O vješticama ili kako kolektiv izbacuje strano tijelo: kazalište između rituala isključivanja i pobune
Dubravka Crnojević-Carić i Ivana Slunjski
Kazalište kao laboratorij društvenog ponašanja
Posljednjih je godina Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku postavilo, prije svega odvažno i hrabro, dvije dramske predstave koje, iako se žanrovski i vremenskim kontekstom razlikuju, dijele isto temeljno pitanje: kako se pojedinac ponaša unutar represivnog, kolektivno kontroliranog sustava?
Naime, Vještice iz Salema Arthura Millera, premijerno izvedene 23. svibnja 2025. godine u režiji Ivana Plazibata i Let iznad kukavičjeg gnijezda Dalea Wassermana, prema romanu Kena Keseyja, premijerno izveden 24. svibnja 2024. godine u režiji Dražena Ferenčine, tematiziraju psihologiju mase, rituale isključivanja, mehanizme poslušnosti, ali i opasnosti koje proizvodi i predstavlja fenomen moralne panike.
Upravo stoga obje predstave iznenađuju svojom aktualnošću. Kazalište u ovom kontekstu funkcionira kao simbolički antropološki aparat (Victor Turner), mjesto na kojem se društvo ogleda u svojim vlastitim patologijama.
Obojica autora, Kesey i Miller, pisali su u sjeni represivnih političkih režima 20. stoljeća (makartizam, institucionalni nadzor nad mentalnim zdravljem), no osječka uprizorenja pokazuju da se njihove poruke danas mogu čitati kroz prizmu woke kuture / cancel kulture, političke korektnosti kao oruđa moralne regulacije, te polarizacije identitetskih politika.
Psihologija mase i proizvodnja straha
Millerovu dramu redatelj predstave Ivan Plazibat čita kao studiju kako mase stvaraju neprijatelje. Agresija proizašla iz straha pretvara se u moralnu paniku, a moralna panika u institucionalizirano nasilje. Redateljsko usmjerenje naglašava ono što Elias Canetti naziva “masa progona”: zajedništvo koje se stvara ne na solidarnosti, nego na potrebi da se označi i uništi “drugi”. Osječka predstava na scenu donosi taj mehanizam ritualnog čišćenja: ispovijedi, optužbe, javna kajanja, simboličke smrti (vješanja).
Ritual isključivanja
Antropolog Robert Hertz tvrdi da društva opstaju putem rituala “čistoće” i “nečistoće”. U Salemu je “vještica” upravo figura nečistog. Mary Douglas u djelu Čisto i opasno definira nečistoću kao “ono što je izvan mjesta” – u Salemu to može biti bilo tko koga zajednica trenutačno želi ukloniti.
Vještice nisu ljudi koji su pogriješili, nego ljudi koji služe kao ventil kolektivne tjeskobe.
Kultura otkazivanja kao suvremeni oblik lova na vještice
Danas “vještice” nisu nužno heretici, nego netko tko se javno ne uklapa u dominantni diskurs, osoba koja je izrekla “pogrešnu” rečenicu.
Gledajući osječke Vještice iz Salema, možemo zaključiti kako današnje društvene mreže raznih oblika funkcioniraju po sličnom principu kao puritanski Salem: optužba je dovoljna, dokaz nije potreban. Kultura otkazivanja hrani se moralnom ekonomijom srama, baš kao što se Salem hranio moralnom ekonomijom krivnje.
Totalitarizam svakodnevice, psihologija mase u instituciji
Keseyjev pak roman i njegova scenska adaptacija prikazuju totalitarizam u mikroverziji: psihijatrijsku instituciju u kojoj je “normalnost” društveno konstruirana, a devijacija je administrativno definirana. Osječka predstava ističe ono što je Foucault u Nadzoru i kazni nazvao disciplinarnim društvom: to je prostor u kojem dominira rutina, odnosno nadzor nad terapijom koja je prilijepljena danoj “dijagnozi”. “Ludilo” je u takvoj konstrukciji sociopolitička odluka. U predstavi vidimo da pacijenti funkcioniraju kao depersonalizirana skupina. Tu vlada kolektivna poslušnost, strah od autoriteta, a – kao najteža posljedica svega navedenoga – internalizirana disciplina. Medicinska sestra Ratched simbolizira (koju igra Antonija Mrkonjić) institucionalnu moć: hladnu, birokratsku.
Ona ne kažnjava kaosom, nego redom; njezina moć ne dolazi iz snage, nego iz norme. Prema Freudovu mišljenju, mase traže vođu, čak i kada im vođa škodi.
Liminalne figure, ritualni prijestupnici
Antropološki gledano, McMurphy (kojeg igra Miroslav Čabraja) je liminalna figura (prema Turneru), odnosno onaj koji potkopava poredak, remeti ritual i oslobađa potisnute strasti.
Upravo zato što narušava strukturu moći, zajednica ga mora žrtvovati, jer zajednica svoje napetosti liječi žrtvovanjem prijestupnika. Osječka predstava to prikazuje jasno: McMurphy mora nestati jer sustav (u ovom slučaju zatvorena psihijatrijska ustanova) nema mjesta za one koji razotkrivaju njegovu logiku.
Discipliniranje
Predstava implicitno povezuje institucionalne mehanizme s današnjim “discipliniranjem”: dijagnoza je zamijenjena “javnim moralnim sudom”, terapija se zamjenjuje “javnim sramoćenjem”, a izolacija postaje i ostaje izolacija, ali nešto drugačijeg, svima dobro poznatog tipa. Tako Let iznad kukavičjeg gnijezda možemo čitati kao kritiku kulture u kojoj se društvena kontrola premješta iz institucija na društvene mreže drugih razina, te iz „psihijatrijskog“ u moralno-politički diskurs.
Režimi isključivanja i totalna institucija
I Salem i psihijatrijska ustanova dio su sustava te slično funkcioniraju. Na sličan način proizvode neprijatelja, ritualiziraju kontrolu. Razlika je samo u obliku: Salem to uspijeva zahvaljujući korištenju mehanizmima religije i dominantnog “morala”, a psihijatrijska ustanova autoritetom medicine i administracije. Antropološki gledano, oba su primjeri onoga što Erving Goffman zove totalnom institucijom – mjesta u kojima se život organizira, definira i nadzire u potpunosti.
Konstrukcija “drugosti”, liminalnost i pobuna
U Vješticama je “drugi” onaj tko narušava moralnu čistoću, a u Kukavičjem gnijezdu “drugi” je onaj tko narušava disciplinu. U suvremenom pak društvu “drugi” je onaj tko narušava normu diskursa: bilo slijeva (tzv. woke normativnosti), bilo zdesna (konzervativna moralna regulacija).
I Proctor (u osječkoj ga predstavi Vještice iz Salema igra Aljoša Čepl) i McMurphy (Miroslav Čabraja u Letu iznad kukavičjeg gnijezda) nose obilježje liminalnih, prijelaznih figura koje pokušavaju unijeti pravdu, razum ili slobodu. Ali svaki takav pokušaj završava represijom, jer sustav ne dopušta promjenu iznutra.
Kazalište kao dubinska analiza zabranjenoga
Ove dvije predstave HNK-a u Osijeku tvore svojevrsni dramski diptih koji omogućuje dubinsku antropološko-sociološku analizu suvremenih mehanizama moći te pokazuju kako “lov na vještice” nije povijesna patologija, već društveni obrazac. Totalitarizam nije samo politički režim nego i emocionalna potreba zajednice za redom; mase nisu autonomne, nego vođene strahom, manipulacijom, normama.
U 21. stoljeću ti se mehanizmi manifestiraju u društvenom nadzoru putem raznih (pa i digitalnih) mreža, medijskom linču, kulturi otkazivanja, identitetskoj moralizaciji, kao i “režimima istine”. Kazalište tu funkcionira kao kritički aparat, koji nas podsjeća do koje je mjere pojedinac ranjiv, a institucija moćna.
Predstave Vještice iz Salema i Let iznad kukavičjeg gnijezda zato nisu samo umjetnički događaji nego odvažni teatrološko-antropološki komentari naših društvenih mehanizama isključivanja.
Foto: Vještice iz Salema, Kristijan Cimer.
