Što gledamo i zašto
Ivana Slunjski
Što se u kazalištima odlučuje prikazati, a što ostaje izvan njihova vidokruga? Prema kojim se kriterijima izabiru tekstovi, autori, teme i izvedbene forme? Je li pritom važnije osloniti se na djela koja su već stekla status klasika, na tekstove koji govore o vremenu u kojemu živimo ili na umjetničke prakse koje tek pronalaze svoje mjesto u kazališnom obzoru? Pitanje što gledamo i zašto odnosi se na izbor predstava, no zapravo je mnogo šire od toga: od umjetničkih i estetskih kriterija do društvene odgovornosti kazališnih institucija, njihova odnosa prema publici i načina na koji sudjeluju u oblikovanju kulturnoga života.
Izbor onoga što će se prikazivati nikada nije neutralan. Svaki program, pa tako i repertoar kazališta, odražava predodžbu o tome što je vrijedno pozornosti, koje teme zaslužuju javni prostor i čija iskustva mogu postati predmetom umjetničkoga istraživanja. Europski kazališni kanon, na kojemu se i danas temelji velik dio institucionalne produkcije, oblikovan je u specifičnim povijesnim i društvenim okolnostima. U njemu prevladavaju glasovi dominantnih društvenih skupina, ponajprije bijelih, obrazovanih muškaraca, dok su perspektive žena, manjinskih zajednica i drugih kulturnih tradicija dugo marginalizirane. Stoga se danas sve češće postavlja pitanje koliko naslijeđeni izbori odgovaraju društvu koje je kulturno, generacijski i identitetski raznolikije nego što to sugeriraju tradicionalni repertoari.
To ne znači da bi klasična djela trebalo odbaciti niti da povijesna uvjetovanost poništava njihovu umjetničku vrijednost. Naprotiv, nova, nadahnuta čitanja kanonskih tekstova mogu otvoriti put drukčijem odnosu prema nasljeđu. No nije dovoljno pretpostaviti da će suvremeni redateljski postupak sam po sebi promijeniti značenje teksta ili da će nova izvedbena forma automatski dovesti u pitanje vrijednosti koje djelo prenosi. Važno je znati zašto se pojedini tekst postavlja upravo sada i što nam govori o vremenu u kojemu živimo. Jednako je važno pitati se zašto se neka djela iznova vraćaju na pozornice, dok druga, možda jednako relevantna, ostaju nepoznata ili se izvode rijetko.
Pitanje reprezentacije pritom nije samo pitanje zastupljenosti različitih autora i tema. Ono se odnosi i na načine na koje kazalište motri svijet, čije iskustvo uzima kao polazište i kakvu publiku podrazumijeva. Uvrštavanje autorica, autora izvan zapadnoeuropskoga kulturnog kruga ili tekstova koji tematiziraju iskustva društvenih manjina može proširiti sliku svijeta koju kazalište prikazuje, ali samo po sebi ne jamči promjenu. Potrebno je sagledati i kriterije prema kojima se takva djela izabiru, čitaju i vrednuju i institucionalne strukture koje odlučuju o tome što će dobiti priliku za produkciju. Drugim riječima, nije riječ samo o tome što gledamo na pozornici nego i o tome tko odlučuje što ćemo gledati.
Digitalni mediji preoblikovali su načine na koje pratimo kulturu, informiramo se i biramo sadržaje. Platforme nam omogućuju neprekidan pristup velikoj količini sadržaja, često prilagođenih našim prethodnim interesima i navikama. Umjetna inteligencija dodatno mijenja načine proizvodnje, distribucije i selekcije sadržaja, otvarajući pitanja autorstva, kreativnosti i odnosa između čovjeka i tehnologije. U takvu okruženju kazalište se ne suočava samo s konkurencijom drugih oblika zabave i kulturne ponude nego i s drukčijim očekivanjima publike, njezinim navikama i načinima sudjelovanja u kulturnom životu.
