website

Kazalište kao čin solidarnosti

Suzana Marjanić

 

Lubenica u diptih-predstavi Boruta Šeparovića nije tek naslovni motiv ni prepoznatljiva aluzija na palestinsku zastavu. Ona je kondenzirani znak palestinskoga identiteta, otpora i prava na vlastitu zemlju. Njezine boje – crvena, zelena, bijela i crna – ponavljaju boje zastave čije je javno isticanje u različitim povijesnim razdobljima bilo zabranjivano ili ograničavano. Tako naizgled običan plod postaje političkim znakom: kada se zastava nastoji ukloniti iz javnoga prostora, njezine boje nastavljaju živjeti u lubenici. U tom smislu lubenica postaje i metafora opstanka – plod koji nosi sjeme, obećanje života i kontinuiteta usprkos nasilju, protjerivanju i pokušajima brisanja identiteta. Isti plod koji je nekoć predstavljao obilje i plodnost u europskoj umjetnosti, kao što smo vidjeli na lubenicama-rekvizitima u Šeparovićevoj predstavi Slijepi vode slijepe (2025), lubenica danas može postati znakom borbe za zemlju, život i pravo na postojanje. Pritom se u navedenoj predstavi lubenica i scenski sočno jede. Osim toga ona je i kulisa-zastor na samom dočeku publike. Pored navedenoga lubenicu-sliku dobili smo i na e-pozivnici. U obliku lubenice bile su i predivne slavljeničke torte na kraju premijere.

Riječ je ne samo o emotivno teškoj nego i o zazornoj temi za naše, rekel bi Krleža, kramarsko društvo: predstava, kazališna rekonstrukcija Lubenica istražuje kako izraelsko razaranje Gaze i masovno stradanje palestinskoga stanovništva odjekuje, no i kako se zatomljuje u domaćoj svakodnevici. Pritom se otvara i pitanje hrvatske političke odgovornosti, odnosno činjenice da je Hrvatska u listopadu 2023., nakon eskalacije sukoba u Pojasu Gaze, bila među 14 država koje su glasale protiv rezolucije Opće skupštine UN-a o humanitarnom primirju u Gazi i jedna od četiriju članica EU-a koje su glasale protiv.

Prvi dio diptih-predstave “Mi Hrvati” strukturiran je didaktički, u formi humanitarnoga kviza za Gazu (nekoliko rundi pitanja posvećenih izraelsko-palestinskom sukobu, ali i palestinskoj kulturi), čime se gledatelji uvode u neke od ključnih povijesnih, političkih i društvenih okolnosti palestinsko-izraelskoga sukoba, njegove povijesne izvore i različite oblike kolonijalnoga i vojnoga nasilja, i njihovih zrcalnih posljedica danas. Publika pritom može odgovarati na postavljena pitanja Kvizmajstora odabirom A B C D odgovora na zadnjoj stranici programske knjižice. Uz tu glavnu strukturu aktivističkoga kviza prvi dio sadrži i nekoliko sekvenci kojima se medijske slike Palestine neprekidno smjenjuju s prizorima svakodnevice iz fotelje, s naglaskom na kulturi mladih – redoslijedom: Bonbon (ne bombon, iako prva didaskalija navedene sekvence glasi Prijatelj stavlja u usta cijeli bombon.) (između Runde 1 i Runde 2 kviza), zatim Planet of the Arabs, Prva najava Eurosong, Druga najava Eurosong, Treća najava Eurosong, Muška scena, Manifest Nove desnice, Datulje i lubenica te završna sekvenca Palestinac. Što se tiče Prve, druge i treće najave Eurosonga, na njemu su za prvog kandidata hrvatskog nastupa na Eurosongu 2027. odabrane riječi Ghassana Kanafanija, palestinskog književnika i revolucionara, koji je 1970. dao intervju australskom novinaru Richardu Carletonu. Dvije godine poslije ubijen je u eksploziji automobila u Bejrutu, zajedno sa svojom nećakinjom Lamis Najm. Uz Kanafanija drugi zamišljeni kandidat-predstavnica za Eurosong pjesma je Refaata Alareera If I Must Die, koju izvođači pjevaju na engleskom i u hrvatskom prepjevu Ako umrijeti moram ja. Kao što navodi kazališna rekonstrukcija: “Ako je za nastup na Eurosongu dovoljno promijeniti naslov i prilagoditi tekst pjesme, odlučili smo provjeriti vrijedi li to za sve jednako.”

