Demografske metode: rađanje i ratovanje
Olga Vujović
“Život jedne osobe nije ni politički ni općeniti stav o tome kako bi morali izgledati svi ostali životi. Drugi životi moraju smjeti postojati uz naš bez bilo kakve prijetnje ili osude”, piše kanadska autorica Sheila Heti (1976.) u svojem ispovjedno-filozofskom romanu Majčinstvo (prevela Maja Šoljan, OceanMore, 2021.) propitujući osobnu odluku: imati ili nemati djecu? Suprotno od tradicionalne postavke da sve žene per se imaju “majčinski” instinkt i da je rađanje njihova “dužnost” (a ne svjetonazor ili izbor), Heti “ispituje” razne situacije da bi napokon “priznala” da ona osobno radije piše knjige nego podiže djecu (to nikako ne znači da su u krivu one koje su odlučile suprotno; kao što piše u uvodnom citatu).
Kolektiv Igralke (slovenski izraz za glumice, dok u hrvatskom asocira na igru) uz redateljicu Rajnu Racz (i u koprodukciji s Kazalištem Ulysses, UO Kuća Nahero i Maska Ljubljana) prihvatio se zanimljivog, zahtjevnog i “provokativnog” posla da na temelju istraživanja studentica s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci (“Nakon provedbe intervjua slijedio je zadatak transkribiranja i konačno analiza: proces kojim u nizu pojedinačnih iskaza prepoznajemo pravilnosti, pronalazeći društveno u osobnom”, ističe Dunja Matić Benčić, mentorica studentica koje su intervjuirale žene), osobnih iskustva i ilustrativnih primjera oblikuju autorsku predstavu u kojoj se ne bave izravno samim činom majčinstva, već propitivanjem odluka koje vode (ili ne vode) majčinstvu (dvorište Etnografskog muzeja, Veliki Brijun, 11. srpnja 2025.). Sklonošću da dokumentarni materijal preoblikuju u sugestivan kazališni čin, četiri diplomantice studija Gluma i mediji na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti (u klasi Rade Šerbedžije i Lenke Udovički) su u suradnji sa slovenskom redateljicom Tjašom Črnigoj već pokazale spremnost da se upuste u “borbu” za “bolje sutra” pa su Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić unatrag nekoliko godina već zagrabile u talog prešućivanih tema: tako su nastale predstave o beskućništvu, o siromaštvu starijih žena i o ženskim spolnim i reproduktivnim pravima.
Intimne odluke, javni pritisci
Njihove vlastite godine i neosporna (iako prikrivena) društvena “agresija” prema ženama u fertilnoj dobi, potaknule su ih na uprizorenje teksta (autorice su izvedbenog teksta izvođačice i redateljica, dramaturginja Maja Ležaić) koji su iznjedrile priče brojnih žena koje su sudjelovale u projektu:
Osluškujući perspektive majki, žena koje su se odlučile ne imati djecu, onih koje ih ne mogu imati i onih neodlučnih, tema odluke o majčinstvu se otkrivala sve većom, nepreglednom i vječnom da se autoricama učinilo da zaslužuje ne samo predstavu, već muzej. Zato će, dok takvog trajnog muzeja nema, ova predstava kroz ispovijesti , pokret, glazbu i likovnost oživjeti imaginarni muzej (ne)majčinstva, satkan od često nevidljivih iskustava i priča koje su istovremeno intimne , društvene i mitske.
Današnje mlade žene, čak i kada se načelno odluče da će kad-tad roditi, to odlažu dok ne završe školovanje (ako ih situacija ne “zaskoči”), nakon čega traže posao, smještaj i partnera (a valja se i zabaviti) i kada se sve to konačno “posloži”, njihovi najbliži ih neprekidno upozoravaju da “biološki sat” otkucava rok nakon kojeg nema povratka. Odjednom ih svi, uporno i bez njihove privole, nukaju na majčinstvo (“Ima li što novo?”) pa je u toj i takvoj obiteljskoj i društvenoj “uroti” mladoj ženi teško reći da ne bi željela biti majka, da je djeca mnogo manje zanimaju od njezina posla i da nije baš voljna promijeniti način života… ukratko da je odgovor: ne. Takvu se odluku ne uzima ozbiljno i smatra je se hirom, pa se pritisci pojačavaju (hajci je mahom podvrgnuta ženska populacija!).