Ipak, pitanje nije treba li se kazalište prilagoditi digitalnim platformama, nego što ono može ponuditi drukčije od njih. Može li ostati prostor zajedničkoga iskustva u vremenu individualiziranoga odabira sadržaja? Može li publici ponuditi susret s nepoznatim i drukčijim, umjesto da joj potvrđuje već postojeće interese? I kako pritom sačuvati specifičnost kazališnoga događaja, njegovu neposrednost i neponovljivost, a istodobno istraživati mogućnosti novih medija i tehnologija?
Promjene se uostalom ne odnose samo na načine distribucije i praćenja sadržaja nego i na samu umjetničku produkciju. Granice između dramskoga kazališta, performansa, plesa, vizualnih umjetnosti, glazbe i digitalnih medija sve su propusnije. Sve je više projekata koji ne polaze od dramskoga teksta, nego od tijela izvođača, dokumentarne građe, osobnih iskustava, vizualnih materijala ili različitih oblika interakcije s publikom. U takvim okolnostima postaje važno razmotriti što danas uopće smatramo kazališnim sadržajem i prema kojim kriterijima procjenjujemo njegovu umjetničku relevantnost. Treba li kazališni program i dalje u prvome redu organizirati oko dramskih naslova i predstava ili u njemu ravnopravno mjesto mogu imati i drugi oblici izvedbenoga stvaralaštva?
U dijelu europskoga kazališnog prostora ta su pitanja potaknula pomak od tradicionalnoga repertoarnog modela prema otvorenijim programskim i kustoskim pristupima. Umjesto da se sezona oblikuje isključivo nizom dramskih naslova, program se može organizirati oko određene teme, umjetničkoga istraživanja ili društvenoga pitanja te uz predstave obuhvatiti i instalacije, razgovore, radionice, rezidencije i participativne projekte. Takav pristup zahtijeva drukčije promišljanje odnosa među umjetničkim sadržajima i njihove uloge unutar institucije. Važno postaje ne samo što se prikazuje nego i kakvu cjelinu odabrani radovi tvore, kakve veze uspostavljaju i kako se susreću s publikom.
No tko u kazalištima donosi te odluke? Kakva je uloga intendanata, umjetničkih ravnatelja, dramaturga, programskih voditelja i kustosa? Tko prati suvremenu domaću i međunarodnu produkciju, čita nove dramske tekstove, istražuje različite izvedbene prakse i prepoznaje umjetnike čiji rad još nije dobio širu vidljivost? Koliko se u izboru uzimaju u obzir umjetnička kvaliteta i aktualnost tema, a koliko financijske mogućnosti, sastav ansambla, produkcijski kapaciteti, očekivanja publike i obveze prema osnivačima, odnosno financijerima? U javnim kazalištima ta pitanja dobivaju dodatnu težinu jer se od njih očekuje da istodobno čuvaju kulturnu baštinu, razvijaju domaću umjetničku produkciju, privlače publiku i odgovaraju na promjene u društvu.
Upravo se u tome sučeljavaju umjetnička sloboda i institucionalna odgovornost. Oslanjanje na poznate naslove i provjerene autore može se činiti sigurnijim izborom, osobito u uvjetima ograničenih sredstava i produkcijskih rizika. No tako kazalište gubi mogućnost da iznenadi, izazove ili predstavi ono što (još) nije prepoznato kao vrijedno. S druge strane, sama novina ne jamči umjetničku opravdanost, kao što ni odstupanje od kanona ne jamči kritički ili inovativan pristup.
Pitanje što gledamo i zašto tiče se predodžbe o tome kakvo kazalište želimo i kakvu ulogu ono može imati u javnom prostoru. Hoće li ponajprije potvrđivati postojeće kulturne vrijednosti ili će ih propitivati? Hoće li se obraćati publici kao skupini čije interese treba zadovoljiti ili će je suočavati s drukčijim iskustvima i pogledima?
Kazalište ne mora pratiti svaku društvenu i tehnološku promjenu, ali ne može ni zanemariti svijet u kojemu nastaje. Njegova je mogućnost, i odgovornost, izmaknuti nas iz ustaljenih načina razmišljanja, suočiti nas s onime što bismo inače zaobišli ili što još nismo spremni razumjeti.
