Fenomen zvan Cyrano
Katarina Kolega
Mnoga klasična djela nadahnjuju suvremene dramatičare koji po njihovim motivima stvaraju svoje drame, a među njima je svakako devetnaestostoljetna drama Edmonda Rostanda Cyrano de Bergerac. Tom se komadu s vremena na vrijeme vraćaju i naši kazališni umjetnici te je više puta bio postavljan na našim institucionalnim i nezavisnim pozornicama, što u integralnoj verziji, što u suvremenim prilagodbama. Zanimljiv je podatak da je na zagrebačku HNK-ovu pozornicu Cyrano postavljen 1898., godinu dana nakon pariške praizvedbe, s Andrijom Fijanom u naslovnoj ulozi i Ljerkom Šram kao Roksanom. O tome piše Ivan Kušan u pogovoru svojeg izvrsnog prijevoda te drame u stihu, nastale za potrebe inscenacije Ivice Kunčevića 1984. u HNK-u, u kojemu Kušan navodi i uprizorenje Tita Strozzija iz 1933. godine.
U toj romantičarskoj priči o ljubavnom trokutu i zanosnoj platonskoj ljubavi, o neuglednoj vanjštini i poetskoj duši, o skrivanju istinskih osjećaja i vlastite nesigurnosti ispod pobunjeničke maske agresivnog antijunaka, velik su potencijal u novom mileniju vidjeli suvremeni dramatičari i redatelji za privlačenje mlade publike u kazalište.
Zrcalo adolescentskih nesigurnosti
Početkom tisućljeća redatelj Ivica Šimić htio je u svojem kazalištu Maloj sceni mladoj publici ponuditi predstave koje će putem viteških priča govoriti o njihovim problemima, ali i o društvenom kontekstu. Zato je za treću vitešku priču odabrao Cyranoa iz pera belgijskog dramatičara Joa Roetsa, koji ljubavlju prkosi drogama, nasilju, ratovima, mračnoj civilizaciji smrti. U toj predstavi, koju je 2004. Ivica Šimić osmislio u formi kazališta u kazalištu (pa glumci snimaju radiodramu), svi su likovi bili nezadovoljni svojim izgledom, kao što je time opterećena većina adolescenata. Protagonisti su htjeli sakriti svoje nedostatke – netko je skrivao nos, a netko drugi uho, noge, stražnjicu. Time je Šimić publici poručio da većina mladih nepotrebno nosi komplekse koji poslije mogu dovesti do kobnih posljedica. Upravo zato u toj predstavi glumac Nikša Butijer, koji je tumačio Cyranoa, nije nosio masku predimenzioniranog nosa jer je on samo umišljaj u diskrepanciji sa stvarnošću jednog mladog iskompleksiranog zanesenjaka s kojim se mnogi u publici mogu identificirati.
Na sličnom tragu postavio je Cyranoa za mladu publiku i slovenski redatelj Tin Grabnar. On je posegnuo za inačicom popularnog suvremenog britanskog dramatičara Martina Crimpa (praizvedenu 2019.), a njegove je stihove Grabnar pretočio u glazbu. Slovenski se redatelj prije svega obraćao mladoj publici, osviještenim djevojkama i nesigurnim mladićima, sugerirajući im da je ljepota veoma relativan pojam. Njegov Cyrano mladi je revolucionar, vođa benda koji svoju nježnu i romantičnu prirodu skriva iza mladenački buntovničke rock-glazbe i rapa. Uz pomoć glazbe, žestokog kazališnog koncerta, provučena su sva važna pitanja koja postavlja i originalni komad.
Korak dalje otišao je argentinski pisac Guillermo Baldo. I njega je nadahnula priča o skrivenoj ljubavi kako bi djeci od deset godina naviše progovorio o nježnoj ljubavi između dviju prijateljica. Cyrano je ovdje djevojčica Jela, koja gaji duboke osjećaje prema najboljoj prijateljici, zaljubljenoj u njezina brata. Poput Cyranoa, Roksani Jela u bratovo ime piše pisma u kojima otkriva svoje sramežljive osjećaje. Baldo je problem neugledne vanjštine zamijenio većom preprekom – istim spolom – te je vrlo hrabro, odmjereno i maštovito u kazalištu za djecu i mlade progovorio o homoseksualnoj ljubavi. Izvrsnu, vrlo poetičnu, slikovitu i dirljivu inscenaciju tog sjajnog teksta (za koji je dobio nagradu za mlade dramaturge Nacionalnog kazališnog instituta Argentine) napravio je i u našoj zemlji, u Teatru Poco Loco te u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 2021. godine.
