website

Kazalištem protiv topova

Katarina Kolega

 

“Živi normalni život u nenormalnim uvjetima” – citat je to iz drame Nuklearna sirena, koja je napisana tijekom ruske invazije za ukrajinsko Državno lutkarsko kazalištu u Lavovu, gdje je i izvedena. To su geslo preuzeli svi ukrajinski kazališni djelatnici koji unatoč (ili uprkos) ratu, konstantnom bombardiranju, blokadama, nestancima struje ne prestaju raditi. Stvaraju se nove predstave, pišu se nove drame, gostuje se u inozemstvu. Ukrajina je golema zemlja s četrdesetak institucionalnih kazališta za djecu i mlade i stotinama nezavisnih umjetničkih družina, no tek je nedavno pokrenut Nacionalni centar Assitej – krovna udruga kazališta za djecu i mlade koju vodi glumica, lutkarica i redateljica Olena Rosstalna. Zbog toga ukrajinski Assitej još nema mnogo članova – za sada okuplja tek tri institucionalna i četiri nezavisna kazališta te mnoge samostalne umjetnike i umjetnice. Olena Rosstalna voditeljica je nezavisnog kazališta mladih Ama Tea iz Černihiva, ukrajinskog grada na sjeveru koji je stotinjak kilometara udaljen od ruske i bjeloruske granice i na njega granate padaju svaki dan. No u kreativnom radu Olenu Rosstalnu ne mogu spriječiti uzbune za opasnost, bombe ni projektili, jer je jednu prostoriju u bunkeru ispod Muzeja umjetnina preuredila u izvedbeni prostor u kojem održava pokuse i predstave s kojima i putuje izvan granica svoje zemlje. “Kad se predstavljam, često znam reći da sam umjetnica iz podzemlja, što je zapravo tužna šala jer većinu naših aktivnosti provodimo pod zemljom. Osigurali smo dobro sklonište u kojemu se osjećamo sigurno”, otkriva mi na početku našeg razgovora.

Jesenas je s predstavom Papir gostovala u Njemačkoj, a nakon toga posjetila je i našu zemlju tijekom trajanja festivala koji organizira Hrvatski centar Assitej u Čakovcu. Prije nekoliko godina Čakovec je posjetila i Darja Ivanova-Gololobova, predsjednica nacionalnog centra UNIME (Međunarodne lutkarske unije), sveučilišna profesorica te počasna umjetnica Ukrajine koja trenutačno živi u Njemačkoj. Zahvaljujući druženju s dvjema istaknutim umjetnicama, dobila sam mali uvid u kazališno stvaranje za djecu i mlade u Ukrajini u nezamislivim i opasnim ratnim uvjetima.

 

Ljekovita uloga kazališta

U Černihivu ljudi su već naviknuti na to da po sedamnaest sati nemaju struje jer Rusi konstantno granatiraju infrastrukturu. Strahuju od ove zime jer su se prošle godine smrzavali. Kazališta proizvode struju uz pomoć vlastitih generatora, a s radom prestaju jedino u slučaju najveće opasnosti.

Unatoč čestim napadima i dugim prekidima električne energije, Olena Rosstalna svaki dan održava radionice, pod zemljom ili iznad nje, i na to je silno ponosna. Sa svojim suradnicima djeci vodi radionice pripovijedanja, kreativnog pisanja i animacije, mladi sudjeluju u dramsko-lutkarskim skupinama, a dramske vježbe i radionice pisanja vodi i ratnim veteranima. “Neki od njih otkrili su da su sjajni dramski pisci pa će pojedina kazališta uskoro uprizoriti neke njihove tekstove.”

Odraslima nudi i projekt osnaživanja pod nazivom Budi sa sobom koji im pomaže nositi se s ratnom traumom.

Koristimo se elementima kazališta i drugih umjetnosti kako bi polaznike potaknuli da budu osvješteniji. Želimo im pomoći da se oslobode stresa i da otvoreno razgovaraju o svojim osjećajima. Uglavnom nam dolaze ljudi koji su prognani iz svojih domova ili oni koji su izgubili svoje voljene. Kazalište je alat koji im pomaže. Budući da pojedine slike ili teme kojima se bavimo mogu biti okidači za traumu, educirala sam se na tom području da znam kako se s traumom mogu nositi i na koji način moram biti oprezna kako ne bih retraumatizirala svoje polaznike jer to je područje iznimno krhko.

Olena Rosstalna njeguje horizontalni pristup stvaralaštvu, što znači da razgovara i osluškuje svoje polaznike. Mnogo radi s tinejdžerima koji su trenutačno zaokupljeni drugačijim temama od njihovih vršnjaka u drugim dijelovima Europe.

Zanima ih budućnost jer je ona veoma nejasna i nesigurna. Žele se baviti temom odvajanja od članova obitelji jer su uglavnom očevi, a i neke majke, na fronti i zbog toga im je jako teško. Kao bitnu temu istaknuli su i nedostatak socijalnog kontakta jer se mnogo toga održava “online”, a djelomično i nastava. To su njihovi problemi i ujedno teme njihovih predstava.

Odrasli dolaze u Ama Tein kreativni bunker kako bi se oslobodili nagomilanog stresa, u čemu im pomažu različite dramske vježbe. Tijekom kreativnog procesa čine sve što im je potrebno, slobodno plaču ili vrište, izražavaju svoju ljutnju, tugu, strahove i druge emocije. U tome, uvjerila se Olena Rosstalna, kazalište ima važnu i ljekovitu ulogu. Ono je za nju veoma moćno i snažno oruđe, važno za poboljšanje društva, stvaranje ljepšeg i sigurnijeg mjesta za život, za gradnju mostova.

Dosta se ljudi doselilo u naš grad i u njemu se osjećaju kao stranci. Upravo se u kazalištu uspijevaju zbližiti s novim ljudima i ponovno osjetiti zajedništvo. 2023. godine imali smo prekrasan projekt s prognanim obiteljima, roditeljima i djecom. Postavljali smo predstavu za stolom koja se mogla izvoditi bilo gdje, bilo kada, s bilo kim. To je bilo toliko divno i povezujuće pa smo sa svim sudionicima projekta do danas u kontaktu. Mnogi od njih rekli su nam da smo im pomogli da postanu dio novog društva što je inače jako teško. Snažno vjerujem u moć kazališta – zato se njime i dalje bavim.

S odraslima ne surađuje u predstavama, ali je ponosna na prošlogodišnju papirnatu instalaciju koja je bila izložena u predvorju Muzeja umjetnina.

To je bio projekt koji se bavio temom doma – što nam on znači, što znači izgubiti dom. Razgovarajući o korijenima, shvatili smo kako smo svi međusobno isprepleteni i povezani. Izrađivali smo goleme lutke od papira i papirnate instalacije koje su se publici pokazale na završnom umjetničkom događaju.

Papir je za ukrajinsku umjetnicu veoma poticajan materijal i njime se često koristi. Lako je dostupan, nije skup, a na njemu je napisano sve što je bitno za čovječanstvo: od zakona i pravila do cjelokupne povijesti što ga čini nepoderivim. S druge strane, lako ga je uništiti. Sazdan je podjednako od krhkosti i čvrstoće. Zato je posljednju svoju predstavu i nazvala Papir i na nju je silno ponosna.

To je predstava o malom čovjeku u velikom svijetu. O stvaranju svijeta, njegovu uništavanju i ponovnom građenju. Participativna je i počinje radionicom na kojoj gledatelji izrađuju lutke od papira. S tim lutkama mi izvodimo predstavu, a nakon nje ponovno se svi okupljamo na radionici u kojoj transformiramo lutke u nešto novo. Predstava je neverbalna i u njoj moja kolegica prekrasno pjeva jednu tradicijsku pjesmu iz naše regije. Priča je veoma osobna – zajedno smo je stvarale i zajedno je izvodimo.

Papir se nedavno izvodio u Njemačkoj, premda ukrajinskim umjetnicima nije lako organizirati turneju i otputovati.

To je veoma opasno putovanje. Mnogim je kazalištima teško organizirati turneju jer glumci ne smiju izlaziti iz zemlje. No znam da će uskoro jedno kazalište za djecu i mlade putovati na Island i vjerojatno u Finsku, a ugledno kazalište lutaka iz Harkiva često posjećuje Francusku.

 

Estetika ukrajinskog lutkarstva

U Parizu je nedavno gostovalo i Kijevsko akademsko kazalište lutaka.

Ukrajinski lutkari uglavnom putuju zahvaljujući međunarodnom udruženju lutkara (UNIMA) i predsjednici ukrajinskog centra UNIMA-e Darji Ivanova-Gololobovoj. Do 2023. godine bila je zaposlena u uglednom Kijevskom akademskom kazalištu lutaka i predavala na kijevskom kazališnom sveučilištu I. K. Karpenko-Karyj, a onda se preselila u Njemačku, gdje se nastavila baviti znanstvenim radom te povezivanjem ukrajinskih umjetnika s kazalištima i festivalima u Europi.

S njom sam uglavnom razgovarala o ukrajinskom lutkarstvu koje je godinama bilo čvrsto vezano za rusku tradiciju, poglavito za lutkarsko kazalište Sergeja Obrascova. Putujući svijetom i ugošćujući europska kazališta na festivalu PUPPET.UP, koji je pokrenula 2017. godine, poželjela je to promijeniti i unijeti dašak suvremenosti u kazalište. “Iako poštujem Obrascova i njegovu tradiciju, smatram da je vrijeme da se okrenemo suvremenosti i da vidimo što se zbiva u drugim zemljama. Trebamo proširiti horizonte i osvježiti naše kazalište novim idejama i pristupima”, tada je izjavljivala.

Na festival je pozivala i naša kazališta iz Osijeka, Karlovca, Zadra i Virovitice, svidjela joj se estetika naše redateljice Tamare Kučinović te slovenskog redatelja Tina Grabnara, čije je stvaranje prije rata predstavljeno kijevskoj publici. Zahvaljujući tom festivalu pokazala je ukrajinskim umjetnicima drugačije pristupe lutkarstvu koji su u njima potaknuli promjene.

Estetika Kijevskog akademskog kazališta lutaka ovisi o redatelju koji je u njemu zaposlen. Naime u Ukrajini je uobičajeno da u jednom kazalištu djeluje jedan redatelj i da se nitko drugi ne poziva sa strane, s čime se moja sugovornica nikada nije slagala. I to je htjela promijeniti.

Redatelj ima svu moć i ne želi je ni s kim dijeliti. Ne želi da mu itko otme njegovu krunu i prijestolje. Zato uvijek gledamo slične predstave, a ja sam htjela uvesti različite estetike koje bi mogle promijeniti i naše gledatelje. Kada sam na festival pozivala drugačije, netradicionalne predstave, znali su nezadovoljno komentirati da u njima nema lutaka i da to nisu lutkarske predstave. Htjela sam im ponuditi što više različitih sadržaja i tako ih naviknuti na raznolike pristupe u lutkarskim predstavama.

O tome i piše u svojim člancima i knjigama. Pojedini njezini tekstovi bave se upravo potragom ukrajinskih lutkara za novom dramaturgijom i drugačijim pristupima.

 

Kijevsko akademsko kazalište lutaka

Na repertoaru institucionalnih lutkarskih kazališta u Ukrajini najčešće se nalaze klasične bajke ili lektirni naslovi namijenjeni djeci od treće do devete godine života. Ravnatelji nisu suviše otvoreni prema predstavama za mlade ili odraslu publiku jer strahuju od toga da neće uspjeti prodati ulaznice. Unatoč tome, katkad se na pozornici Kijevskog akademskog kazališta lutaka znao naći i neki naslov prikladan za stariju publiku, poput Oskara i dame u ružičastom Ericha Emannuela Schmita ili ukrajinski klasik Obitelj Gajdaš, Gogoljeva Božićna noć. Prije 2018. godine u tom kazalištu nisu postojale ni predstave za one najmlađe, djecu do treće godine starosti. Nije ih bilo ni u drugim ukrajinskim teatrima.

Prva predstava koja se ponudila roditeljima i njihovim bebama u Kijevskom akademskom kazalištu lutaka bila je Kalaki-Malaki redateljice Marine Bogomaz i umjetnice Olge Filončuk, premijerno prikazana u ožujku 2018. Pažljivim odabirom različitih oblika i boja umjetnice su prikazale razmirice između Oblaka, Sunca i Rijeke oko toga tko je na nebu najvažniji. Prvi put u tom kazalištu publika je interaktivno sudjelovala u predstavi, mališani su mogli dodirivati scenografiju, puzati po pozornici, a na kraju su gledali u Dugu koja je označavala kraj razmirica i početak prijateljstva i zajedništva. Nakon toga uslijedila je Kapljica u kojoj su se djeca susretala s kapljicama iz rijeka, mora i oceana, a zajedno s izvođačima bili su pozvani na igru ronjenja i upoznavanja morskoga dna, riba i meduza. Predstavu Snijeg osmislili su tijekom zime za one mališane koji su se tek rodili i prvi put se susreću s pahuljicama i zimskim radostima kao što je oblikovanje snjegovića.

Sve su naše predstave za bebe interaktivne. Djeca se nalaze na velikom tepihu, a odraslima na početku objašnjavamo kako ih, iako su u kazalištu, ne trebaju smirivati. Ona se smiju šetati, skakati, dodirivati naše rekvizite i materijale, kao što su kapljice ili pahuljice, a kada završi izvedba roditelji ih sa svime što je bilo na pozornici smiju slikati. Upozoravamo ih na to da obraćaju pozornost na emocije svojeg djeteta koje su svaki put vrlo izražajne i iskrene.

Otkako je počeo rat, predstave za bebe se više ne izvode. Kad su se tek pojavile u Kijevskom akademskom kazalištu lutaka, pojedini lutkari pokazivali su velik otpor prema njima. Darja Ivanova-Gololobova otkriva nam:

Mlađi su glumci bili znatiželjni, ali stariji su bili dosta rezervirani i pružali su žestok otpor. Govorili su nam da oni nisu dadilje niti odgajateljice u vrtićima. Tražili su napisani tekst, svoju ulogu, dramske situacije i sukobe. Htjeli su raditi na uobičajen način, pisati monologe za svoje likove, stvarati karaktere. A u kazalištu za najmlađe svega toga nema. Stoga je pojedine glumce bilo stvarno teško nagovoriti na suradnju. Interakcija s publikom posebice im je bila neprihvatljiva. Sjećam se prvog sastanka za prvu predstavu “Kalaki-Malaki”. Redateljica im je predstavljala svoj koncept i sadržaj, a oni su je s nevjericom promatrali i na kraju joj je jedan od naših glavnih glumaca svisoka dobacio: “Nije li vas strah da to nikome neće biti zanimljivo?” Ona mu je vrlo iskreno odgovorila da jest, ali da isto tako ne znamo kako će publika reagirati sve dok im ne pokušamo to i ponuditi.
Kad su počeli izvoditi te predstave i kad su vidjeli koje osjećaje one izazivaju, potpuno su se raznježili. Shvatili su da su dio nečega vrlo lijepoga i od tada ih više nismo trebali nagovarati. Kad su prihvatili pravila te kazališne igre, s radošću su pristupali svakoj novoj predstavi.

Ukrajinski umjetnici razilaze se i oko toga trebaju li se u kazalištu za djecu i mlade prikazivati ratne teme. Neki smatraju da je to suvišno, drugi da je potrebno. Jednima je kazalište zrcalo života, drugima bijeg u ljepšu stvarnost. Jedni žele svojoj publici na pozornici ponuditi bolji svijet, drugi smatraju da se djeci ne smiju zatvarati oči.
Ukrajinski dramatičari o ratu pišu u svojim komadima za djecu i mlade.

Sjećam se jedne vrlo dirljive monodrame o ženi koja se nalazi na okupiranom području. Iako ju je strah, ne želi ga pokazati i najviše pati zbog toga što neće imati žetvu rajčica i lubenica, što je izravna referenca na dvije ukrajinske priče. Tekst je višeslojan i ima duboka značenja jer u njemu zapravo nije riječ o žetvi, nego o sjemenu iz kojega su iznikle generacije predaka koji su obrađivali tu zemlju koja je sada polivena krvlju.

Dok je još djelovala u Kijevskom akademskom kazalištu lutaka, Darja Ivanova-Gololobova predlagala je ravnatelju da se predstave izvode u podzemnoj željeznici i u podrumima, no on na to nije pristao. Stoga je odlučila pokrenuti online projekt Čuvari bajki, u kojemu su glumci volonterski čitali bajke i snimali kratka videa u kojima su izvodili pojedine ulomke. Tako su se djeci predstavile stare, uglavnom zaboravljene ukrajinske bajke koje je pripovijedao tradicionalni lutak Kozak, ukrajinski protagonist božićnih predstava. Ove godine, zahvaljujući mojoj sugovornici, objavljene su Kronike snova – zbirka drama slavnih ukrajinskih autora poput Sergea Lifara, Oleksandra Dovženka, Sergija Jefremova i Igora Sikorskog.

Darja Ivanova-Gololobova danas živi u Njemačkoj, gdje intenzivno promiče ukrajinsku kulturu, posebice dramsku riječ i lutkarsko kazalište, organizira online seminare i radionice koje vode ukrajinski lutkari i pomaže im i u egzistencijalnom smislu jer mnogi od njih jedva preživljavaju. Plaću često ne dobivaju, pa mnogi lutkari i glumci u Ukrajini trenutačno rade više poslova – neki rade u kafiću, drugi voze taksi, a većina njih je na ratištu. “Pokrenuta je i udruga koja pomaže umjetnicima u kriznim situacijama, a glumica koja ju je pokrenula, svaki im dan donosi hranu. Ja im različitim projektima pokušavam pomoći da ostanu u profesiji.”

Unatoč svemu ukrajinski lutkari se ne predaju. Kijevsko akademsko kazalište lutaka nalazi se u bajkovitoj zgradi koja se naziva i “dvorcem na brdu”, a ove godine ponosno obilježava stotu sezonu. Svaki dan svojim sugrađanima nudi predstave, a trenutačno na repertoaru ima desetak klasičnih naslova. Izvode se bajke poput Mačka u čizmama, Alice u zemlji čudesa, Čarobnjaka iz Oza, Pepeljuge, Tri praščića, a mladima se nudi Eneida.

Aktivna su i druga kazališta za djecu i mlade diljem Ukrajine – nisu otvorena jedino onda kada im je život u velikoj opasnosti, a svojim djelovanjem prkose ratu i kazalištem se bore protiv granata i topova.

 

HDKKT Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa