Zamke minimalističke režije
Petra Jelača
Treća i posljednja premijera na 67. Dubrovačkim ljetnim igrama, Čehovljev Galeb, izvedena na otoku Lokrumu, na ljetni je festival konačno vratila pokušaj režije u ambijentu. Već smo se svi bili navikli na koncepte prilagođene kazalištu na otvorenome, i kasnijim gostovanjima u kazališnim kutijama, no redatelj Janusz Kica zaista se, u zahtjevnim produkcijskim uvjetima, potrudio ambijentirati radnju Čehovljeva Galeba u vrt klaustra benediktinskog samostana na otoku Lokrumu u prvome, kraćem dijelu predstave, da bi u drugome publiku odveo u obližnji prostor starijeg dijela benediktinske lokrumske opatije, gdje se, na scenografski prilagođenom podiju, ali i uz upotrebu okolnih građevina, odigrava komad koji se događa u interijeru, u intimnim sobama. Prvi dio, u vrtu klaustra, bavi se poznatom scenom teatra u teatru, kraći je i traje oko petnaest minuta, dok se većina drame zbiva u drugome dijelu, koji je redatelj Janusz Kica uz suradnju dramaturginje i prevoditeljice Lade Kaštelan osobito pročistio i ogolio, što zna biti svojstveno njegovu redateljskom rukopisu.
Redukcija odnosa
No tu počinju i problemi predstave. Tim se pročišćavanjem dogodilo i gubljenje snažnijeg odnosa među likovima, što je rezultiralo gubitkom emocija i scenskog zbivanja karakterističnog za Čehova, koji upravo glumačkom suigrom stvara dodatno, suptilno zbivanje i njime puni scenu. No scena je ostala prazna, točnije puna fascinantno dobrih glumaca kojima kao da nije dano do kraja pokazati svoje zaista ogromne mogućnosti. Čitava se drama prebacila u potpuno linearnu kompoziciju, u linearan tempo da bi na kraju jednostavno poništila zbivanje umjesto da kulminira. Redukcija na linearnost tempa do te je mjere prisutna da sam pomislila kako je možda riječ o redateljskom konceptu, i da je drugi dio predstave u svakome smislu namjerni opozit prvomu. No ako je i tako, koncept je teško objašnjiv. Zaista začuđujuće, jer je riječ o iznimno uspješnom redatelju i dramaturginji te o komadu koji bi po svemu trebao biti dobar odabir za njih. Drama savršeno točno portretira svoje likove, posebno osobe iz svijeta umjetnosti i njihove okoline. Zašto su ih Lada Kaštelan i Janusz Kica odlučili potpuno reducirati i pokidati veze među likovima koji stvaraju karakterističnu čehovljansku atmosferu, ostaje nejasno.
Jedino je objašnjenje da je to Kicin ključ čitanja drame i stvaranja atmosfere: odnosi među svim likovima i jesu i nisu, ostaju zaustavljeni na pola, nedorečeni, zakočeni u izričaju, čak i u promišljaju. To bi bilo njegovo viđenje Čehova danas, koje je ogoljeno, svedeno na geometrijski precizne rezove pojačane scenografskim elementima crne pozornice i minimalističkih stupova u drugome dijelu predstave. Postavio je glumce u hladni, nemilosrdni ring života, što je uvjetovalo posvemašnju reduciranost, poništenost eksplicitnijeg zbivanja, makar i unutarnjeg, glumom, linearnost u tempu predstave, no i podcrtalo karakter teksta vezan za interijere, točnije, za suptilne i detaljne suodnose koji kreiraju gustu atmosferu, ruku na srce, teško provedivu u odabranom ambijentu. Galeb je komad koji se događa u intimnim sobama, no ne samo zbog te oznake upisane u didaskaliju dramskog teksta, možda se nije pokazao najsretnijim odabirom za ambijentalno kazalište na Lokrumu. Kicina vizija komada kao linearnog ringa i provođenja u djelo na scenu redateljskog ključa za čehovljansku atmosferu kao situacije koja je “i da i ne”, posve zakočena u razvoju, točno se očitala u pojedinim glumačkim interpretacijama, jer je ansambl zaista izvrstan, no u odnosu prema prostoru ponašala se ambijentalno samo u prvome, puno kraćem dijelu.
Ambijentalnost “i da i ne”
U prvome dijelu predstave redatelj posve ambijentalno tretira prostor vrta klaustra benediktinskog samostana kao pozornice za teatrin ljetnikovca na jezeru. U vrtnome labirintu gube se i likovi drame, nakon Trepljevljeva naglog prekida predstave. Slijedi ih publika, do ulaska u gornji vrt benediktinske opatije, koja postaje poprište ambijentalno neuklopljenog scenografskog četverokuta, sa svim likovima drame, koji je dio redateljeva koncepta – likovi zarobljeni u ringu svako nekoliko komuniciraju i s okolnim ambijentom, izašavši sa zadanog podija.