U središtu izvedbenoga interesa prvoga dijela diptih-predstave nalaze se mladi ljudi (ponovo je Borut Šeparović odabrao sjajne mlade glumačke snage; zaista svi su podjednako snažni – Petra Cicvarić, Andro Damiš, Dora Dimić Rakar, Jakov Jozić, Nino Pavleković, Nina Spasović, Bernard Tomić, Asja Vidović i Andrija Žunac) koji pokušavaju očuvati privid svakodnevice dok im se prizori razaranja neprestano vraćaju putem medijskih ekrana, feeda, screenshotova i razgovora. Izlasci, glazba, odmor i druženje uz vrlo jake ritmove glazbe (koja kao da ritmički prati ratna razaranja Gaze projicirana na videozidu) nastavljaju se odvijati usporedno s vijestima o nasilju i ljudskom stradanju. Medijska vrteška – bombardiranje slikama smrti pred malim ekranima i biti aktivistima na jedan dan. Predstava time postavlja niz etičkih pitanja: kako živjeti s onime što gledamo? Što se događa kada se suosjećanje sudari s vlastitom udobnošću i željom da nas barem nakratko svi ostave na miru? Odnosno, kako se svakodnevni život nastavlja nakon što smo postali svjedocima tuđe katastrofe, ali i kako se nosimo s vlastitom pozicijom promatrača? Kao i u posljednjim predstavama, počevši od predstave Slijepi vode slijepe (2025), MONTAЖ$TROJ u svojim aktivističkim pozivima sve intenzivnije integrira umjetnu inteligenciju (UI). Tako i velik dio ove doku-predstave počiva na multimediji (videozid s prizorima ratnih razaranja, izravni prijenos scenskoga zbivanja na videozid putem mobitela te dron koji u prvome dijelu predstave prelijeće scenu); multimediju i UI programiranje potpisuju Konrad Mulvaj i UI.

Taj prvi dio predstave o medijima i svakodnevnici mladih završava  pričom našega sugrađanina, palestinskoga radnika Muhammada Al-Khatiba (iz završne sekvence Palestinac), kao fikcionalnoga palestinskoga dostavljača iz Hebrona koji živi u Zagrebu, koji u hrvatskoj svakodnevici postaje svojevrsna poveznica između udaljenoga geopolitičkog prostora i neposrednoga susjedstva. Njegova priča, koju prenosi kao susjed s billboarda hrvatske svakodnevice i (Malnarove) noćne more (Malnar je često isticao da je njegov Nightmare Stage zrcalna slika Tuđmanove RH), uvodi intimnu i iskustvenu dimenziju u širi politički kontekst. Jedan od važnih motiva u njegovu iskazu jest topos “mora”, odnosno različito poimanje mora u palestinskom i hrvatskom iskustvu. Naime, more za Palestince nije samo geografska ili pejzažna kategorija nego i snažan simbol slobode, kojoj je pristup zbog dugogodišnjih izraelskih ograničenja kretanja često onemogućen. Posebno se to odnosi na stanovnike Zapadne obale, kojima je odlazak na sredozemnu obalu podvrgnut sustavu dozvola i kontrola. Tijekom proteklih godina zabilježeni su slučajevi u kojima su tisuće Palestinaca, osobito tijekom velikih blagdana poput Bajrama, riskirale kazne i prolazile kroz otvore u sigurnosnoj ogradi kako bi barem jedan dan provele s obiteljima na plaži. U pojedinim su razdobljima izraelske snage takve odlaske tolerirale, dok su u drugima posjetitelji i radnici bili uhićivani ili protjerivani s obale. Stoga more u Muhammadovu iskazu nadilazi uobičajenu simboličku vrijednost: ono postaje oznakom uskraćene slobode kretanja, ali i mukotrpne borbe za preživljavanje unutar sustava administrativnih i političkih ograničenja. Upravo se u toj razlici između našega svakodnevnog poimanja mora kao prostora odmora i njegove palestinske simbolike kao prostora nedosegnute slobode uspostavlja jedna od važnijih emotivnih i političkih napetosti predstave.

