Neprihvaćanje nepravde
Petra Jelača
Dubrovačka premijera predstave Medeja Simona Stonea i Heinera Muellera, u režiji Martina Kušeja, održana 27. srpnja ove godine na tvrđavi Lovrjenac, prva je međunarodna koprodukcija na 76. Dubrovačkim ljetnim igrama, i dio je K-HNK-a projekta, konzorcija Hrvatskih narodnih kazališta u koji su od ove sezone uključene i Dubrovačke ljetne igre. Time će se dobiti na postprodukciji predstave, jer će moći igrati tijekom godine i izvan Dubrovnika, no sam se odabir naslova i mnogi drugi elementi, u prvome redu oni ambijentalni, prilagođavaju ponajprije kazališnim kutijama Varaždina i Maribora tijekom sezone, dok im tvrđava Lovrjenac postaje samo ljetnom pozornicom na otvorenome, čime se približavamo produkcijskom modelu Avignona, ali se time u isto vrijeme identitet Igara kao festivala ambijentalnog kazališta nepovratno gubi. Budući da sustavnijeg odnosa prema ambijentalnom kazalištu u razvojnoj strategiji Igara već nekoliko desetljeća nema, a sve zbog promijenjenih uvjeta života u Dubrovniku, cjelokupna je problematika i dalje otvoreno, odnosno neriješeno pitanje. Pa i za kazališnu kritiku, jer se i kritičari opravdano mogu pitati nakon više od dvadeset godina prešutnog napuštanja ambijentalnog koncepta, trebaju li uopće razmatrati ambijentalnost u osvrtima na predstavu, ili jednostavno zaključiti da je nema. Svakako, naša je dužnost pozivati stručnu javnost barem na očitu nedefiniranost niza dosadašnjih umjetničkih vodstava festivala prema tom problemu.
Dramaturška pozadina
Odabir naslova Medeja nije ni malo ljetni, bavi se teškim temama nepravde i moralnog prava na osvetu, kao i današnjim posve opustošenim svijetom u kojem vlada nasilje i gubitak svih vrijednosti. Tema djecoubojstva tako postaje motivom kojim se govori o široj problematici.
Ključan za izvedbu tekst je Simona Stonea, australskog dramatičara mlađe generacije, uspješnog redatelja i filmskog scenarista. Djela mu se izvode na svim većim europskim kazališnim festivalima, a ova je adaptacija Medeje igrala u nekoliko zapaženih europskih produkcija, među kojima treba svakako izdvojiti onu nizozemsku i londonsku. O svemu tome dubrovačka je javnost trebala biti sustavnije i detaljnije obavještena na novinskoj konferenciji, koja je trebala biti sazvana za ovu priliku, i to na uobičajen način, kao i o projektu K-HNK, koji sam po sebi nije loše osmišljen, no preuzima funkciju redizajniranja programskih odrednica Dubrovačkih ljetnih igara, o čemu publika, većinom dubrovačka i hrvatska, dakle porezni obveznici koji isti taj proračun financiraju, treba biti sustavnije informirana.
Posebice se to odnosi na činjenicu da se Simon Stone nije dosad igrao ni na hrvatskim ni na slovenskim pozornicama, a značajan je suvremeni autor, kao što je važan i opus redatelja Martina Kušeja. Prijevod Stoneova (Vesna Đikanović) kao i Müllerova teksta (Snježana Rodek) nastali su za potrebe ovog projekta, nisu dosad objavljeni na hrvatskom jeziku. U programskom letku postoji QR kod s poveznicom na stranicu DLJI-a s tekstom dramaturginje predstave Vesne Đikanović, no tamo nema detaljnijih informacija o autoru i redatelju, što se također može dopuniti do sljedeće sezone.
Osuvremenjivanje Euripidova predloška
Simon Stone radi prema Euripidu, ali pomiče radnju u suvremenost, pa Medejinu radikalnost, koja se u pejzažu grčkoga mita opravdava njezinim čarobnim moćima i kraljevskim podrijetlom, transponira u psihotični pomak uspješne znanstvenice Ane, koju muž izdaje kako na poslovnom tako i na privatnom planu, s čime se ona ne može i, što je još važnije, ne želi nositi.