Ambijent koji scenografski četverokut okružuje mogao bi pratiti atmosferu i mjesto radnje – seosku atmosferu malenog mjesta, ladanjske provincije. No redatelj se nije dovoljno koristio njime, odnosno samo ga je okrznuo ambijentalnim tretmanom, dosljedno svojoj viziji komada koja je “i da i ne”. Svi su zarobljeni u bezvremenu i nemogućnosti, što, kad se detaljnije razmisli, jest sukus Čehova, njegove scenske filozofije i kreiranja atmosfere, no nešto je u Kicnu konceptu ipak ostalo nedorečeno, a reflektira se i u ambijentalnom tretmanu prostora koji u drugom dijelu predstave, premda dosljedno idejnom konceptu, kombinira ambijentalni tretman s tretmanom kazališta na otvorenome, odnosno transponiranom atmosferom interijernog zbivanja.
Osnovni je dojam da je Janusz Kica upravo ovako zamislio svojeg Galeba na Lokrumu. Ne bih rekla da je posrijedi nerazrađenost ili nedovoljni broj proba u prostoru, premda se na trenutke čini kao da bi im suživljenost s ambijentom, ali i jača kohezivna moć suigre, namjerno reducirana, dobro došla.
Čitava se predstava temelji na odličnim glumcima i njihovim kreacijama, počevši od Nine Violić i Bernarda Tomića u ulogama velike glumice Arkadine i njezina sina Trepljeva.
Potisnuti emotivni naboji
Poziciju “i da i ne” kao suvremeno čitanje Čehova Nina je Violić jasno, točno i vrlo bogato iznijansirala, uspjevši dati prepoznatljive dijelove svojih dosadašnjih autorskih kreacija, ali i nove interpretativne linije potisnutosti emotivnog naboja na kojemu je redatelj toliko inzistirao. Šteta, u jednu ruku, jer da je koncept drugačiji, sigurno bismo imali prilike vidjeti interpretativne slojeve i valove visokih dometa te začuđujuće inovativnih dimenzija.
Bernard Tomić možda se i ponajbolje snašao u zadanom namjerno zakočenom redateljskom konceptu koji interpretira nemogućnost i u tim okvirima kreirao ulogu Trepljeva, s puno slojeva višegodišnjih frustracija i potrebe za buntom, ali u suvremenoj inačici, neodoljivo podsjećajući na kombinaciju razmaženog i zanemarenog djeteta, mladog Werthera i Kurta Cobaina, s naglaskom na toj posljednjoj usporedbi. Ostao je u okvirima redateljeve ideje, ali je u tim istim okvirima uspio izboriti i prostor za sebe i svoj lik i time, uz Ninu Violić, ostvario jednu od najboljih uloga u predstavi.
Osobito je zanimljivo ulogu kreirao Filip Šovagović, onu Pjotra Nikolajeviča Sorina, Arkadinina brata, počevši sa sviranjem gitare u uvodnoj i nadasve obećavajućoj sceni teatra u teatrinu u vrtnom labirintu samostanskog klaustra, da bi se s vremenom razvio i transformirao u uspavanog starca koji oživljava samo kada pokušava pomoći svojem neshvaćenom i nesretnom nećaku. Sviranje gitare u Trepljevljevoj predstavi i vođenje čitavog procesa teatra u teatru tijekom uvodne scene osobito je dobro impostiralo Šovagovićevu ulogu koja je, kao i većina predstave, zamrla u drugome dijelu, s preseljenjem u drugi dio samostanskog vrta i na scenografski četverokut.
Ružica Maurus kao Nina Mihajlovna Zarečnaja najviše se približila redateljevoj ideji lika koji to nije. Posve je uronila u interpretaciju glumljene predanosti, pozicije “i da i ne” bivanja u ulozi, pa je, premda najmanje uvjerljiva u uobičajenom dramskom smislu uloge, najspretnije žonglirala s takvom impostacijom lika Nine, kao da je u umjetnoj ulozi, kao da igra bivanje Nine.
Tena Nemet Brankov se pak najviše približila svojem liku s pozicije uvjerljivosti i motivacije, uvjerivši nas kako je Maša doista nesretna što je Trepljev ne primjećuje, pa se zato odlučuje udati za dobrog učitelja koji voli nju, ali ne i ona njega. Time je i najviše izašla iz okvira redateljeve ideje.