Crveni kardinal i topovsko meso
U 2025. godini za originalom, Rostandovom dramom u stihu, posegnula su čak dva naša kazališta – Gradsko dramsko kazalište Gavella u Zagrebu te Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Možda su ravnatelje na taj odabir potaknula ratna zbivanja u Ukrajini i Gazi jer upravo je rat važan za to djelo, rat koji oduzima jedan mladi život, a psihički potpuno uništava drugi. U varaždinskoj izvedbi redatelj Vito Taufer to je istaknuo pojavom prvog ministra Richelieua, kojega Rostand spominje, no ne dovodi ga u poprište zbivanja. Nije čudno da francuski pisac govori o Richelieu jer je taj ozloglašeni kardinal vladao u vrijeme kad je živio stvarni Cyrano, dramski pisac, slobodoumnik, vojnik i filozof.
Taufer ga postavlja na štule, odijeva ga u jarki autoritativni crveni kardinalski kaput, čime slikovito pokazuje tko drži konce naših života u rukama, komu nisu bitna naša unutrašnja previranja, snovi i nadanja, već jedino tijelo koje služi kao topovsko meso. U Richelieu možemo vidjeti bilo kojeg političara, sadašnjeg i bivšeg, koji ratovima kroji granice svoje zemlje. Redateljeva politička poruka skriva se i u detaljima bogatim, atraktivnim kostimima Alana Hranitelja. Dojmljivom bajkovitom kostimografijom podsjeća nas da je ovo djelo prije svega bajka, viteška priča o ljubavi, prijateljstvu, mačevanju i umiranju.
U spoju raskošnih i otmjenih, ali veoma stiliziranih i pomaknutih klasicističkih haljina i odijela s pobunjeničkim pankerskim detaljima ocrtavaju se i karakterne osobine protagonista. Primjerice Helena Minić kao Roksana odjevena je u elegantnu ružičastu haljinu s lepršavim volanima, ali ima crne mrežaste rukave koji, s tamnom šminkom na licu, sugeriraju da ona nije naivna i isprazna djevojka, kako se naizgled čini, već koketna manipulatorica koja dobro zna kako dobiti ono što želi. Pritom u njoj ima i pankerskog bunta protiv submisivnog položaja žena. Izvrsnom interpretacijom, koja hoda po rubovima groteske, glumica je utjelovila duhovit, dinamičan, snažan karakter koji se višeslojnošću izdvaja od ostalih.
Scenografkinja Urša Vidic u Varaždinu gradi zid iz kojeg padaju cigle tijekom topovskih napada, čime se pokazalo ratno uništavanje, a u Gavellinoj inscenaciji redatelja Aleksandra Popovskog rat je istaknut sjajnim scenografskim rješenjem Vanje Magića, čiji topovi u publiku šalju smrtonosni dim. Uspjela je i Magićeva metaforička vizija svijeta kao velikog nosa koji vlada pozornicom, na njemu se događaju ljubavni dijalozi, iz njegovih dvaju otvora izlaze protagonisti ljubavnog trokuta. Obje su predstave vizualno iznimno dojmljive i simbolične – zagrebačka u scenografiji, varaždinska u kostimografiji i po tome ću ih svakako pamtiti.
Bravure i praznine
Edmond Rostand pisao je dramu u suradnji s glumcem Comédie Française Constant-Benoîtom Coquelinom, doznajem u sjajnom i vrlo korisnom pogovoru Ivana Kušana (Znanje, 1994.). “Coquelin je bio kadar ublažiti retoričke tirade, kako bi došla do izražaja stvaralačka virtuoznost, kojom drama obiluje. Tako dolazi do izražaja Rostandova sposobnost da tragikomičnom ironijom opravdava psihološku osnovu Cyranoove osobe. Bravurozno ocrtana ličnost, onakva kako je zamišlja junak, gorko se suočava s fizičkom realnošću, što zahtijeva krajnji napor volje u gledatelja da se divi, a ne ruga”, piše Kušan. Za njegovim prijevodom francuske drame u aleksandrincu posegnuo je Popovski u Gavelli. Namjera mu je bila vratiti stih i njegovu ljepotu na pozornicu, otkrio mi je u intervjuu. “Cyranova ličnost”, nastavlja Kušan, “pruža pravi izazov, jer glumcu nameće mnoge zahtjeve, počev od čudovišne vanjštine, koja također traži vještinu umjetničkog obrta, do potrebe da prisili gledateljstvo poistovjetiti se s tragičnim ljubavnikom u neobičnu lakrdijaškom obličju. (…) Cilj je svakoga glumca shvatiti kako Cyranova stvaralačka sposobnost proizlazi iz njegova očaja, koji spašava predstavu da ne sklizne u razmetljivi, verbalni vatromet ili samosažaljenje. Nježnost i ćudoređe polazna su točka za Cyranovu bravurozu, zbog čega ova uloga i traži tako suptilnu, psihološku studiju.”
