Muzealizacija majčinstva
Leon Žganec-Brajša
Metronom otkucava. Glasno, u ritmu, postojano. Odluke se mogu uvijek donijeti. No vrijeme ih ne donosi. Ono samo prolazi i ostavlja posljedice. Koncept “biološkog sata”, o kojem se prečesto lakonski govori i piše kao o tek linearnoj, biološkoj činjenici, duboko je psihološki i emotivan proces. Odluka o majčinstvu jedna je od najvažnijih. I trajnih. Odluka koje definiraju onu koja ju donosi. Ili bi ju barem trebala i mogla donijeti, smatraju autorice predstave Majke, praizvedene na otvaranju 25. sezone Kazališta Ulysses u otvorenom dvorištu Etnografskog muzeja na Velikome Brijunu.
Dokumentarnost predstava
Kolektiv Igralke, sa sjedištem u Rijeci, čine glumice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, sve diplomantice glume i medija u klasi Lenke Udovički i Rade Šerbedžije na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, ali i drugih studija iz područja humanistike i društvenih znanosti. Organizacija je to kojoj je uspjelo nešto što je danas sve rjeđe, kada se svjedoči u poplavi osnivanja umjetničkih organizacija mladih umjetnika tek završenih akademija uzrokovanih češće nedostatkom pravih prilika od stvarne potrebe za umjetničkim radom na nezavisnoj sceni. Igralke su naime stvorile jasnu i prepoznatljivu poetiku angažiranog kazališta čije su tematske okosnice neuralgična (ne)mjesta svakodnevice, ono o čemu se možda govori, no taj je diskurs redovito prepun izbjegavanja, umanjivanja, uljepšavanja. Članice ovog kolektiva su, čini se, snažno i temeljito odlučile kako ne žele da tome bude tako. Stoga su ostvarile predstave poput Bakica (o starijim ženama u Rijeci i okolici koje egzistenciju temelje na sakupljanju odbačenih plastičnih boca) i Crne vune (o beskućnicima i njihovim životnim svakodnevicama). Ipak, Majke su najizravnije vezane uz prethodni rad temeljene na dubokim aporijama ženskih iskustava Cure, ali i sudjelovanje članica kolektiva u predstavi Seksualni odgoj II: Borba, oba projekta u suradnji sa slovenskom redateljicom Tjašom Črnigoj. Zajedničko obilježje svih tih radova istaknutost je dokumentarnosti (same autorice tako i označuju svoje predstave) temeljene na terenskim istraživanjima, poglavito intervjuima s osobama i skupinama kojih se tematsko polje predstave izravno tiče i iz kojeg crpe motive.
Otklon u poetsko, imaginarno i imaginativno
Dok su u prethodnim radovima surađivale sa spomenutom Tjašom Crnigoj (Bakice, Cure, Spolni odgoj II: Borba) i Oljom Lozica (Crna vuna), Igralke su koautorski i režijski u Majkama ostvarile suradnju s Rajnom Racz (čija je umjetnička organizacija Kuća nahero i koproducent predstave). Dok su Igralke prepoznatljive po angažiranom i dokumentarnom kazalištu, Rajna Racz svoju, također prepoznatljivu i oblikovno i idejno uvelike zaokruženu, poetiku temelji na snažnom otklonu u poetsko, imaginarno i imaginativno, autorske interpretacije klasika, mita, arhetipa. Lorcina Yerma, Krležine i Ristićeve Simfonije/Turpituda, Nepoznata iz Seine po von Horváthovim motivima, Mornar Portugalca Ferdinanda Pessoe, između ostalih, radovi su kojima je Racz uspostavila svoj kazališni jezik zanimanja za očuđujuće u jeziku, vizualu, glazbi, temeljeno na vidljivom književnom obrazovanju i razumijevanju klasika kojima autorski pristupa, ali i živoj poetskoj imaginaciji, ne bježeći pri tome od stanovite hermetičnosti, tako svojstvene poetskom teatru, s kojom redovito dolazi i višeznačnost scenske simbolike.