Redatelj Martin Kušej pametno je kombinirao Stoneov tekst s ulomcima teksta Medeja materijal Heinera Müllera, i to manjim dijelom, želeći podcrtati tragiku, ali i univerzalnost sudbine takvih žena, koja nadilazi vrijeme. Naglasio je i dalje aktualnu dramatiku svakodnevice žena s karijerom, osobito znanstvenom, koje teško balansiraju s majčinstvom, čime često profitiraju profesionalno manje sposobni muževi, kao što je Luka, odnosno Jazon. Predstavu iznosi odlično napisan tekst, kojim se redatelj vješto služio, jer su ključni akcenti predstave u njega upisani; tema ženske seksualnosti na kojoj Ana inzistira i kojom se služi te motiv snimanja dokumentarca o obiteljskom životu njezinih sinova. Sve su to kvalitete dramskog pisca koji se Euripidovim predloškom koristio kao polazištem za adekvatnu motivsku transpoziciju u suvremenost, u ovome slučaju svega što se podrazumijevalo tipično ženskim obilježjima: seksualna pasivnost, svetost majčinstva, imperativ vjernosti u braku, koji ne vrijedi i za muškarce. Protiv svega toga se Medeja buni, kao i Stoneova Ana.
Napetosti centralnog para i variranja ansambla
Helena Minić Matanić ugodno je iznenadila u ovoj vrlo zahtjevnoj roli. Jako je dobro utjelovila udvojenost psihički neuravnotežene osobe, ponajviše polarizaciju silne snage i odlučnosti te emotivne labilnosti koja je taj rascjep u ličnosti i uzrokovala. Ova Medeja ne stavlja fokus na dramatiku ubijanja djece i na Medejino kolebanje između majčinskih osjećaja i osvete. Stavlja fokus na neprihvaćanje nepravde, u čemu je Helena Minić Matanić dosljedna i uvjerljiva, štoviše odlična. Scene emotivnog lomljenja i prizori seksualne asertivnosti i ucjenjivanja muža u nadi da ga ponovno osvoji zaista su iskaz velike glumačke i emotivne predanosti pa za ovu ulogu zaslužuje najiskrenije čestitke.
Njezin partner Uliks Fehmiu točno igra muškarca kojega muči krivnja jer je od njegove nevjere sve i počelo, no ipak oportunist koji se odlučuje za svoju dobrobit i masku hladnoće, odnosno potpune rezerviranosti prema supruzi, sve pod opravdanjem njezine labilnosti, za što na kraju, rekli bismo i zasluženo, plaća ipak pretragičnu cijenu. Namjerno prigušen u stilu glume u odnosu na Anu, zbog motivacije i impostacije svojeg lika, Uliks Fehmiu ostvario je također jako dobru ulogu.
Ostatak glumačkog ansambla u interpretativnim je dosezima varirao i nije se isticao u odnosu na centralni par, što je dramaturški točno, no ipak, kao dojmljivije možemo izdvojiti Aleša Valiča i Vladimira Vaškalića; manje su se istaknule Julija Klavžar i Maša Žilavec, dok su Tvrtko Kolar i Jan Rendić, polaznici dramskog studija HNK-a u Varaždinu, bili prirodni i točni u ulozi Aninih sinova. Vjerujem da su svi spomenuti glumci, izuzev vodeće uloge Helene Minić Matanić, do mariborske i varaždinske premijere imali prilike glumački rasti i razvijati uloge te ostvariti puno zapaženije kreacije od onih dubrovačkih.
O jeziku se može raspravljati, jer su članovi ansambla osjetno glumci koji inače ne igraju na hrvatskom jeziku. Osobno mi to ne smeta, no primijeti se. Videoprojekcije dokumentarnih snimaka kojima se bave Anini sinovi kao videodnevnikom projiciraju se na krunište Lovrjenca i isprepleteni su s autorskim elementima autora videomaterijala Tobiasa Jonasa, koji vrlo sadržajno i poetično nadopunjavaju videouratke dječaka, u nekim pauzama rječito komentirajući situaciju, te je izdižu iznad partikularne, obiteljske. Rade isto ono što je uspjela postići gluma Helene Minić Matanić putem teksta Simona Stonea – da putem njezina lika razmišljamo o nepravdi kao takvoj, i o pojedincu koji je ne želi prihvatiti.