Od šale do ministrova pitanja
Odjevene u pripijene kombinezone boje kože i okružene ružičastim jastučićima razbacanim ispred ružičastog šatora (scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković) izvođačice nam u monološkoj ili dijaloškoj formi argumentirano iznose spektar “svojih” odluka, pri čemu se neprestano kreću unutar nevelikog prostora (suradnica za scenski pokret Mila Čuljak) uz pratnju promišljene glazbe darovitog skladatelja Marina Živkovića. Budući da su kostimi sljubljeni s tijelom, izvođačice sliče špiljskim ženskim figurama plodnosti (pri čemu je Bakotić doista trudna), a “kvrgavi” izgled pojačavaju dodavanjem malih nepravilnih jastučića.
Dodirujući razne situacije u kojima se zatječe mlada žena – od straha da će ostati stara cura ili da će joj biti žao što nije rodila do pitanja o doraslosti bivanja majkom – dok razmatra svoju odluku (o njoj se obično govori vezano uz financijske ili poslovne poteškoće do kojih će doći rođenjem djeteta, a ne o filozofskim ili emotivnim razlozima koje ženu odvraćaju od rađanja; to bi se dalo protumačiti činjenicom da se muškarci bave problemom majčinstva, no njihovo iskustvo je u tome prilično manjkavo), “igralke” ponekim duhovitim komentarima olabavljuju ozbiljnost odabrane teme (poput konstatacije da “mlada majka sve radi s pola mozga”, kojom se proriče pad kreativne moći, što je jako razveselilo redateljicu Rajnu Racz, koja je besprijekorno oblikovala predstavu uz svoje dijete u “ga-ga” fazi). Međutim, lakoća se gubi kada zajedno zanjišu kacige u koje su polegnule namotaje tkanine ponavljajući pitanje hrvatskog ministra demografije: “Ako neće biti djece, tko će nositi pušku?” – teško mogu zamisliti ciničniji i manje učinkovit poticaj ženama da se odluče na majčinstvo!
Prostor muzejskog dvorišta omeđenog suhozidom i dopunjenog okruglim kamenim stolom nije osjetno utjecao na dojam koji su izazvali ružičasti “pufasti” jastučići i imaginarni muzej majčinstva, pa će se ova predstava bez dvojbe lako igrati i u drugačijim prostorima. Također nimalo ne dvojim da će je publika svugdje pomno pratiti jer, iako tema nije nova, malo kada se o njoj progovara tako izravno, a ujedno tako ležerno.
Kolektiv Igralke, Kazalište Ulysses, Kuća Nahero, Maska Ljubljana, premijera 11. srpnja 2025. u dvorištu Etnografskog muzeja, Veliki Brijun, u sklopu 25. sezone Kazališta Ulysses Autorice koncepta Kolektiv Igralke i Rajna Racz, redateljica Rajna Racz, autorice teksta Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Maja Ležaić, Rajna Racz, Anja Sabol, Vanda Velagić, izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić i u alternaciji Klara Kovačić, dramaturginja Maja Ležaić, suradnica za scenski pokret Mila Čuljak, scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković, skladatelj Marin Živković, oblikovatelj svjetla Marin Lukanović. Intervjue provodile studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci: Mia Lukić, Lara Krsmanović, Hana Krsmanović, Lisa Ivanić, Ivana Gubo, Aurora Vivoda, Nina Blažević, Dorotea Zwingl Mikler, Tara Savić. Mentorica Dunja Matić Benčić. Foto: Klara Stilinović Tušek