Izvana i na prvi pogled, riječ je o dvama veoma distinktivnim umjetničkim principima. Stoga je, prije viđene predstave, bila donekle opravdana, a svakako intuitivna bojazan o načinu na koji će funkcionirati zajedno, u konkretnom scenskom radu. No Majke su pokazale kako je ta, inače češće opravdana no promašena gledateljska strepnja, ovdje bila neopravdana. Zapisavši u kazališnoj knjižici kako se “tema odluke o majčinstvu (…) otkrivala sve većom, nepreglednom i vječnom da se autoricama učinilo da zaslužuje ne samo predstavu, već muzej” Igralke i Rajna Racz jasno su deklarirale autorsku motivaciju (kao autorice teksta potpisane su sve četiri glumice-članice Igralki, redateljica te dramaturginja Maja Ležaić).
Prizori kao eksponati
Muzealizacija majčinstva međutim za autorice ove predstave ne znači “kopanje” po prošlosti i njezina prezentacija kroz odabrane artefakte i pridružene im narative. Ostavši vjerne aktualnom i aktualizacijskom dokumentarizmu kao sastavnici poetike Igralki, Majke kao svoj temeljni “gradbeni materijal” uzimaju razgovore sa ženama o majčinstvu. Njih su, razgovore, provele studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci (mentorica Dunja Matić Benčić) u dogovoru s Igralkama, a kao dio studijskih obveza. Dobivena građa u predstavi se isprepleće s osobnim iskustvima glumica i redateljice, enciklopedijski provjerljivim i apokrifno neprovjerljivim motivima u dramaturšku strukturu koja ponovno evocira muzejski, a ne kazališni jezik. Znakovito je tako da se prizori nazivaju eksponatima te je cijela predstava strukturirana kao niz izložaka (prvi eksponat, drugi…). Kroz eksponate vodi jedna od glumica (Ana Marija Brđanović), koja na početku predstave gledateljima iznosi “upute” po kojima će gledati i razumijevati predstavu, zazivajući na taj način i neki oblik vodstva kroz muzej i njegov postav.
Dakako, predmet, ono što sam muzej ispunjava i tako narativu o eksponatima daje konkretan sadržaj su glumice i njihove, katkad monološke, katkad dijaloške evokacije frustracija i dvojbi žena pred trudnoćom i oko trudnoće i majčinstva. Na početku, kao neka vrsta obrazloženja razloga zašto su autorice pristupile upravo toj temi, pojavljuju se temeljna pitanja – želim li imati dijete?, što ako mi bude žao?, ali i ona ne tako očita i pomalo rubna, čak blago satirična – je li lakše napraviti predstavu ili roditi? Na pitanja, naravno, nema jedinstvenog i jasnog odgovora, već se oni naziru u izlaganju pojedinih eksponata, koji slijede. Izlošci variraju od intuitivnih, ponešto tipskih (no ne zato manje bolnih i snažnih za žene koje se s njima suočavaju) poput nerazumijevanja i pritisaka okoline i bližnjih, šoka i prihvaćanja trenutka u kojem se saznaje za trudnoću, do onih manje poznatih, pa i bizarnih, poput “krize” i “plesa” jajnika, nabrajanja brojnih izreka o ženama u trudnoći u različitim jezicima, opisivanja procesa trudnoće i rađanja kod različitih životinja (morskih kornjača, slonica, polarnih medvjedica) te sasvim egzistencijalnih (plaćeni rodiljni dopust, postupanje s trudnicama u zdravstvenim ustanovama, problemi koji prate postupak posvojenja).
