Sjajne predstave za pamćenje
Katarina Kolega
Prošlu sezonu u kazalištu za djecu i mlade pamtit ćemo po dvjema predstavama koje su dobile i najviše nagrada – Misto di raste lavandulilili Kazališta lutaka Zadar i Dan kad sam se pretvorio u pticu Kazališta lutaka Rijeka. Zanimljivo je to da ih, iako se potpuno razlikuju, dosta toga i povezuje. Režijski ih potpisuju Vanja Jovanović i Tamara Kučinović: dvije potpuno različite, ali snažne redateljske osobnosti koje najviše stvaraju u području lutkarstva. Vanja Jovanović je s Patrikom Gregurecom napisao tekst o prvoj ljubavi, usamljenosti, iseljenim otocima i otočkom mentalitetu, ljepoti i surovosti, ženskoj nepokolebljivosti i odlučnosti te skrivenoj muškoj krhkosti i emotivnosti. Njegova višeslojnost, mudro poigravanje stereotipima, ali i duboka emotivnost i uranjanje u naš gorući problem iseljavanja i pustih otoka, iznimna maštovitost, kao i obilje humora i zaigranosti, osobito one jezične, oduševila je mnoge te su autori dobili nagradu za najbolji tekst na 18. Festivalu hrvatske drame za djecu Mali Marulić i na 30. SLUK-u, a bili su nominirani i za Nagradu hrvatskog glumišta.
Tamara Kučinović napisala je tekst prema motivima istoimene slikovnice Ingrid Chabbert i Raula Nieta Guridija, koji također govori o ljubavi, ali i o snovima i bezgraničnoj potpori okoline bez koje bi se oni suviše brzo ugasili.
Priče o odrastanju
U Mistu djevojčica Đulija zaljubljuje se u Vlaha te nepromišljeno odlazi za njim na brod, sjeda s njim na galeba i hrabro kreće u avanturu odlaska na daleki nepoznati otok, uvjeravajući ga da traga za posebnim cvijećem koje joj treba za školsku zadaću. U Pticama dječak Jakov se također prvi put zaljubljuje, a s obzirom na to da njegova simpatija voli ptice, on se silno želi pretvoriti u tu životinju kako bi i njega primijetila i zavoljela. Uz to što pokušava naučiti letjeti, silno se želi uklopiti u ptičju zajednicu, usvojiti njihov jezik, navike, način života. Djevojčica Klara strpljivo promatra Jakovljeve nespretne i neuspjele pokušaje, ne ruši mu snove, ali ga prati na tom putu odrastanja sve dok sam ne shvati kako ga ona voli takvim kakav jest i da zbog toga ne treba postati ptica.
Obojica protagonista na pragu su adolescencije. Oni su zaigrani i nevini dječaci kojima se polako otvara svijet odraslih, što Lino Brozić kao Vlaho i Tilen Kožamelj kao Jakov sjajno prikazuju. Obojica su zaokupljena igrom te ne primjećuju i ne shvaćaju znakove koje im njihove drage šalju. Oba glumca iznimno su uvjerljiva u dječjoj naivnost i strastvenosti: Tilen u želji za postizanjem svojega sna, a Lino u ljubavi prema svojem otoku. Obojica su silno simpatična u zbunjenosti i sramežljivosti kada im se pokaže ljubav. Pritom je Lino Brozić ipak imao zahtjevniji zadatak jer se s roditeljima ponašao drukčije nego s Đulijom, s njom je govorio na standardnom jeziku, s njima na neodoljivom, izmišljenom lilili dijalektu. Pokazao je i kompleksan odnos s ocem, koji se kreće u rasponu od čežnje za njim preko tinejdžerskog bunta do neizrecive ljubavi koju kao muškarac ne smije pokazati. Njegovo sjajno glumačko ostvarenje nagradilo je stručno povjerenstvo 32. Festivala glumca u Vukovaru, a bio je nominiran i za Nagradu hrvatskog glumišta.
Snažne emocije i tihe borbe
Iako su ga zaobišle nagrade, treba reći da je Juraj Aras fantastično utjelovio oca, otočkog muškarca koji se usamljuje kako ne bi pred drugima pokazao osjećaje. Izgleda hladno i distancirano, riječi mu zvuče grubo jer tako skriva svoju krhkost i duboku tugu koju jedino može otkriti moru i galebovima i to uz pomoć pjesme i gitare. No da nije nimalo tvrd i bezosjećajan, pokazuju njegova djela, primjerice opečene ruke zbog lavandulilija koje je nabrao Vlahinoj Đuliji. Juraj Aras sjajno je dočarao tu diskrepanciju između grube vanjštine i emotivne unutrašnjosti, naprasitog govora i nježne pjesme, otresitih riječi i plemenitih djela te je svoju ulogu poput malog dijamanta izbrusio do savršenstva. Tako dubok i emotivan odnos između oca i sina rijetko se viđa na našim pozornicama (podjednako onima za djecu i za odrasle).
Kad govorimo o sličnostima dviju predstava postoje podudarnosti i u ženskim likovima, osobito djevojčicama. One su zrelije, ozbiljnije, “odraslije”. Klara Andree Špindel pritom je, zbog dramaturgije predstave, u dječakovoj sjeni. Ona je tiha, ali važna potpora koja mudro i strpljivo čeka da dječak sam dođe do spoznaje. Đulija Ane Cmrečnjak odvažna je i samosvjesna, silno simpatična u svojoj otvorenosti prema avanturi, Vlahinim roditeljima, Vlahi, radosna djevojčica koju morate zavoljeti kao što su je zavoljeli Vlahini roditelji. I ona strpljivo čeka da Vlaho sam shvati da je na otok došla radi njega, a glumica je veoma vjerno prenijela dječju neugodu koju djevojčica osjeća u trenucima kada mu želi priznati svoje osjećaje.
Uspjesi i priznanja
U toj je predstavi neizostavna i majka koju iznimno duhovito tumači Irena Bausović Tomljanović. Dok je otac pesimist koji vidi propast otoka sinovljevim odlaskom u grad na školovanje, majka optimistično gaji nadu u njegov povratak i obnavljanje života. Ona je žena velikog srca koja, za razliku od oca, i previše pokazuje svoje osjećaje, posebice ushićenje i radost. Puna je razumijevanja prema suprugu i sinu, topla duša koja svojom ljubavlju sve povezuje, čvrsti stup obitelji zbog kojega je ona, unatoč trzavicama između oca i sina, skladna. Majka zrači životnom radošću i mudrošću kojom uspijeva savladati sve prepreke. Gestikulacijom lica, pogledom i osmijehom te nezgrapnim pokretima, znatiželjnim reakcijama i vedrinom Irena Bausović Tomljanović ostvarila je luckastu ulogu punu energije, duha i humora, što je oduševilo mnoge te je primila nagrade na 58. PIF-u, 18. festivalu Mali Marulić i 30. SLUK-u te nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta.
Iako su na festivalima nagrađeni samo pojedini glumci, treba napomenuti da su svi izvanredno ostvarili svoje uloge, nitko se ne izdvaja i uistinu su skladna cjelina koja se međusobno nadovezuje i podupire. To je nagradilo prosudbeno povjerenstvo 28. Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatski centar Assitej u Čakovcu dodijelivši predstavi nagradu za kolektivnu glumačku igru.
Na tom je festivalu čak pet nagrada dobila predstava Dan kad sam se pretvorio u pticu – za predstavu u cjelini, režiju, vizualni identitet, scensku glazbu i oblikovanje svjetla, dok je na spomenutom 30. SLUK-u Misto di raste lavandulilili nagrađeno u sedam kategorija.
Lutka i glumac kao jedno
Skupna igra posebice se ističe u riječkoj predstavi čija je glavna dramaturška potka kor ptica. One misle i dišu kao jedno, nadopunjuju si rečenice, kreću se zajedno i tako simboliziraju čvrstu zajednicu u koju se nije lako uklopiti.
Što se tiče odnosa između animatora i lutke, obje predstave se koriste istim principom. One se ne animiraju pokretanjem, nego postavljanjem u određene položaje, pa tako dolazi do izražaja i širi glumački potencijal. Glumac udahnjuje život lutki kroz sebe i svoje tijelo, a lutka glumca mizanscenski vodi kroz predstavu. Jedan bez drugoga bili bi nepotpuni. To udvajanje u riječkoj predstavi može se interpretirati i na više simboličkih razina. Kao što dječak Jakov želi postati ptica, tako i glumac Tilen, mogli bismo iščitati, želi postati lutak jer lutka može sve, nema ljudskih ograničenja. Umjesto u uobičajeni crni kostim, glumci koji tumače djecu odjeveni su u bijelu boju nevinosti, a oni koji animiraju ptice u zemljane boje, s gnijezdom na glavi.
Lutka Jakova pokazuje slatkog, raščupanog, klempavog dječaka, a s obzirom na to da je napravljena od tkanine i vune, asocira na toplinu i nježnost. Za razliku od njega, Vlaho i njegova obitelj grubo su izdjeljani iz drveta, ruke su im nezgrapne, konture su im oštre, nemaju meke, zaobljene rubove, a tijelo im je složeno od više drvenih dijelova pa njihov izgled pokazuje izvanjsku grubost. Ptice u Pticama napravljene su filcanjem vune šarenih boja, sve su prekrasne, a svaka od njih pritom je drugačija i posebna. Kokoši u Mistu napravljene su od drveta, kao i ljudi, no za razliku od njih, ne izgledaju grubo jer su obojane i omotane slamom.ž
Majstori koji daju krila
U objema predstavama prikazana je čvrsta povezanost i prijateljstvo s pticama – u Mistu kokoši su važan dio male otočke zajednice, odnosno jedine tročlane obitelji koja je ostala na otoku, njih ima više nego ljudi, svaka ima svoje ime i svoj karakter. Glavni među njima je pijetao koji jedini ima ime i prezime, a duhovito je nazvan prema scenografu, kostimografu i oblikovatelju lutaka Mariju Tomaševiću. Humora ima i u riječkom koru ptica. Njih veže čvrsto prijateljstvo s Klarom, a Jakova ne žele odbaciti, ali mu pažljivo i nježno pokazuju kako ne može postati jedan od njih. To je osobito dirljivo, ali i smiješno u sceni ptičjeg ručka kada Jakov, silno gladan, neuspješno pokušava poput njih kljucati zrnje.
Lutke, rekvizite, scenografiju i kostime u zadarskoj predstavi osmislio je spomenuti Mario Tomašević, a izradio ih je uz pomoć sjajnih majstora zadarske kazališne radionice: Darka Petkovića, Nataše Perović, Marijana Nižića, Roberta Košte i Adriana Košute.
U riječkoj je predstavi autorica vrlo dojmljivog vizualnog identiteta Volha Milovič, a za izvrsnu izradu, uz nju, zaslužne su Luči Vidanović, Marija Volkmer, Ljiljana Hibšer, Lara Grdinić, Hana Katunar, Helena Pavlić i Obrt Požarić. U novinskim kritičkim tekstovima često nema dovoljno kartica pa se uglavnom izostavljaju majstori i majstorice, a oni su često vrijedni spomena te, kao i u ovim predstavama, zaslužuju svaku pohvalu i priznanje.
Suživot čovjeka i prirode
Crvene stijene oštrih rubova na kojima poput aveti iskaču izgorjele masline simbolično dočaravaju privlačnost i odbojnost života na udaljenom otoku i njegovu sudbinu u današnjem svijetu. Na tom kvrgavom tlu preostao je svjetionik i jedna jedina mediteranska kamena kućica s plavim vratima i škurama, prekrasna za turistički obilazak, no nedovoljno udobna za ostanak. Iznimno je slikovito i maštovito dočaran otok na kojemu raste neobična biljka lavandulilili, otok u koji će se, unatoč svim manama, Đulija zaljubiti. Mario Tomašević nagrađen je za najbolju scenografiju na festivalu Mali Marulić te na tridesetom SLUK-u gdje je nagradu primio i Frane Papić za najbolje oblikovanje rasvjete, a predstava je dobila i Nagradu za ukupnu likovnost Branko Stojaković.
Volha Milovič također je iznimno slikovito osmislila scenografiju za Ptice, koja nas u njihov svijet uvlači od samog ulaska u kazalište. Cijela je pozornica veliko trodimenzionalno gnijezdo unutar kojega sa stropa vise mala gnijezda, čime se također simbolički odašilje snažna poruka o zajedništvu i suživotu čovjeka i prirode. Svi smo mi dio velikog gnijezda, ali unutar njega svatko leti u manje koje mu pripada. Sve je napravljeno od bijele tkanine, drvenih trupaca, grana i triješća te se s pozornice već tim imaginarijem ostvaruje ljepota, toplina i poetičnost kojima zrači cijela predstava. Volha Milovič dobila je nagradu za najbolji vizualni identitet na 28. Susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej, a Dario Družeta za oblikovanje svjetla. U objema predstavama svjetlo je neizostavni element bez kojega bi se narušila skladnost cjeline, ono nije nametljivo, a iznimno pridonosi atmosferičnosti cjelokupnog zbivanja. Dojmljive su goleme viseće tegle za cvijeće Frane Papića kojima se osvjetljava Misto di raste lavandulilili, jednako kao i prigušeno osvjetljena gnijezda Darija Družete u Pticama.