Izazovi Lovrjenca
Kostimi Ane Savić Gecan adekvatni su suvremenom urbanom pejzažu, prati ih oblikovanje svjetla Vesne Kolarec te skladana glazba Akija Traara.
Scenografija Annette Murschetz odlično je osmišljena za kazališnu kutiju, no potpuno poništava prostor Lovrjenca i ne prilagođava mu se. I dolazimo tako do jedine veće zamjerke predstavi, a to je potpuna neambijentiranost u odabrani prostor tvrđave Lovrjenac. Ne očekuje se tu previše, nikakvi radikalni zahvati. Samo režija s ambijentom kao aktivnim dramaturškim čimbenikom. Redatelj kakav je Martin Kušej zasigurno zna napraviti, ako mu se objasni zašto, inačicu iste predstave za igranje u ambijentu Lovrjenca, dok inače odličnu scenografiju treba ostaviti za izvedbe u ostalim dvjema koprodukcijskim kućama. Umjetničko vodstvo zaduženo za dramu dužno je redatelju Kušejeva profila objasniti u kakav kalibar tragički potentnog izvedbenog prostora dolazi, a ne ga pustiti da radi kao da je u kazališnoj kutiji.
Prošle je godine ministrica kulture povećala programska sredstva proračunu Dubrovačkih ljetnih igara, vjerojatno i zbog uključivanja u projekt K-HNK, pa je najmanje što se može učiniti prilagodba scenografije i režije odabranom ambijentu. Kako je ovo tek prva sezona, ima vremena da se na tome poradi dogodine.
Ako aktualno umjetničko vodstvo DLJI-a sa Senkom Bulić kao ravnateljicom drame na čelu nastavi ići u započetom smjeru, a to bi bile čim kvalitetnije produkcije koje tretiraju prostor kao kazalište na otvorenom (sa sretnom iznimkom prošlogodišnjeg Vojnovićeva Ekvinocija na istezalištu barki Posat), prema koprodukcijskom modelu Avignona, Lovrjenac bi u slučaju Medeje predstavljao nekadašnju ambijentalnu pozornicu na kojoj se spomenuta predstava izvodi kao instalacija u prostoru. To također nije dovoljno opravdano u kontekstu ove predstave ni u kontekstu suvremenog ambijentalnog kazališta, pa zaista vjerujem da će se do sljedeće festivalske sezone naći adekvatno rješenje, i to uz minimalne izmjene. U protivnome bi bilo legitimnije smjestiti predstavu Medeje negdje gdje će se, nesmetano ambijentalnim potencijalom Lovrjenca, moći odvijati kvalitetno kazalište na otvorenome, s vrlo točnom i efektnom scenografijom Annette Murschetz.
Dubrovačke ljetne igre, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Slovensko narodno gledališče Maribor, dubrovačka premijera 27. srpnja 2025. na Lovrjencu. Redatelj Martin Kušej, prevoditeljica i dramaturginja Vesna Đikanović, prevoditeljica Medeje materijala Heinera Müllera Snježana Rodek, scenografkinja Annette Murschetz, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Aki Traar, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, autor videomaterijala Tobias Jonas, suradnica za scenografiju Hana Ramujkić, asistent redatelja Herbert Stöger, druga asistentica redatelja Katarina Julija Pipan, asistentica kostimografkinje Tjaša Frumen, lektorica hrvatskog jezika Ines Carović. Ana (Medeja): Helena Minić Matanić, Luka (Jazon): Uliks Fehmiu, Klara: Julija Klavžar, Socijalna radnica/Pripovjedačica: Maša Žilavec, Kristijan: Vladimir Vlaškalić, Borut: Aleš Valič, Edi: Tvrtko Kolar, Leon: Jan Rendić. Foto: Marko Ercegović.
Ekskurzija podupire kritičko praćenje izvedbene scene izvan Zagreba.