Navedenu fikcionalnu gradsku kampanju čitam u kontekstu aktualne osječke integracijske kampanje inicijative Upoznaj svoga susjeda, s namjerom povezivanja lokalnog stanovništva i novih sugrađana koji su se doselili iz različitih dijelova svijeta, među ostalim i iz Palestine. Iako se kampanja predstavlja kao nastojanje izgradnje otvorenijega i uključivijega društva, njezin je naziv moguće problematizirati upravo iz perspektive odnosa većine i manjine, domaćega stanovništva i pridošlica. Tko je naime taj koji nekoga poziva da upozna svojega susjeda i tko se pritom podrazumijeva kao domaćin, a tko kao gost? Ne krije li se u samoj formulaciji “dobrodošli” pretpostavka da jedni već pripadaju prostoru, dok drugi tek trebaju zaslužiti pravo na pripadanje? Takva retorika, čak i kada proizlazi iz uključivih namjera, može nenamjerno reproducirati granicu između onih koji se smatraju dijelom zajednice i onih koje se tek nastoji integrirati. Kritički potencijal takva čitanja nalazi se u pomaku od pitanja kako uključiti pridošlice u postojeću zajednicu prema pitanju kako zajednicu iznova promisliti putem susreta, uzajamnosti i ravnopravnosti. Jer susjedstvo ne bi trebalo biti prostor jednostrane dobrodošlice, nego prostor zajedničkog života u kojemu nitko ne mora opravdavati svoje pravo na pripadanje.

Predstava fikcionalnom gradskom kampanjom Palestinac barthesovski razara, rastvara označeno i označitelja i razotkriva sustav kontrole kojim se domaćima nastoji reklamno prodati “susjed Palestinac”. Kampanja želi njegovo lice i prsluk dostavljača, a iz kadra izrezuje njegovu kutiju i natpis o moru. Kritika stereotipizacije naglašena je i u segmentu humanitarnoga kviza kada Kvizmajstor postavlja pitanje o kratkom filmu Planet of the Arabs autorice Jackie Reem Salloum, koji je nastao kompilacijom mnoštva scena iz holivudskih filmova u kojima su Arapi prikazani kao zlikovci. Naime, autoricu filma inspirirala je knjiga Jacka Shaheena Reel Bad Arabs, koja analizira stereotipne prikaze Arapa, dokumentirajući da Hollywood Arape prikazuje isključivo putem triju uloga: kao bombaše (bombers), trbušne plesačice (belly dancers) ili milijardere (billionaires).

Sličnu višeslojnu simboliku nosi i motiv jaffa-naranče (koju predstava uvodi u sekvenci Datulje i lubenica o bojkotu). Odnosno, kao što govori Prijateljica o konkretnoj pošiljci uvoznika iz Visokog u spomenutoj sekvenci:

PRIJATELJICA: Na kutiji pisalo “Product of Israel”. Jer Palestinci nemaju svoju državu. Nemaju izvozne papire. Da bi prodali vlastite datulje s vlastite zemlje, moraju proći kroz izraelsku carinu i dobiti izraelsku etiketu. (iz izvedbenog teksta Lubenice)

Ta je sorta nastala sredinom 19. stoljeća u okolici palestinskoga lučkog grada Jaffe. Njezina prepoznatljiva debela kora, duguljasti oblik, slatki okus i malen broj sjemenki omogućili su dugotrajan pomorski prijevoz, čime je postala važan izvozni proizvod i međunarodno prepoznatljiv simbol palestinskoga agrarnog i trgovačkog identiteta. Međutim, nakon osnivanja države Izrael i rata 1948. godine promijenili su se politički i vlasnički odnosi: Jaffa je došla pod izraelsku kontrolu, a naziv i robna marka Jaffa postupno su postali dio izraelskoga nacionalnog i komercijalnog identiteta. Tako jaffa-naranča, naizgled običan prehrambeni proizvod, postaje nositeljica složene povijesti prostora, vlasništva, prisvajanja i nacionalne simbolike.

