Šest pitanja po granicama
Dubravka Crnojević-Carić
Što se dulje bavim kazalištem, to ga s više strana sagledavam.
Kao i svugdje u našoj kulturi u kojoj brojne dihotomije određuju način poimanja i percepcije unutarnje i izvanjske stvarnosti, tako je i u svijetu “amaterizma”.
Aktivno prateći amatersku scenu diljem cijele Hrvatske od 2000. godine pa do danas, obogatila sam se brojnim uvidima, ali još brojnijim pitanjima.
šest pitanja-postaja
Pitanja koja se često postavljaju danas tiču se pitanja odnosa tzv. institucionalnog i nezavisnog, tj. izvaninstitucionalnog teatra. Postoje li jasne granice između amaterskog i profesionalnog teatra?
1. Je li razdvojna linija – školovanje?
Nailazimo na brojne školovane, akademski obrazovane glumce ili redatelje, koji se ne bave tim poslom. Ili se njime bave, ali od toga ne zarađuju za život.
2. Jesu li profesionalci oni koji naplaćuju svoj kazališni rad i od toga žive?
Ako je tome tako, znam mnogo amaterskih družina koje su profesionalnije od profesionalaca te žive od predstava što ih izvode po školama ili vrtićima, ili pak gostuju i u Hrvatskoj i izvan nje.
3. Razlikuju li se profesionalci od amatera po estetici? Ili po utjecaju?
I na to je pitanje teško odgovoriti. Ima velik broj amatera koji su odigrali ili igraju presudnu ulogu u probijanju ograda nekih dotad zadanih konvencija. O tome govore i brojni teatrolozi, povjesničari teatra i teoretičari izvedbenih umjetnosti.
4. Razlikuju li se amateri i profesionalci po infrastrukturi, po tome stoje li i-za njih cijela ekipa što ih tehnički i produkcijski podupire ili sve čine sami? Imaju li možda profesionalci nužno svoj prostor za pokuse, majstore svijetla, reflektore itd., a amateri ga nemaju?
Ni na to pitanje, naravno, odgovor nije potvrdan. Znam mnogo amaterskih družina koje su uspjele izgraditi svoje kazalište, imaju svoj stalni prostor, opremu. To su, naravno, i zaslužili.
Jednako tako, znam profesionalne kazališne grupe, umjetničke organizacije koje nemaju ništa od navedenog. Ni prostor za probe, ni majstore svijetla, ni tehničke radnike, ni zvučnike, ni reflektore.
5. Hrli li radije publika na predstave profesionalaca, a manje cijeni amaterske?
Rekla bih – gotovo da je obrnuto.
6. Razlikuju li se amaterska i profesionalna kazališta brojem izvedbi neke od predstava? Igraju li amateri po tri-četiri izvedbe, a profesionalci barem dvadeset puta neki naslov?
Ni to nije odgovarajući odgovor. Neki profesionalci igraju ponekad samo jednu izvedbu nekog premijernog naslova jer moraju plaćati prostor u kojem će igrati pa čak i u slučaju da “volontiraju”. Neke pak amaterske grupe imaju sreću da jedan naslov igraju, s uspjehom i potporom uže i/ili šire zajednice, desetljećima. Jedan od takvih slučajeva je Hvarsko pučko kazalište te predstava Muke svetog Lovrinca Mučenika, što ju je režirao Marin Carić 1970. godine. Hvarsko pučko igralo je desetljećima i druge naslove, Ribanje i ribarsko prigovaranje, Stori letrat i druge. Oni nisu jedini primjer dugogodišnjeg igranja predstava amaterskih grupa.
***
Da se razumijemo – pitanja koja sam ponudila za razmišljanje možda bi nekom mogla izgledati “navijačka” – no ja sam uistinu predana obožavateljica amaterskog teatra. Pratim s velikim zanimanjem amaterizam, sudjelujem na razne načine i u održavanju života amaterskog teatra diljem Hrvatske. Baš kao što navijam i sudjelujem i na profesionalnoj sceni. Ponajviše volim hibridne forme. I baš zbog toga držim kako je od iznimne važnosti promišljati fenomene koji su vezani za teatarsku praksu u cjelini.
Odgovor na postavljeno pitanje je dakle jasan: jasno je da granice profesionalizma i amaterizma nisu čvrste, a niti bi trebale to biti.
“čista” ljubav
Mnogi se pozivaju na to da amateri g/rade teatar iz pukog entuzijazma i ljubavi. Oni su zaljubljenici. Kaže se da to čine iz “čiste ljubavi”. “Pure love” – je li o tome riječ?
Znači li to da profesionalci manje vole teatar?
Rekla bih da i kazališni profesionalci uglavnom rade iz čiste ljubavi. Volim vjerovati, kako sada tako i nadalje, da profesionalci trajno i strasno vole ono što rade. Gluma je poziv, a ne posao, baš kao što je to i režija, kreacija svjetla, kostima, scenografije. Osim toga, svi (se) strastveno žele igrati i pokazati drugima mnoge sebe.
art-terapija, artivizam i amaterizam
Danas su razvijene i prakticiraju se brojne vrste art-terapija. Ustanovljuje se kako je igranje uloga jedna od značajnih načina nošenja sa životnim i svakodnevnim problemima i izazovima.
Teatar je iznimno značajan za zdravlje, kako pojedinca tako i zajednice. Stoga ćemo se pozabaviti i artivizmom, odnosom aktivizma i izvođačkih praksi.
razne boje odabranih glasova
U ovom tematu čut ćemo stoga razne i različite glasove onih koji imaju potrebu govoriti o kazalištu i kazališnom amaterizmu.
Temat nudi glasove autora, odnosno glasove “kazalištaraca”, kako bi ih nazvao prerano preminuli Mirko Kovačević, čut ćemo razmišljanja teatrologa, terapeuta, sociologa, kao i onih koji su amaterski teatar pratili i gledali godinama, sudjelujući u radu kazališnih amatera kao selektori festivala, članovi prosudbenih povjerenstava ili kao voditelji radionica.
Upoznala sam fantastične ljude, osobnosti – ljude koji čitavog života rade u manjim sredinama te tako nadoknađuju neko “pravo” kazalište: upravo zbog toga će ovaj temat obogatiti i tekstovi Mirka Đinđića, redatelja, glumca, producenta iz Filip Jakova, koji desetljećima stvara teatar posebne estetike Teatar Kuntrata, i Anele Serdar Pašalić, koja je uspjela od 2013. godine pa do danas raditi kontinuirano, graditi kazalište u Gospiću, a stvarajući pritom repertoar za koji je trebalo imati odvažnosti.
Zasigurno će tekst Martine Brumen, koja je godinama suvereno vodila u Hrvatskom saboru kulture kazališni amaterizam, ponuditi mnogo relevantnog sadržaja na tu temu, pregledno analizirajući situaciju na amaterskoj sceni u Hrvatskoj, podsjećajući nas na amaterske skupine impresivnih i inventivnih estetika.
O tome kako prostor kazališnog amaterizma nije uvijek idiličan, premda ponekad amateri rade u boljim uvjetima nego profesionalci, svjedoči i razgovor koji sam vodila s Tijanom Pavliček, koja o tome govori s kompetencijama osobe s iskustvom rada na nekoliko profesionalnih kazališnih predstava u svojstvu dramaturginje i asistentice režije, te voditeljice i redateljice amaterske Scene Martin u Vukovaru.
izola-cija i teatar
U ovom će tematu biti naglašen i otočki kazališni život iz više razloga. Jedan od njih je upravo taj što je naša najstarija kazališna zgrada izgrađena u Hvaru na Hvaru, baš iz razloga na koje sam maločas uputila. Oni koji su gradili prvo europsko komunalno kazalište u Hvaru još u 16. stoljeću bili su očito svjesni važnosti teatra. Teatar je značajan za otok, za izolu, baš kao i za zajednicu, ne samo kako bi se ljudi zabavili već i da bi se održao mir.
Kreativnost stvara osjećaj realiziranosti, a društveni je život važan, međusobni su susreti važni, osobito oni koji otvaraju dvojbe i oplemenjuju raz-govore, kao što su to često susreti oko/u teatru.
sve su prave ljubavi tužne?
Možda čudno, ali zasigurno nisam jedina koja je primijetila da ponekad onoga koji više voli više i boli. Je li ljubav spram teatra “tužna”?
Postoje li trzavice u tom odnosu?
