website

U potrazi za novim izrazima i – publikom

Katarina Kolega

 

Kazalište za djecu i mlade nikada nije dobivalo jednaki medijski prostor kao ono za odrasle. Rijetko se mogu pročitati kritike pojedinih predstava – u posljednje vrijeme uglavnom na specijaliziranim portalima, festivali i nagrade također se katkad spominju, a samo ponekad možete neki tematski tekst pročitati u časopisu Kazalište ili čuti na Prvom ili Trećem programu Hrvatskog radija. I ovaj je temat tek trenutačni pokušaj ispunjavanja te praznine.

U našoj zemlji najraširenije su predstave za djecu vrtićkog uzrasta i prvih razreda osnovne škole jer je to najsigurnija publika. Nude im se institucionalne i nezavisne produkcije različitih estetika i kvaliteta koje su najčešće inscenacija poznatih bajki ili lektirnih naslova. Na festivalima pak vidimo da su umjetnički snažnije one predstave koje se ne povode za poznatim sadržajima, nego osluškuju svoju publiku nudeći im teme koje ih se tiču ili one koje bi im mogle otvoriti neke nove svjetove. Tijekom festivalskih dana često se organiziraju okrugli stolovi na kojima se godinama postavljaju ista pitanja: kako prodati predstave čiji se sadržaj ne veže za poznato književno djelo? Kako tinejdžere privući u kazalište?

Upravo na njima naši se umjetnici i producenti susreću sa stranim gostima i često se u zajedničkim druženjima mogu uvjeriti da ta pitanja nisu specifična samo za našu zemlju. Najbolje se možemo usporediti s našim susjedima. O Sloveniji dosta toga znamo jer su slovenska lutkarska kazališta nezaobilazna na programu gotovo svakog našeg festivala (PIF-a, Revije lutkarskih kazališta, Mediteranea) i prema njihovim predstavama možemo zaključiti da su od naših često hrabrije, spremne na rizike i eksperimente koji znaju dovesti do bitnih suvremenih pomaka (barem u lutkarskoj umjetnosti).

O kazalištu za djecu i mlade u Crnoj Gori gotovo ništa ne znamo. Naše predstave česti su gosti na njihovim festivalima, ali njihove nisu na našim. Kritičarku Anđelu Vidović upravo je zato zanimalo postoje li među našim zemljama, u radu kazališta za djecu i mlade, sličnosti, koje su razlike te kako razmišljaju crnogorski umjetnici kad stvaraju predstave za ciljanu publiku.

O razvoju publike govori se u mnogim zemljama, ulažu se znantna državna i europska sredstva u projekte koji se tom temom bave. Europska unija nedavno je financirala i istraživanje kojim se želi potaknuti stvaranje obiteljskog kazališta, što je širi pojam od kazališta za djecu i mlade. Ono je poslužilo u izradi praktičnog priručnika u kojemu su popisani savjeti za redatelje i uprave onih kazališta koja na svoje predstave žele pozivati čitave obitelji. U tom je projektu sudjelovala kritičarka Petra Jelača, koja se uvjerila da takve predstave u našoj zemlji već postoje, ali ovdje će ga predstaviti za sve one kojima će možda priručnik biti koristan u budućnosti.

Priručnici postoje i za one koji žele stvarati kazalište za bebe. Ono je u našoj zemlji prisutno već više od dvaju desetljeća, no posljednjih godina dobiva sve veći zamah. U nekim se zemljama počelo otkrivati relativno nedavno, a ono je bila velika novost za litavsko kazalište čiji ga glumci nisu odmah objeručke prigrlili. U tekstu o baltičkom kazalištu uvjerit ćemo se kako je za prihvaćanje noviteta važno čvrsto vodstvo i jasan cilj što se s angažmanom pojedinih redatelja ili koreografa želi postići.

Ono po čemu se istočnoeuropska kazališta razlikuju od zapadnoeuropskih jest institucionalnost koja nudi sigurnost. Sve ono što je istočna Europa naslijedila, i srećom sačuvala, iz komunističkog vremena, u zapadnoj Europi ne postoji. To su stalni ansambli, a rijetki imaju i kazališnu zgradu. Unatoč tome istočnoeuropska kazališta nagriza komercijalizacija i zahtjevi tržišta zbog kojih se rijetko koja institucija usudi riskirati i istraživati. Čast iznimkama kao što je Kazalište lutaka iz Ljubljane, koje ulaže znatna europska sredstva u kazališne eksperimente i lutkarstvo za odrasle, što često ne donosi dobit. Eksperimentira se, doduše manje i rjeđe, i na Baltiku, u što se uvjerio kritičar i teatrolog Igor Tretinjak boraveći na baltičkom showcaseu na kojem je gledao pojedine predstave koje bi za naše prilike bile suviše provokativne i kao takve nezamislive na kazališnim festivalima za djecu.

Vrijedna divljenja su i ukrajinska kazališta za djecu i mlade koja tvrdoglavo rade unatoč čestim zračnim uzbunama i napadima. Osmišljavaju se novi komadi, umjetnici često gostuju po Europi, svaki dan izvode različite predstave, katkad i u bunkerima. Zahvaljujući ukrajinskim umjetnicama koje smo sreli u Čakovcu na našem Festivalu kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra Assitej, doznali smo da je kazalište za njih moćan alat koje im pomaže prebroditi ratnu situaciju, ono je podjednako estetska i terapeutska kategorija, njime se zrcali stvarnost, ali i bježi u neke ljepše svjetove.

Okupljenim tekstovima u ovom tematu namjera nam je ponuditi kratak pogled na rad pojedinih skupina ili kazališta za djecu i mlade na području istočne Europe. Možda će pojedina razmišljanja ravnatelja kazališta ili selektora festivala s kojima smo razgovarali, našim stručnim čitateljima biti poticajna za neke nove smjerove u našem kazalištu za djecu i mlade. Ili će ih uvjeriti u to da ne moramo uvijek biti suviše strogi prema sebi jer da trava često nije zelenija u tuđem dvorištu.

 

HDKKT Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa