziciju imaju dramske forme, drama, igranje (uloga) u našim životima? Dramske forme i igranje uloga nisu samo umjetničke kategorije, već temeljne strukture ljudskog postojanja. Svaki čovjek živi u mreži uloga koje oblikuju njegov identitet, odnose i način na koji doživljava svijet. Moreno (1953) je isticao da su uloge dinamične i razvojne – one nastaju prije samog "selfa" i omogućuju djetetu, a poslije i odraslom pojedincu da se orijentira u svijetu. Uloga, bilo u kazalištu ili svakodnevici, omogućava nam da istražujemo, preispitujemo i transformiramo vlastitu stvarnost. Igranje uloga otvara prostor spontanosti i kreativnosti, što su prema Morenu osnovni pokazatelji psihičkog i socijalnog zdravlja. U tom smislu, drama nije samo odraz života – ona je sam život u akciji, prostor gdje se osobno i kolektivno neprestano susreću, preoblikuju i nadopunjuju. Značaj psihodrame: za pojedinca, za kolektiv? Psihodrama omogućava pojedincu da akcijom, scenskim prikazom i simboličkim igranjem vlastitih iskustava sagleda sebe iz druge perspektive. U tom procesu "surplus realnost" – ono što nadilazi svakodnevnu stvarnost – omogućuje iscjeljujuće iskustvo promjene i integracije (Moreno, 1953). No Moreno je uvijek naglašavao da pojedinac ne postoji izvan društvenih odnosa: osobne uloge ukorijenjene su u socijalne matrice, kulturne conserve i kolektivne obrasce. Zato se psihodrama prirodno širi u sociodramu i sociopsihodramu – metode koje povezuju osobno i društveno, individualno i kolektivno. Na razini kolektiva, psihodramski principi postaju alati za razumijevanje zajedničkih narativa, povijesnih trauma i kulturnih obrazaca. Za pojedinca to znači dublje razumijevanje vlastite povezanosti s drugima, a za grupu – iskustvo zajedničkog učenja, solidarnosti i kreativnog susreta. Možeš li povezati kazališni amaterizam i psihodramsku terapiju? Koje su sličnosti, a koje razlike? Psihodrama, sociodrama i kazališni amaterizam dijele zajedničko ishodište – igru kao način istraživanja stvarnosti. Ipak, njihova svrha i razina djelovanja razlikuju se. Psihodrama je primarno terapijski proces usmjeren na pojedinca: ona scenskom akcijom omogućava istraživanje unutarnjih uloga, odnosa i emocija. Sociodrama naprotiv polazi od zajedničke teme ili društvenog konflikta – istražuje kolektivne uloge i socijalne obrasce koji nas određuju (Moreno, 1943). Sociopsihodrama, kako naglašavam u svojem poglavlju "Sociopsychodrama: Living Sociometry, Sociodrama and Psychodrama" (u Galgóczi et al., 2021), povezuje ta dva polja, pokazujući da se individualno i kolektivno ne mogu razdvojiti: svaka osobna priča uvijek je i društvena priča, a svaka društvena struktura upisana je u našu unutarnju dinamiku. U tom smislu, sociodrama je posebno bliska kazališnom amaterizmu. Obje prakse počivaju na grupnom procesu, improvizaciji i stvaranju sigurnog prostora za zajedničko izražavanje. U kazališnom amaterizmu cilj je umjetnički izraz i zajedničko iskustvo stvaranja, dok sociodrama usmjerava pozornost na proces učenja, dijaloga i transformacije. No obje djeluju emancipacijski – osnažuju pojedinca kroz zajednicu i omogućuju da se osobno iskustvo poveže s kolektivnim značenjima. Suodnos psihodrame, artivizma i kazališnog amaterizma (ili teatra uopće)? Sociodrama i artivizam dijele zajedničku filozofiju: ideju da akcija u javnom ili grupnom prostoru može pokrenuti društvenu promjenu. U psihodrami se ta promjena odvija unutar pojedinca, u sociodrami unutar kolektiva, a u artivizmu u društvenom polju. Sva tri pristupa počivaju na istom principu: iskustvo igre i akcije mijenja svijest i odnos prema stvarnosti. Uloga, u Morenovu smislu, nije samo sredstvo izraza nego i polje susreta, s drugima, s društvom, s poviješću. Kada se uloga osvijesti i odigra, ona može razotkriti kulturne conserve – ukorijenjene obrasce moći, identiteta ili predrasuda – i otvoriti prostor za novu spontanost i zajedničko stvaranje (Moreno, 1977). Na taj način sociodrama, artivizam i kazališni amaterizam susreću se u istom cilju: vraćanju teatra zajednici i prepoznavanju teatra kao živog društvenog prostora u kojem se odnosi ne samo prikazuju nego i stvarno događaju (Pavlić, 2008). To je ono što Pavlić naziva "socijalnom estetikom kazališta", kazalištem koje ne teži reprezentaciji, nego transformaciji. Teatar, bilo profesionalni ili amaterski, za mene je prostor istine, mjesto gdje se susreću individualno iskustvo i kolektivna svijest. Kao terapeutkinja, promatram ga kroz prizmu grupne dinamike, spontanosti i mogućnosti transformacije. Moram priznati da me većina amaterskih predstava koje sam gledala nije duboko dotaknula, iako su tematski bile važne – bavile su se ageizmom i vršnjačkim nasiljem. Kao izazov uočila sam nedostatak razumijevanja grupnih procesa kod voditelja tih projekata. Rad s ad hoc grupom, osobito kada se otvaraju osjetljive teme, zahtijeva znanje o fazama grupnog razvoja, o ulogama koje se javljaju u grupi i o destruktivnim procesima koji se spontano mogu aktivirati. To nije samo estetsko nego i etičko pitanje. Što se tiče mog osobnog iskustva, završila sam edukaciju iz playback kazališta, što se vjerojatno može smatrati dijelom amaterskog kazališta. Vodila sam nekoliko takvih predstava, i to su bila vrlo zanimljiva iskustva. Upravo zahvaljujući poznavanju rada sa skupinama, na kraju predstave mogli smo osvijestiti i pokazati "crvenu nit" onoga što se tijekom izvedbe ispričalo i dogodilo – što je publika jasno prepoznala u scenskom prikazu. Taj trenutak zajedničkog uvida, kada se simboličko i emocionalno iskustvo grupno poveže, za mene je jedno od najdubljih značenja kazališta. JANA DAMJANOV psihologinja je, psihodramska i sociodramska trenerica, supervizorica i psihoterapeutkinja. Koautorica priručnika Discovering the Languages of Peace: Handbook of Sociopsychodrama (2023).
