2022. “Sorry” Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu

Nagrada Ivo Hergešić za najbolje kazališno ostvarenje u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2022. prema odluci tročlanoga povjerenstva u sastavu Tomislav Kurelec (predsjednik povjerenstva), Anđela Vidović i Olga Vujović dodijeljena je predstavi Sorry redatelja Bobe Jelčića i dramaturginje Mirne Rustemović u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu te u izvedbi Jadranke Đokić, Lane Meniga, Melody Martišković, Marka Makovičića, Luke Kneza, Lare Nekić, Vida Ćosića, Marina Stevića, Alme Prica i Ivana Colarića.

Nagrada se sastoji od povelje, skulpture Tine Violić te novčanoga iznosa od 7.000,00 kn.


Nagrada Ivo Hergešić HDKKT-a za najbolje kazališno ostvarenje u razdoblju od 1. rujna 2021. do 31. kolovoza 2022.

Obrazloženje

Potreba za ocjenom, procjenom, usporedbom i rangiranjem kazališnih predstava prema osobnom ukusu odlikuje brojne kazališne posjetitelje, a ne samo takozvane gledatelje sa zadatkom kako se često vole nazivati profesionalni kazališni kritičari. Da bi se odmakli od prvotne razine “sviđanja i nesviđanja”, kritičari nastoje svoj sud potkrijepiti znanjem i iskustvom, pa time pretendiraju “objektivnoj procjeni”. Ocjenjivanje tuđega rada predstavlja zadovoljstvo i muku jer usprkos pokušaju da se rangiranjem u kazališta “uvede red”, nije zanemariva spoznaja da prosudba nečijeg truda, talenta, utrošena vremena ili novca izaziva u autorima nelagodu, a produkciji materijalni gubitak (ovo se drugo, zbog uvjeta na domaćem tržištu, ipak uglavnom ne događa).

Nagradu Ivo Hergešić utemeljilo je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa kako bi potaknulo kazališno stvaralaštvo i afirmaciju kazališne kritike i teatrologije u Republici Hrvatskoj, pa se svake godine u rujnu dodjeljuje najboljoj predstavi ili pojedinačnom umjetničkom ostvarenju u protekloj kazališnoj sezoni. Predstave u sezoni 2021/2022. pratili su Tomislav Kurelec, Anđela Vidović i Olga Vujović, pa iako nisu uspjeli vidjeti sve hrvatske predstave, većinom glasova odlučili su nagraditi autorski projekt Bobe Jelčića Sorry, koji je praizveden sredinom lipnja 2022. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu kao dio Prospero projekta.

Redatelj Velibor Bobo Jelčić nakon prekida suradnje s dramaturginjom Natašom Rajković nastavlja razvijati prepoznatljivu poetiku u kojoj je katkad “pretumbao” poznati tekst ili zaglušio glumačku gestu, pa bez obzira je li time izazvao odobravanje ili negodovanje, njegove predstave nisu nikoga ostavljale ravnodušnim. Valja reći da neke predstave nisu opravdale visoka očekivanja, ali HNK-ova predstava Sorry sadrži sve najbolje što Jelčića razlikuje od većine redatelja. Najvažnije, sadrži i određeni pomak unutar njegove prepoznatljive poetike pa da istaknemo najvažnije: lagana diverzija unutar krovne kazališne institucije, ravnopravna podjela uloga glumačkim veteranima i tek stasalom naraštaju glumaca te iako diskretan, učinkovit humor na račun tradicionalnih vrijednosti.

Predstava je potaknuta filmom Peyton Place redatelja Marka Robsona snimljenim 1957. prema romanu Grace Metalious o životu u američkom gradiću u kojem gotovo nitko nije onakav kakvim se prikazuje. Kostimi i scenografija Zdravke Ivandija Kirigin te nekadašnji šlageri u izvedbi pijanista Karla Hubaka dočaravaju ugođaj iz sredine prošlog stoljeća, a to ujedno pokazuje da su pojave poput licemjerja, manipulacije ili pogodovanja stalne i prisutne bilo kada i bilo gdje. Glumačku igru prate zabavne manipulacije rekvizitima, a glasovi koji se razliježu praznom pozornicom pokazuju da neki, naoko čudni zahvati, mogu itekako pridonijeti stvaranju odgovarajuće kazališne cjeline.

Završno, u ovoj predstavi nije bilo loše uloge, a pojedinačni opis odužio bi obrazloženje, pa zato iskrene čestitke Jadranki Đokić, Lani Meniga, Melody Martišković, Marku Makovičiću, Luki Knezu, Lari Nekić, Vidu Ćosiću, Marinu Steviću, Almi Prica, Ivanu Colariću te inspicijentu Antoniju Mrzliću i statistima Andreju Drenskom i Patriku Sečenu jer su s redateljem Bobom Jelčićem u tragikomediju svakodnevice upisali nešto što često zaboravljamo – da artikulirana kritika suvremenih neuroza ne može bez humora, ali ni bez glumaca koji će istinski razumjeti sve čovjekove ranjivosti.