Izdvojila sam te rečenice jer je Ozren Grabarić postigao sve o čemu Kušan piše. Njegov je Cyrano ozbiljna psihološka studija osobe koja će publici pokazati sva svoja lica. Stihove Grabarić izgovara veoma prirodno i uvjerljivo, ne ulazeći u zamku pjevnosti od koje se gubi misao i emocija. Sve što Grabarić govori vrlo je životno, s nevjerojatnom lakoćom bravurozno izgovara aleksandrince stvarajući punokrvno biće s mnogim manama i vrlinama. On sa žestinom prekida lošu predstavu, žustro se vrijeđa pri spominjanju nosa, virtuozno se mačuje riječima i pravim mačevima te je bio istinski užitak slušati taj dvoboj u strofama, pri čemu svaka završava drugačije izgovorenim stihom “Ubost ću vas na kraju balade”.
U Grabariću vrije uzavrela mladenačka krv koja je spremna na svađu i dvoboj, čak i na rat, ali ne i na iskreno pokazivanje osjećaja. Grabarićev Cyrano istinski se lomi u prihvaćanju mrskog mu Christiana, u njegovoj igri možemo iščitati unutrašnje misli koje se razlikuju od onoga kako se ponaša. Hrabar na bojnom polju, kukavica u ljubavi – to je Cyrano kojega je Ozren Grabarić sjajno dočarao. On izaziva podjednako simpatije i antipatije i pritom mu nije potreban nos – u jednom ga trenutku ima, a u drugome nema, jer njegova neuglednost nije u nosu, nego u naprasnom, agresivnom i često društveno neprihvatljivom ponašanju. Time skriva nježnu dušu koja istinski zna voljeti i žrtvovati se za voljenu osobu, ali nema hrabrosti to pokazati. Ozren Grabarić studiozno se posvetio interpretaciji tog lika napravivši ulogu za pamćenje koja je ujedno njegova oproštajna uloga jer je nakon Cyranoa otišao iz Gavelle u slobodne umjetnike.
Da govor u stihu može biti prepreka u interpretaciji lica vidjeli smo kod Karla Mrkše. Njegov je Cyrano, nažalost, ostao zarobljen u govoru. Svaki stih izgovarao je jednakom silaznom intonacijom, čime je dobio pjevnost bez misaonog sadržaja i emotivne dubine, što mu je otežalo da nam dočara naslovnog junaka u punom sjaju svoje kompleksnosti. Vito Taufer i dramaturginja Vesna Đikanović prilagodili su Rostandovu dramu našem vremenu; skratili su je, ubacili pripovjedača, a mnoge dijaloge umjesto u stihu, napisali su u prozi. Cyranova pjesnička duša istaknula se stihom, no tu je Karlo Mrkša glumački ponajviše zakazao te njegove rečenice u stihu nisu zvučale uvjerljivo ni životno. Time se dobila monotonost koja je, i zbog nemaštovite i statične režije, prevladavala varaždinskom izvedbom.
Različite redateljske vizije
Obje predstave na početku slijede originalnu priču kazališta u kazalištu: kod Popovskog s više likova, kao u Rostanda, kod Taufera s redukcijom na one najvažnije, međutim u objema je bitno izmijenjen tekst. Popovski je groteskno prikazao sve loše što se danas u teatru nudi: bezidejna glumačka pretjerivanja i prazne floskule, lažni redateljski aktivizam i neduhoviti humor. Grabarićev Cyrano buni se protiv svega toga te, kao što njeguje ideal ljubavi, tako strastveno vjeruje i u ideal umjetničkog stvaranja. Stoga iz gledališta, kao jedan od nas, glasno i bezobrazno komentira, a zatim kreće u napad na sve one koji oskrvnjuju umjetnost nedostatkom talenta i mašte. Mrkšin Cyrano nije toliko silovit, blaži je u djelovanju pa tako i prekida predstavu, ali se izvrsno mačuje s protivnicima. Glumčeva je fizionomija izvrsnom maskom promijenjena pa s dugačkom bradom i dugim kvrgavim nosom te namrgođenim pogledom ne djeluje nimalo simpatično.
Cyrano de Bergerac komad je koji nas podsjeća na bajkovita viteška vremena iz priča, a usprkos majstorskom stihu i tome što se kao klasik uvijek može iščitavati u aktualnom društveno političkom ključu, ni jednu ovu predstavu neću pamtiti kao vrhunsko dostignuće u cjelini. Svaka ima svoje adute vrijedne pohvale i pozornosti, ali na kraju godine ostaje lebdjeti pitanje: zašto je Cyrano toliki fenomen? Što ravnatelje i redatelje, kao i dramatičare i dramaturge, privlači tom tekstu?
Mogu razumjeti nove dramske tekstove, nastale prema Rostandovim motivima, koji se obraćaju mladoj publici. Pritom mi je i dalje najuspjelija drama I Cyrano i djevojčica.
Foto: Cyrano de Bergerac, redatelj Aleksandar Popovski, Gradsko dramsko kazalište Gavella, fotograf Ivan Idžojtić.
Ekskurzija podupire kritičko praćenje izvedbene scene izvan Zagreba.