Igor Kovač kao učitelj Semjon Semjonovič Medvedenko pratio je svoju partnericu u uvjerljivosti i načinu interpretiranja uloge; uobičajeno dramski, bez vidnije prisutnog dominantnog Kicina koda čitanja.
Janko Popović Volarić kao poznati pisac Trigorin, Arkadinin odabranik, nije bio dovoljno snažan partner Nini Violić, makar i u ovakvoj redateljskoj interpretaciji, pa je u dramaturškom smislu njegova uloga opravdala motivacije svih ostalih likova, osobito onoga Nine Violić, apsurdom i besmislom kao interpretativnim ključem. Janko Popović Volarić uspješno je portretirao sve manje poznate i manje ugodne strane poziva i osobe pisca, osobito dobro dočaravši neodlučnost, neustrajnost, mekoću i pomanjkanje sigurnosti u sebe samog, što u jednu ruku objašnjava postojanost veze s Arkadinom, ali u glumačkom smislu ne dovoljno snažno.
Nikša Butijer kao Ilja Afanasjevič Šamrajev i Elvis Bošnjak kao liječnik dosta su plastično i bez vidljivijih kočnica, osim onih u suigri s drugim članovima ansambla, kreirali svoje ladanjsko-provincijske likove, ali s uvjerljivošću i dosljednošću, pa ih time i pamtimo uz ostale slične kreacije ansambla, dok je Doris Šarić Kukuljica u ulozi Poline Andrejevne ostala zarobljena između različitih interpretativnih registara.
Kicini geometrijski rezovi
No i svaki od navedenih glumaca mogao je, prema svojim pokazanim i dokazanim gabaritima, dati još i više. Više u interakciji i sugiri da vidimo i osjetimo dramu zbivanja u međuljudskim odnosima, ne da ostane reducirana.
Sama Nina Violić u ulozi Arkadine, da je se pusti, mogla bi napuniti scenu na temu zahtjevnog lika velike glumice, čak i da je u formi monodrame, a da ne govorimo o interakciji s Bernardom Tomićem u ulozi Trepljeva i svima ostalima u ovako snažnoj glumačkoj podjeli.
Za ovu je režiju iznimno važno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka, kao i scenografija Marka Japelja, zatim skladana glazba sa zvučnim efektima Hrvoja Nikšića te kostimi Doris Kristić, koji su u karakterizaciji slijedili redateljevu ideju zakočenosti i reduciranosti, dok su svjetlo i glazba preuzeli veći dio emotivne ekspresije i kreativnosti, koliko im je drugi dio predstave to dopuštao.
Svaki redatelj i dramaturg ima svoj ključ čitanja odnosno scenske interpretacije Čehovljeve dramatike koja se realizira u specifičnoj atmosferi međuljudskih odnosa i tragičnih sudbina. Janusz Kica kao da je tu atmosferu pokušao pretočiti u izmjenu ambijenta igre, profinjeno osvijetlivši krošnje drveća, dok je samo zbivanje proizašlo iz likova i njihovih međuodnosa sveo na geometrijski precizne rezove, pojačane scenografskim elementima crne pozornice i stupova u drugome dijelu predstave, postavivši glumce u hladni, nemilosrdni ring života, što je uvjetovalo posvemašnju linearnost u tempu predstave. Nadamo se da će se do sljedeće festivalske sezone odlučiti poraditi na tome konceptu i da ćemo ovaj sjajni ansambl glumačkih zvijezda moći vidjeti u njihovu doista punom sjaju.
76. Dubrovačke ljetne igre, premijera 21. kolovoza 2025. na Lokrumu. A. P. Čehov: Galeb, prevoditeljica i dramaturginja Lada Kaštelan, redatelj Janusz Kica, scenograf Marko Japelj, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Hrvoje Nikšić, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, asistentica redatelja Antonela Tošić, asistent scenografa Lin Martin Japelj, asistentica kostimografkinje Petra Bobić. Irina Nikolajevna Arkadina: Nina Violić, Konstantin Gavrilovič Trepljov, njezin sin: Bernard Tomić, Pjotr Nikolajevič Sorin, njezin brat: Filip Šovagović, Nina Mihajlovna Zarečnaja, kći bogatog zemljoposjednika: Ružica Maurus, Ilja Afanasjevič Šamrajev, upravitelj Sorinovog imanja: Nikša Butijer, Polina Andrejevna, njegova žena: Doris Šarić-Kukuljica, Maša, njihova kći: Tena Nemet Brankov, Boris Aleksejevič Trigorin, pisac: Janko Popović Volarić, Jevgenij Sergejevič Dorn, liječnik: Elvis Bošnjak, Semjon Semjonovič Medvedenko, učitelj: Igor Kovač. Foto: arhiva Dubrovačkih ljetnih igara.