Akustička nadogradnja vizualnom
Vrlo važan i neizostavan akter u objema je predstavama i fantastična glazba koju je za Misto skladao Tomislav Pehar, a za Ptice Ivana Đula i Luka Vrbanić. U Mistu se putem glazbe govori o osjećajima, s pomoću nje likovi mogu izraziti svoje unutrašnje boli i strahove. Tomislav Pehar poslužio se i glazbenim citatima popularnih dalmatinskih pjesama, čime je ostvario tipičan mediteranski ugođaj. Isprepletanjem različitih glazbenih žanrova likovima je udahnuo dušu, a u svakoj sceni postigao je drukčiji ugođaj. Glazba pridonosi zaigranosti i veselju kojima odiše cijela predstava, ali i napetosti prisutnoj u songu Bura, koji nagovješćuje dolazak oca. Upravo mi se on najviše urezao u sjećanje. Songovi se pjevaju a capella ili uz pratnju gitara koje sviraju Juraj Aras i Lino Brozić, a glumci su pritom besprijekorno uvježbani. Manje pamtljive, ali glazbeno vrlo snažne i pjevački zahtjevne melodije osmislili su Ivana Đula i Luka Vrbanić, skladatelji i glazbenici zaslužni za zvukom bogato i raznoliko oblikovanje ptičjeg svijeta.
Svaki je izvođač imao drukčiji instrument na kojemu je proizvodio zvukove, a njihovo suzvučje odzvanjalo je cijelim kazalištem te publiku također uvuklo u čaroban svijet ptica. One su u koru pjevale a capella, što vjerujem da sjajnim izvođačima i izvođačicama Petri Šarac, Almiri Štifanić, Alexu Đakoviću i Davidu Petroviću nije bio nimalo lak zadatak. Glazbeno potkovaniji članovi prosudbene komisije (Matko Botić, Hrvoje Korbar i Igor Ružić) u obrazloženju nagrade za najbolju glazbu na 28. festivalu Assitej istaknuli su da glazba u toj predstavi “ne plijeni svojom harmonijskom razigranošću, niti maštovitom instrumentacijom (…). Riječ je o suzvučju neodvojivom od monolitne zaokruženosti scenskog dizajna, zvučnoj slici koja je pažljivo upletena u glumačku igru. Reducirani instrumentarij na krhkoj granici između melodijskog potencijala i perkusivne ritmičnosti bešavno se spaja s glumačkim glasovima, pružajući akustičku nadogradnju vizualnim scenskim znakovima.”
Živa komunikacija s publikom
Vanja Jovanović napravio je hit u Kazalištu lutaka Zadar, Tamara Kučinović Kazalištu lutaka Rijeka podarila je predivan bombon. U objema svi su elementi predstave bitni i vrijedni i međusobno se čvrsto prožimaju. Ništa ne iskače, ništa nije predugačko, sve je iznimno skladno i cjelovito. Obje su iznimno maštovite i slikovite te, svaka na svoj način, duhovite i poetične. Isto tako obje govore o odrastanju, ali i drugim ozbiljnim temama.
Dan kada sam se pretvorio u pticu filozofska je, egzistencijalna predstava koja propituje identitet pojedinca, njegovu potragu za samim sobom. U njoj se postavlja pitanje koliko se ogledamo u drugima i koliko nas drugi oblikuju, možemo li sami odabrati što želimo biti i imamo li u tom nastojanju punu potporu okoline, koliko smo zaista slobodni, a koliko sputani svime što nas okružuje, pa čak i samim svojim tijelom. “Tko sam ja, ako nisam ptica?”, zapisat će redateljica Tamara Kučinović u programskoj knjižici.
Misto di raste lavandulilili može se promatrati i kao društveno angažirani krik kojim se mlade želi dozvati na povratak na rodnu grudu, na otoke s kojih život polako nestaje.
Obje predstave pritom iznimno živo i ozbiljno komuniciraju sa širokim rasponom publike, od najmlađih do najstarijih gledatelja. Mogle bi se isto tako svrstati u kategoriju obiteljskih predstava ili predstava za sve generacije. Stoga ne čudi da su osvojile srca velikih i malih, struke i šire javnosti. Misto di raste lavandulilili proglašena je najboljom predstavom u cjelini na 18. Festivalu Mali Marulić i 30. SLUK-u , Vanja Jovanović ujedno je dobio nagradu za režiju, a dobila je i Nagradu hrvatskog glumišta. Dan kad sam se pretvorio u pticu ovjenčana je nagradom na 28. Festivalu Assitej, na kojem je Tamara Kučinović primila nagradu za najbolju režiju. Zbog svega navedenoga to su predstave koje su obilježile kazališnu sezonu 2024./2025., a sigurna sam da će nam i dulje ostati u pamćenju.
30. Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, Osijek, 2. – 6. lipnja 2025. 28. Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatski centar Assitej, Čakovec, 6. – 10. listopada 2025. Foto: Dan kad sam se pretvorio u pticu, arhiva Gradskog kazališta lutaka Rijeka.
