Ples koji smo promatrali, ali nismo uhvatili ritam
Iva Čačić
Predstava Ples u kamenu Lutkarskog kazališta Ljubljana, autorice i redateljice Leje Jurišić, otvorila je u Zadru 8. Mediteranski lutkarski festival – Mediteraneo. U predstavi se, prema službenom programu, istražuje kamen i sve mogućnosti koje on nosi u sebi – pokret, emociju i misao. Iznimno zanimljiv koncept pa su i očekivanja bila velika. No nakon izvedbe ostao je dojam da je Ples u kamenu ostavio kamenje od kojeg se gradila predstava razasuto posvuda. Doživjeli smo ugodnu atmosferu u kazalištu, ali ne i nešto više od toga, iako su pojedinačni elementi tijekom izvedbe povremeno zasjali.
Građenje posebne atmosfere počelo je već dok se publika smještala na mjesta. Glumci su odmah bili na pozornici, s pažnjom usmjerenom na kamen. Kada su se ugasila svjetla u kazalištu — osim, naravno, onih na pozornici — prostor se otvorio, u tami su nestali zidovi i mogli smo prevariti osjetila da smo pod otvorenim nebom.
U početnoj sceni, dok glumice na igraćoj ploči igraju mlin, ta se ploča projicira na pod pozornice i njihove ruke i kamenje koje pomiču ulaze u interakciju s ostalim glumcima. Zanimljiva je to igra koja se, nažalost, dobro vidi samo iz prvih redova. Za tu čaroliju na sceni zaslužna je Petra Veber, koja osim oblikovanja svjetla i scenografije potpisuje i kostime u ovom projektu.
Osim odličnog svjetla i dojmljive scenografije, zvuk je također jedan od elemenata koji osnažuje ovu predstavu. Oblikovanje zvuka i glazbu potpisuje Eduardo Raon. Zvukovi sudaranja, upadanja u vodu, kotrljanja kamenja ispunjavaju kazalište i uvjerljivo oslikavaju živi kamen. Sveprisutan je i gotovo je moguće dotaknuti ga.
Kako se ples zahuktava, na pozornici je njih petero, a sjena je dvostruko više. Glumci su u crnom i gotovo stopljeni s tamnom pozadinom, tako da njihove sjene imaju ravnopravnu ulogu na sceni. Osim toga, kako bi hrvatska publika razumjela slovenski tekst, iza glumaca idu titlovi na engleskom jeziku. Rezultat svega je da je gledatelju ponuđeno previše toga. Sve vizualne elemente je nemoguće popratiti istovremeno i izlazimo iz svijeta kazališne stvarnosti u kojoj je kamen živ i u koju vjerujemo te postajemo tek pasivni promatrači onog elementa predstave koji nam je u određenom trenutku najzanimljiviji.
Istraživanje kamena u ovoj je predstavi u velikoj mjeri nalikovalo igri dvogodišnjaka. Kamenu se pristupa kao nečemu novom i zanimljivom, s dječjom znatiželjom i otvorenošću, bez unaprijed zadanih okvira. Također, u tom istraživanju nema interakcije ni zajedničke igre. Rok Kunaver, Gašper Malnar, Martina Maurič Lazar, Alenka Tetičković i Mia Skrbinac ispred nas su, na istoj pozornici i u isto vrijeme, ali ipak nisu zajedno. Svatko je zvijezda svoje scene. Igra, baš kao i u vrtiću, kratko traje, naglo se prekida i počinje neka nova, potpuno druge dinamike i značenja. U toj igri posebno se istaknuo Gašper Malnar kao vješt lutkar. Vidjeli smo kako s preciznošću i posvećenošću jednog urara oblikuje kamen u čovjeka. Istaknula se i Alenka Tetičković, čija je osobnost glasna i u scenama u kojim ne progovara. Toliko je snažna ta njezina izvedbena energija da smo često zaokupljeni njezinom pojavom potpuno zaboravljali na glavni motiv – kamen.
Traganje za plesom u kamenu inspirativno je polazište za umjetničko stvaranje, no autori ovom predstavom ipak nisu probudili želju da im se mi, publika, pridružimo u plesu. U mnoštvo ideja inspiriranih poezijom, mitologijom i ekologijom (a sigurna sam da je bilo još referenci koje nisam prepoznala) samo smo zagrizli, ali smo na kraju ipak ostali gladni.
Ako dobijete priliku, svakako pogledajte ovu predstavu. Znam da bih ja to iskustvo ponovila. Samo bih drugi put neopterećeno promatrala igru, uživala u svjetlu i sjenama te slušala zvukove kamena bez želje da pronađem autorski ključ. Pogotovo se ne bih trudila pratiti titlove, nego bih se prepustila ritmu jezika i provela ugodnih 90 minuta.
Izvedba 1. srpnja 2027. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je rezultat radionice kritike organizirane tijekom 8. Mediteranskog lutkarskog festivala – Mediteraneo, suradnjom Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru, koju je vodio Igor Tretinjak.