Svi se ti brojni motivi povezuju u eksponate-slike osobitim vizualnim naglascima. Ples “jajnika” zaista je ples, štapne lutke u obliku životinjskih glava figuriraju kao simboli i opredmećenje narativa o trudnoći i rađanju kod tih bića, skupljene mokre krpe na trenutak su dječji povoji, da bi zatim glumice njihovim cijeđenjem prikazale nesigurnost mladih majki, brojni jastuci čas mogu biti mekano utočište, a već u drugom trenutku postaju oruđe sukoba, metronomi neumorno kucaju, pletenice se zapleću i vrpce vežu u kosi kao simbol povezanosti ženskih iskustava, na glavu stavljaju vojničke kacige kao opominjući, zastrašujući podsjetnik na ono što bi moglo čekati njihovu (rođenu, nerođenu i izmaštanu) djecu.
Muzej lebdećeg korijenja
Kostimi su kombinezoni u boji kože koji evociraju tijelo u trajnom stadiju ranjivosti, dok scenografijom dominira nešto poput skulpture od jastuka (kostimografkinje i scenografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković). Suptilno je, u ambijent otvorenog prostora brijunskog Etnografskog muzeja, u čijem se središtu nalazi kameni stol koji, osobito potkraj predstave, postaje središnja, žarišna točka prizorišta, uklopljeno svjetlo (Marin Lukanović) te uvijek pouzdana glazba skladatelja Marina Živkovića, čime ti elementi skladno nadopunjuju cjelinu. I upravo se u pretapanjima, koja, usprkos činjenici da Majke nastavljaju s izvođenjem izvan Brijuna, sadrže i ponešto od ambijentalnosti (što je, nažalost, postala više iznimka nego pravilo u hrvatskim ljetnim festivalskim produkcijama), pronalazi prostor susreta i slaganja autorskih poetika i osobnosti Igralki i Rajne Racz u, kako same zapisuju, muzej koji ima “lebdeće korijenje”.
Četiri članice Igralki uigran su kolektiv, sudjeluju u suigri koja je vidljivo orijentirana zajedničkom i neisticanju jedne od njih kao predvodnice. Između četvorke, istakle su se, ipak, Sendi Bakotić, čija je pozicija osobita i po tome što u trenutku izvođenja predstave sama zaista trudna te Ana Marija Brđanović, koja, ravnopravno sudjelujući u zajedničkim scenama, preuzima i ulogu svojevrsnog vodiča i predvodnice, što je glumica vješto i uspjelo balansirala.
Uspio spoj raznorodnih poetika, nekovrsni angažirani esteticizam, u kojem se ljepota slike pretapa s duboko uznemirujućim i snažno aktualnim porukama, obilježava Majke kao rad osobite dotjeranosti. Promatrati ih kao samo jedno od toga, naime kao angažman na neuralgičnu temu, ili pak kao niz poetskih slika iz života žena suočenih s majčinstvom, bilo bi reduciranje njihova značenja. Ono se ostvaruje samo u nadopunjavanju. I rezultira ishodom koji je angažiranom gledatelju jednako zastrašujući koliko i zavodljiv, u kojem se zadovoljstvo povezuje s užasom, bol s užitkom.
Kolektiv Igralke, Kazalište Ulysses, Kuća Nahero, Maska Ljubljana, premijera 11. srpnja 2025. u dvorištu Etnografskog muzeja, Veliki Brijun, u sklopu 25. sezone Kazališta Ulysses Autorice koncepta Kolektiv Igralke i Rajna Racz, redateljica Rajna Racz, autorice teksta Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Maja Ležaić, Rajna Racz, Anja Sabol, Vanda Velagić, izvođačice Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić i u alternaciji Klara Kovačić, dramaturginja Maja Ležaić, suradnica za scenski pokret Mila Čuljak, scenografkinje i kostimografkinje Paola Lugarić Benzia i Tanja Blašković, skladatelj Marin Živković, oblikovatelj svjetla Marin Lukanović. Intervjue provodile studentice Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci: Mia Lukić, Lara Krsmanović, Hana Krsmanović, Lisa Ivanić, Ivana Gubo, Aurora Vivoda, Nina Blažević, Dorotea Zwingl Mikler, Tara Savić. Mentorica Dunja Matić Benčić. Foto: Klara Stilinović Tušek