Humanitarnim motivima i narativima doku-predstava Lubenica pokazuje kako se velika politička povijest upisuje u naizgled male, svakodnevne stvari: u voće, more, susjedstvo, razgovor i medijske slike. Predstava ne ostaje na razini informiranja o palestinsko-izraelskom sukobu, nego propituje načine na koje se taj sukob reflektira u našoj neposrednoj stvarnosti, kao i granice našega suosjećanja. Njezina je važna izvedbena strategija u tome što gledatelja ne postavlja samo u poziciju onoga koji promatra tuđu patnju nego i u poziciju onoga koji mora preispitati vlastitu svakodnevicu, političku šutnju i mogućnost solidarnosti – što učiniti nakon gledanja dokumenata nasilja.

Pomicanjem refleksije s kolektivnoga razaranja (iz prvoga dijela diptiha) na individualnu žrtvu u drugome dijelu diptiha, pod nazivom “Nirim”, otvara se prizor silovanja bezimene beduinske djevojke, polazeći od povijesnog događaja koji je Adania Shibli književno rekonstruirala u romanu Sporedan detalj (Tafsil Thanawi) iz 2017. godine. Prvi arapsko-izraelski sukob, poznat kao Rat za neovisnost ili Prvi arapsko-izraelski rat počeo je odmah nakon proglašenja neovisnosti Izraela 14. svibnja 1948. godine, tijekom kojega su stotine tisuća Palestinaca protjerane iz svojih domova, čime započinje razdoblje koje će u palestinskoj povijesti ostati upamćeno kao al-Nakba – Katastrofa. Slijedi sažetak romana Sporedan detalj: izraelski zapovjednik nadgleda vojne operacije u pustinji Negev. Tijekom jedne ophodnje njegovi vojnici nailaze na skupinu beduina i ubijaju njezine pripadnike. Djevojku – čija se dob u različitim izvorima procjenjuje između deset i dvadeset godina – odvode u logor. Ondje je vojnici opetovano siluju, a potom, 13. kolovoza 1949., ubijaju i njezino tijelo ostavljaju zakopano u pustinjskom pijesku. Sve se u scenskoj rekonstrukciji Lubenice odvija u gotovo ogoljenom scenskom prostoru, u kojem pijesak postaje istodobno mjesto zločina, nijemi svjedok nasilja i simbol njegova naknadnog zatrpavanja.

Pritom se kazališna rekonstrukcija služi i novinarskim istraživanjem koje je novinar Moshe Gorali s Avivom Laviejem objavio u Haaretzu pod naslovom “Smatrao sam shodnim ukloniti je sa svijeta”. Prema rekonstrukciji iz Haaretza vojnici dvojicu beduina otjeraju, pucajući u zrak. U romanu ih međutim ubijaju – ostavljaju i vode sa sobom djevojčicu-djevojku. Na sceni MONTAЖ$TROJ izvodi obje verzije i publici pojašnjavaju izvore rekonstrukcije. Razliku namjerno ostavljaju vidljivom. Izvedbena rekonstrukcija upućuje i na ostale razlike između novinskoga članka i romaneskne rekonstrukcije; npr. predstava donosi opis kojim Adania Shibli u romanu prikazuje-dokumentira kako potporučnik Moshe siluje beduinsku djevojku, čega u Haaretzu nema.

