Koliko lica može imati jedan glumac?
Mirna Sindičić
Ljeto je već desetljećima razdoblje kada se kazališni život seli na jadransku obalu gdje većina gradova i gradića njeguje bogatu festivalsku tradiciju. U Zadru Mediteraneo, međunarodni festival lutkarskog kazališta za odrasle, otvara ljetnu sezonu na samom početku srpnja, Zadarsko kazališno ljeto i Monoplay je nastavljaju, a svojevrsni je zaključak sezone već četvrtu godinu zaredom Zadarski festival monodrame.
Od 27. kolovoza do 5. rujna 2026. kazališna je publika, zahvaljujući naporima umjetničkog ravnatelja i izbornika Vinka Radovčića te organizatora festivala, Drame + i Kazališta lutaka Zadar, imala priliku uživati u programu koji je ponudio panoramu raznovrsnih monodramskih izvedbi iz Hrvatske i inozemstva. Festival je još jednom podcrtao činjenicu da monodrama nije rubni već jedan od najdinamičnijih izvedbenih formata suvremenog kazališta koji u središte vraća glumca i njegov odnos s publikom.
Monodrama je jedan od najzahtjevnijih izvedbenih oblika jer se izvođač na pozornici ne može osloniti na partnera ili ansambl, a često ni na raskošnu scenografiju koja bi privukla pogled gledatelja. Takva koncentracija odgovornosti istodobno je njezina najveća prednost i najveći rizik. Jednostavnost monodrame samo je prividna. Iza jednog izvođača često stoji izrazito složena fizička, vokalna i psihološka priprema, a svaka pogreška u ritmu, koncentraciji ili komunikaciji s publikom postaje vidljiva.
Prostor glumačkog rizika
Procvat monodrame posljednjih godina zanimljiv je pokazatelj promjena koje se događaju na suvremenoj kazališnoj sceni, što se dobro vidi i na Zadarskom festivalu monodrame. Festival je pritom mnogo više od smotre jednog formata. Dvanaest predstava u natjecateljskom programu, od suvremenih društveno angažiranih tekstova do novih čitanja književnog kanona i intimnih autorskih ispovijesti, pokazalo je koliko je širok raspon monodramske forme.
Ako se po zadarskom festivalu može suditi o stanju monodrame, onda je njezina današnja snaga upravo u tome što više ne pristaje na jednu definiciju. Ona može biti psihološka drama, politički komentar, fizički performans, autobiografska ispovijest ili eksperiment na granici između književnosti i kazališta. Zajedničko im je samo to što glumac mora sam uspostaviti i održati odnos s publikom.
Na ovogodišnji je natječaj pristiglo 87 prijava, od kojih je u natjecateljski program uvršteno dvanaest predstava. Festival financijski podupiru Ministarstvo kulture i medija, Grad Zadar, Zadarska županija i Turistička zajednica Grada Zadra. Najavljen je 27. kolovoza na Narodnom trgu performansom The Ceremony of Guilt, autorskim projektom inspiriranim Kafkinim romanom Proces, u izvedbi mladih polaznika dramskih radionica Drame +. Službeno je otvoren izvedbom Darije Lorenci Flatz u monodrami Ja, glumica!, u produkciji 4Sobe, čiju su koncept i režiju potpisali Daria Lorenci, Larisa Lipovac Navojec, Ana Tonković i Emil Flatz.
Krize i granice
Ja, glumica! najavila je niz izvedbi u kojima monodrama postaje prostor izraza osobne krize i osobito prikladan format za propitivanje tema poput odnosa čovjeka i tehnologije, društvene odgovornosti, propitivanja institucija, profesionalnog i osobnog identiteta ili iskustva pojedinca suočenog s životnom prekretnicom. U tom je smislu posebno zanimljiv Help Is Available Mirana Kurspahića i Rone Žulj, u režiji Mirana Kurspahića i izvedbi Svena Jakira, koji odnos čovjeka i umjetne inteligencije ne promatra kao apstraktno tehnološko pitanje, nego putem iskustva pojedinca koji pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu koji se mijenja brže nego što mu se uspijeva prilagoditi. Sličan odnos pojedinca i sustava, premda iz potpuno druge perspektive, otvara i Prima Facie Suzie Miller u režiji Anja Maksić Japundžić, u kojoj Nataša Janjić Medančić utjelovljuje odvjetnicu Tessu, koja vjeruje u sustav sve dok osobno iskustvo ne dovede u pitanje temelje te vjere. Ili Klammov rat Kaija Hensela u režiji Dražena Krešića, s Goranom Grgićem u naslovnoj ulozi, psihološka monodrama o gimnazijskom profesoru književnosti koji pred razredom doživljava osobni rasap te Ljudski glas Jeana Cocteaua u režiji Juga Đorđevića i u izvedbi Dijane Vidušin, koji tematizira osobnu krizu uzrokovanu krajem ljubavne veze.
Književni kanon, biografije i koncertni performans
Drugi je važan smjer ovogodišnjeg programa inovativan pristup književnom kanonu. Glembajevi: proza, vol. 1 Jelene Miholjević i Saše Božića posebno je zanimljiv upravo zato što Krležinu prozu ne pokušava pretvoriti u konvencionalnu dramu. Čitanje samo postaje izvedbeni čin, a odnos između književnosti i kazališta postaje tema predstave. Ova izvedba otvara zanimljivo pitanje: mora li književni predložak nužno biti dramatiziran da bi se izveo? Kanonskim autorima, konkretno Čehovu i Dostojevskom, na zanimljiv način pristupaju i Medvjed u izvedbi Marka Cindrića te Bezimeni Nikole Ugrinovića.
Zasebnu skupinu čine predstave koje se temelje na biografijama poznatih osoba. Primjerice, Ćiro, autorski projekt Tarika Filipovića posvećen nogometnom treneru Miroslavu Ćiri Blaževiću u kojem istražuje njihovo prijateljstvo i međusobni odnos, te Contra mundum Veljka Mićunovića, s Ozrenom Grabarićem, inspiriran je Dalijevom autobiografijom. U obama slučajevima biografija je tek polazište u radu na predstavama koje postavljaju pitanje kako od tuđeg života napraviti kazališni događaj.
Posebno mjesto u programu zauzima Mandić Cirkus (surov) Bojana Jablanovca i Marka Mandića. U ovom koncertnom performansu, uz pratnju glazbenika Same Kutine, Mandić je demonstrirao iznimnu i izvanrednu fizičku spremu i fascinantnu izvođačku energiju u izvedbi koja nudi svojevrsni kolaž njegovih prethodnih uloga.
Mjesto susreta i druženja
Važan dio festivalske koncepcije čini i popratni program koji festivalu daje širi društveni i edukativni kontekst. Scenska čitanja, poput Kruha anđela Patti Smith, izvedbe monodrama izvan natjecateljskog dijela programa (Povratka/buđenja Luke Barešića i Đuke Begovića Ernesta Srećka Bereca), predstavljanja knjiga (Zaštićene vrste Helene Peričić Herenda) te radionica kazališne kritike Tko se boji kritike još?, koju je vodila Kristina Tešija, a u suradnji s festivalom suorganizirali HDKKT i Sveučilište u Zadru, nude prostor za nastavak druženja festivalske publike te razvoj nove. Posebna počast Zlatku Košti odana je projekcijom predstave Michelangelo Buonarotti Kazališta lutaka Zadar, u kojoj je odigrao naslovnu ulogu. Na popratnom je programu posebice zanimljiv bio performans Ljubavna pisma Fride Kahlo Suzanne Barbezat, u kojem Sanda Pinter zainteresiranim gledateljima nasamo čita odabrana pisma. U vremenu masovnih kulturnih događanja koja često računaju na što veći broj gledatelja ovakvi intimni susreti izvođača i gledatelja podsjećaju na vrijednost neposrednosti u kazališnom činu.
Stručni žiri u sastavu Antonela Tošić, Krešimir Zupčić, Kornelija Kuvač i Danijela Nižić Nagradu Teodora Vigato za najbolju žensku izvedbu dodijelio je Nataši Janjić Medančić, a Nagradu Luko Paljetak za najbolju mušku ulogu Nikoli Ugrinoviću. Nagrada Zlatko Košta za najbolju monodramu u cjelini dodijeljena je predstavi Ljudski glas. Festival je svečano zatvoren izvedbom Čarobni Ivanković.
Zadarski festival monodrame nije samo panorama jednog izvedbenog žanra, već i svojevrsna panorama stanja na hrvatskoj kazališnoj sceni na kojoj monodrama u posljednjim godinama doživljava pravi procvat. Izvedene predstave, različitih tematskih preokupacija te stilskih i izvedbenih obilježja, pokazuju sav potencijal monodrame koja glumcu omogućuje da u potpunosti razvije svoj interpretativni potencijal, ali istodobno zahtijeva iznimnu psihofizičku pripremu, autorsku hrabrost i sposobnost da sam nosi cjelokupnu dramsku strukturu.
Širina programa – prednost ili izazov?
Zadarski festival monodrame svojom otvorenošću prema posve različitim autorskim i izvedbenim poetikama lokalnoj publici, ali i onima koji su se u tom trenutku u gradu zatekli, a njihov broj u ljetnim mjesecima nije nevažan, nudi priliku da pogledaju neke od najzanimljivijih produkcija proteklih kazališnih sezona. Njegova je vrijednost upravo u tome što pokazuje koliko različitih lica monodrama danas može imati: od intimne ispovijesti i psihološkog portreta preko društveno angažiranog kazališta do eksperimenta s književnim tekstom, fizičkog performansa i biografskog kazališta.
Na programu se uistinu može pronaći ponešto za gledatelje posve različitih ukusa i preferencija pa ne čudi da su izvedbe u pravilu bile dobro posjećene. Pohvalno je što se festival širi izvan nacionalnih granica te posljednjih godina u program uključuje i produkcije iz regije, razvija publike u besplatnim popratnim programima te uključivanje djece i mladih koji se zanimaju za dramsku umjetnost u produkciju festivala.
Širina programa koji je ove godine sezao od Ćire do Mandić Cirkusa, zasad je njegova prednost jer uspijeva privući iznimno raznoliku publiku, ali istodobno može biti i izazov jer se postavlja pitanje što je ono što festivalu daje prepoznatljiv umjetnički identitet. Upravo bi odgovor na to pitanje mogao biti ključan za njegov daljnji razvoj: ne samo koliko predstava festival može okupiti, nego kakvu kazališnu ideju želi zastupati i po čemu bi lokalna/nacionalna pa čak i internacionalna publika Zadarski festival monodrame trebala prepoznati.
4. Zadarski festival monodrame, Kazalište lutaka Zadar, 27. kolovoza – 5. rujna 2026. Foto: Help Is Available, Rebel teatar, red. Miran Kurspahić, fotograf Igor Cecelja