U tom užasu mučenja bezimene žrtve posebno je potresna scena pranja, koje prethodi silovanju djevojke-djevojčice. Nju je moguće iščitavati putem Agambenova koncepta homo sacer i političke kategorije “gologa života”: riječ je o životu lišenom pravne i političke zaštite, izloženom nasilju koje ga svodi na puku tjelesnost. Njezina je uznemirujuća snaga tim veća znamo li da se procjene njezine dobi u različitim izvorima razlikuju: neki navode da je imala između deset i petnaest godina, dok drugi njezinu dob smještaju (prikrivanjem) između petnaest i dvadeset godina. Riječ je dakle o djevojčici ili vrlo mladoj djevojci, čija je ranjivost (krhko tijelo glumice Nine Spasović) pred brutalnošću vojnika još jedan razlog zbog kojega je prizor gotovo nepodnošljivo gledati. Sve je uronjeno u pustinjsku boju pijeska, koju presijeca samo crveno gumeno crijevo. Voda, toliko dragocjena i životno važna u negostoljubivoj pustinji, ovdje postaje jezivim rekvizitom zločina. Ono što bi trebalo prati, osvježavati i održavati život pretvara se u dio prizora poniženja i nasilja nad djevojčinim tijelom. U toj gotovo monokromatskoj scenskoj slici crveno crijevo djeluje poput krvavog traga koji narušava jednoličnost pijeska, ali ne može isprati počinjeni zločin. Pijesak će možda prekriti tijelo, voda će možda nestati u pustinjskom tlu, ali nasilje ne može biti oprano ni izbrisano.

Slijedi povratak glas(ov)anja. U prvom dijelu humanitarni kviz i zamišljeni Eurosong, s pitanjem “Gdje završava pjesma, a počinje politika?”, uvode pravila izbora i bodovanja. Na vojnom položaju Nirim, u pustinji Negev, vojnici podižu ruke kako bi odlučili o sudbini zatočene djevojke. Poslije Nirima i kviz i Eurosong zvuče drukčije. Kad većina donese odluku, glazba staje, a Moshe izgovara raspored zlostavljanja. Zbog dokumentarnosti zločina citiram ulomak iz izvedbenog teksta Lubenice, prema Haaretzovoj rekonstrukciji, koja svjedoči o ekstremnom obliku militarizirane mizoginije, seksualnog nasilja i dehumanizacije žene u uvjetima vojne hijerarhije i kolonijalne okupacije. Njegova je dramaturška snaga u tome što se seksualno nasilje ne prikazuje samo kao individualni čin nasilnika nego kao institucionalizirana praksa koju vojna zajednica organizira, legitimira i provodi:

MOSHE: Na glasanje stavljam dvije mogućnosti!

Prva je da beduinska djevojka postane kuhinjska radnica.

Druga je da vi vojnici radite s njom što god želite!

Prijedlozi su dočekani s oduševljenjem. Nastala je zbrka. Vojnici su podigli ruke. Druga je mogućnost prihvaćena većinom glasova. “Hoćemo jebati”, skandirali su vojnici.

VOJNICI: Hoćemo jebati! Hoćemo jebati! Hoćemo jebati!

glazba: van (Moshe se okrene prema vojnicima)

MOSHE: Redoslijed/raspored će biti ovakav.

Desetina A prvog dana.

Desetina B drugog dana.

I desetina C trećeg dana.

SHAUL: A što je s vozačima? Jesu li oni siročad?

MOSHE: Vozači su dio zapovjedništva voda. Zajedno s narednikom, zapovjednicima desetina, kuharima, bolničarom i, naravno, sa mnom.

(iz izvedbenog teksta Lubenice)

Shaulovo pitanje: “A što je s vozačima? Jesu li oni siročad?”, uvodi dodatnu razinu groteske. On ne propituje nasilje, ne izražava moralni otpor niti postavlja pitanje djevojčina pristanka. Njegova je zabrinutost usmjerena na to jesu li vozači nepravedno izostavljeni iz raspodjele. Mosheov odgovor dodatno potvrđuje logiku sustava: vozači pripadaju zapovjedništvu voda, zajedno s narednikom, zapovjednicima desetina, kuharima, bolničarom i samim Mosheom. Time se krug potencijalnih sudionika nasilja proširuje izvan borbenih desetina na gotovo cjelokupnu vojnu strukturu. Nasilje nije iznimka ili incident, nego postaje pitanje organizacije, pripadnosti i raspodjele privilegija. Tijelo bezimene beduinske djevojke postaje teritorij okupacije. Tijelo žene postaje metaforički i doslovno prostor na kojemu se demonstrira vojna dominacija.

U završnici predstave otvara se pitanje odgovornosti za počinjeni zločin. Na izdvojenom vojnom položaju stradala je beduinska djevojka, a njezini su ostaci ostali u pustinjskom pijesku. Na sceni čujemo Drexlerovu naredbu da se zločin istraži. Potporučnik Moshe (izvrsna hladnoubilačka uloga Bernarda Tomića) naređuje svom podređenom da sastavi izvještaj o događaju. Moshe u izvještaju prešućuje vlastito sudjelovanje u silovanju, a nasilje svojih vojnika modificira u prihvatljiviju, birokratski obrađenu verziju događaja – donosi podatak da su djevojku vojnici “zlostavljali”. Tako ostaje vidljiva razlika između onoga što gledamo u kazališnoj rekonstrukciji, onoga što piše u izvještaju i onoga što je sud utvrdio. Iako su neki pripadnici postrojbe bili osuđeni – potporučnik Moshe na petnaest godina zatvora zbog ubojstva, no oslobođen je optužbe za silovanje; narednik Mikael (Michael), koji je po Mosheovu nalogu sastavio izvještaj, a Moshe ga je potpisao, zbog ubojstva je osuđen na pet godina; većina je ostalih vojnika dobila kraće kazne za druga kaznena djela – za silovanje je osuđen samo vojnik Herman. Ime ubijene djevojke nije zabilježeno. Njezina je sudbina svedena na administrativnu bilješku, na gotovo nevidljivu fusnotu vojne povijesti. Upravo je u tom raskoraku između onoga što se dogodilo i onoga što je zapisano sadržana jedna od najpotresnijih dimenzija predstave. Djevojka nema ime, nema grob koji bi se mogao posjetiti, nema vlastiti glas u službenom izvještaju. Ostaje samo pijesak koji je prekriva. Nasuprot hladnom jeziku vojne administracije, potraga navedenoga romana i ove predstave vraća joj ono što joj je bilo oduzeto: mjesto u povijesti i pravo da njezina patnja ne bude proglašena nevažnim, sporednim detaljem.

Pritom taj drugi dio predstave može se čitati i kao svojevrsna dvostruka posveta: jedna je upućena Oliveru Frljiću, a druga palestinskoj književnici Adaniji Shibli. Posveta Frljiću odnosi se na otkazivanje njegove režije predstave Eine Nebensache (Sporedan detalj), koja se temeljila na istoimenom romanu Adanije Shibli, u berlinskom kazalištu Maxim Gorki Theater. Premijera je bila najavljena za 20. studenoga 2025., ali je otkazana tri dana ranije; slično kao i Krležina Galicija koja je 30. prosinca 1920. otkazana sat vremena prije premijere. Oliver Frljić predstavi Lubenica ustupio je istraživačku građu iz pripreme za berlinski projekt i jedan govor u Lubenici uključuje ulomak iz adaptacije. Druga je posveta upućena samoj Adaniji Shibli, čija je književna sudbina također obilježena kontroverzom: 2023. godine odgođena je svečanost dodjele nagrade LiBeraturpreis za njezin roman na Frankfurtskom sajmu knjiga, što je izazvalo međunarodnu raspravu o marginalizaciji palestinskih književnih glasova i granicama slobode umjetničkog izražavanja.

U tom se kontekstu drugi dio predstave ne zaustavlja na rekonstrukciji povijesnog zločina, nego postaje i komentar na suvremene oblike institucionalnog prešućivanja i isključivanja. Upravo se u toj dvostrukoj posveti prepoznaje osobita dimenzija Šeparovićeva aktivističkog kazališta, koje nas neprestano drži na uzbuni, ne dopuštajući nam da se udobno smjestimo u vlastitoj moralnoj neutralnosti. Ono ovdje prerasta u etičko-posvetno kazalište: kazalište koje pamti, koje imenuje one čiji se glas nastoji u službenoj povijesti utišati i koje odbija pristati na zaborav. Posveta Frljiću i Shibli nije tek gesta profesionalne solidarnosti nego i čin kazališnog otpora prema mehanizmima koji određuju o kojim se žrtvama smije govoriti, čije se priče mogu izvoditi i čija patnja zaslužuje javnu pozornost. Šeparovićev kazališni čin tako postaje i čin solidarnosti s onima kojima se oduzima pravo na javni govor, pravo na vlastitu istinu. Za mene osobno gledati predstave MONTAЖ$TROJA, još od predratnih godina, od kasnih osamdesetih, znači iznova i iznova pružati otpor jeziku koji normalizira rat, jeziku koji ljudske živote svodi na statistiku, a smrt pretvara u prihvatljivu cijenu političkih odluka. Znači odbijati šutnju i javno progovarati o tome da je svaki rat institucionalizirani oblik nasilja, legitimiziran pod okriljem Države, Crkve i kapitala, banaka i korporacija koje u ratovima pronalaze vlastite interese. Upravo sam tih godina istinu tražila u Krležinim antiratnim dnevnicima Davni dani, u njegovu beskompromisnom otporu militarizmu, nacionalističkim mitologijama i svakoj ideologiji koja ljudsku patnju podređuje državnim interesima.

Završni etički poziv predstave zato nije tek poziv na suosjećanje nego poziv na odgovornost: da inzistiramo na imenovanju nasilja. Jer kazalište koje preuzima takvu etičku i političku odgovornost ne služi tek reprezentaciji stvarnosti. Ono postaje prostorom otpora, javnog svjedočenja i osporavanja poretka koji nasilje proglašava nužnošću, a šutnju poželjnim oblikom društvenog ponašanja. HVALA. I sve to, kao što sam već rekla, u odgovornoj i posvetnoj glumačkoj izvedbi: Nina Spasović u ulozi zatočene, silovane, mučene i ubijene beduinske djevojke, Asja Vidović koja mobitelom prenosi na videozid događanja u tom drugom dijelu predstave; Bernard Tomić u ulozi potporučnika Moshea, zapovjednika voda, Andrija Žunac u ulozi narednika Mikaela (Michael); Jakov Jozić utjelovljuje Jehudu Drexlera i vozača Shaula, Andro Damiš desetnika Davida, a Nino Pavleković vojnika Jehudu koji muca. Naratorice su Petra Cicvarić i Dora Dimić Rakar.

Umjetnički kolektiv MONTAЖ$TROJ, kao participativno, dokumentarno kazalište i kazalište marginaliziranih i nevidljivih, promatram, kao što sam povodom nekih drugih njihovih izvedbi napisala, kao aktivističko kazalište, za razliku od političkog kazališta. Opisujući aktivističku umjetnost (activist art) kao strategiju stajanja jednom nogom u sferi umjetnosti, a drugom u sferi političkoga aktivizma, Nina Felshin ističe da ono što aktivističku umjetnost razlikuje od političke nije sadržaj, nego metodologija, oblikovne strategije, kao i aktivistički ciljevi. Time za aktivističku umjetnost možemo postaviti sljedeći niz: angažman, kultura otpora, dokument, svjedočenje, ispovijed, izvedba solidarnosti, politička intervencija, kolektivno djelovanje, javna artikulacija obespravljenosti, osporavanje dominantnih narativa, subverzija dominantnih ideologija, dekonstrukcija institucionalne moći, performativnost političkog protesta, emancipacija i društvena transformacija. Ukratko, solidarnost kao izvedbena praksa ili kazalište i kazališna rekonstrukcija kao čin solidarnosti. Završno upućujem na programsku knjižicu s označenim izvorima za ovu višeslojnu diptih doku-predstavu.

 

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac, premijera 7. studenoga 2026.
Autor i redatelj predstave Borut Šeparović, dramaturzi Filip Rutić i Ivana Vuković, autor videa, multimedije i programiranja UI Konrad Mulvaj i UI, asistent za multimediju i video Dario Stojčević, kostimografkinja Desanka Janković, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, suradnica za scenski pokret Roberta Milevoj, suradnice u istraživanju scenskog pokreta Martina Tomić, Anna Javoran, Jana Božić.
Izvođači: Petra Cicvarić, Andro Damiš, Dora Dimić Rakar, Jakov Jozić, Nino Pavleković, Nina Spasović, Bernard Tomić, Asja Vidović, Andrija Žunac.
Produkcija: umjetnički kolektiv MONTAЖ$TROJ i Gradsko kazalište Zorin dom.
Foto: Jelena Janković

 

Ekskurzija podupire kritičko praćenje izvedbene scene izvan Zagreba.

 

HDKKT Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa