Glas bez odziva
Barbara Vodanović
Monodrama Ljudski glas, prikazana na Zadarskom festivalu monodrame u kolovozu 2026., nastala je u produkciji Istarskog narodnog kazališta iz Pule pod redateljskim vodstvom Juga Đorđevića te u izvedbi Dijane Vidušin.
Komad Ljudski glas djelo je Jeana Cocteaua iz 1930., na hrvatski ga je prevela Urša Raukar-Gamulin, a mnogim je autorima poslužio kao predložak za interpretaciju. Matično kazalište predstavu objašnjava kao “provokativni mononadrealistički kazališni diktat [koji] otvara prostor za diskusiju o mnogim temama i vapi da u svakom vremenu bude tumačen i iznova interpretiran, pa tako i danas. Glas žene koja u ‘živčanom rastrojstvu’ pokušava pronaći smisao i logiku u svojem životnom i emotivnom kolapsu, koji dolazi kao posljedica nečega što iz naizgled banalne situacije prerasta u osobnu tragediju, predstavlja svojevrsnu potragu za identitetom. Kakva je metamorfoza tog glasa, i što se dogodi ako, u nadrealističkom duhu, taj dramski predložak postane osobni iskaz ili pseudoopera koja se zatim preobražava u apstraktnu zvučnu instalaciju”?
Predstava je podijeljena u dvije dramaturške cjeline; u prvom dijelu prati Cocteauov predložak, telefonski monolog za kraj ljubavne veze, a potom se pretvara u interpretaciju onoga što bi, valjda, trebao biti avangardni izdanak na temu toga ljubavnog kraja. I u tome je, drugom dijelu, problem ove predstave. Naime, ne može se, pomislit će valjda svatko, nešto zvati ljudskim glasom, a da za sobom ne povlači metafizičko pitanje o tome glasu. Kakav je to glas, koga on predstavlja, komu se obraća, što kaže i zašto, odjekuje li? Taj niz pitanja uteg je (po novogovoru izazov) svakomu tko se počne poigravati odgovorima.
Glumica Dijana Vidušin u zamku je Cocteauova teksta ušla spremna, i to u okolnostima težim nego što ih je sam Cocteau zamislio. Naime, umjesto u spavaću sobu redatelj Đorđević i dramaturginja Tijana Grumić dosjetljivo su Vidušin smjestili u skučeni prostor telefonske govornice, ne dopuštajući joj mogućnost da pobjegne od te žice, jedine koja njezinu protagonisticu još drži iznad mraka ponora.
Leđima okrenuta od publike, zasjenjena tamom pozornice i slabo osvijetljene govornice (dizajn svjetla potpisuje Elvis Butković), glumica zaokuplja nenametljivom pojavom, a kada dobije priliku izaći na svjetlo, njezino lice govori, ono dobro glumi govor, dok njezine riječi dobro glume misao. Pokreti tijela, sputanog ograničenošću govornice, uvjerljivi su, glumica ne preglumljuje, njezina je unutarnja borba stvarna. Vidušin izvrsno kontrolora glas i tijelo kako bi svoga sugovornika, i nas, uvjerila da je “sve u redu”. Ta njezina suzdržana ekspresija kojom nam sugerira i replike onog nama nevidljivog drugog jasno nam upućuje da je cijela drama sadržana upravo u neizgovorenome.
I onda obrat u prostoru, izrazu, pokretu koji kao neki izrast, divlje meso koje nekontrolirano buja na dosad skladnom tijelu. Možda su redatelj i dramaturginja htjeli iskoristiti onaj metafizički potencijal naslova i biti avangardni, postati théâtre de boulevard ili nešto treće. Ali rez između tih dvaju dijelova izvedbe toliko je dubok da je prvoloptaški moguće samo zaključiti kako je motivacija protagonistkinje veoma banalna: prodati svoju patnju za umjetnost. Naime, mi pratimo niz njezinih pokušaja da svoju patnju prikaže kao niz umjetničkih praksi, no ni jedan od tih pokušaja ne polazi joj za rukom, ne uspijeva se ostvariti ni kao pijanistica ni kao pjevačica, ona traži svoj glas, ali završava u neslušljivoj buci neuspjeha. Klavičembalo bez tipki, napadni zvukovi i njihove distorzirane varijante (glazbu potpisuje Nevena Glušica) valjda bi trebali reći nešto o glasu, no nije jasno što i koga taj glas predstavlja. Obrat je neuvjerljiv zato što vodi u karikaturu. Ako je karikatura cilj unutarnje borbe i svrha postojanja (žene), onda je predstava uspjela, no ljudski je glas tu potpuno izgubljen, a emancipacija koja bi trebala biti poanta pobjede nad unutarnjom borbom ostala je neostvarena.
A ako ćemo primijeniti optiku feminističke kritike – žena je u ovome komadu dvaput poražena. Prvo, jer njezin život nema smisla ako u njemu nije “taj neki” muškarac. I premda to tako stoji i u izvornom tekstu, lik žene u drami Ljudski glas nije nimalo plošan i njezino neizgovoreno vrišti. Cocteau nije ženu sveo na neostvarenu osobu, ali sama postavka da žena pati zbog nevjernog muškarca porazna je sama po sebi. U Đorđevićevu Ljudskom glasu žena je poražena drugi put i to zato što je nesposobna izvesti elementarnu mušku foru, prodati svoje patnje za patnje univerzuma.
Kažu da je Cocteau napisao ovu monodramu zato što su mu glumice prigovarale da u njegovim djelima za njih nema prostora za izražavanje, za interpretaciju. Stoga im je on ponudio komad u kojem protagonistica ima priliku samo glasom pokazati dubinu i širinu svojega očaja zbog prekida ljubavne veze. Prva asocijacija koja mi pada na pamet u vezi s ovom izvedbom roman je Céline Culiol naslova Glas bez odziva (Profil International, 2006.). U njemu naime mlada žena koja, jednako kao i protagonistica Cocteauove monodrame, traži dijalog, razmjenu i utjehu, završi u bunilu ne ispunivši svoju žudnju. Slično, i Đorđevićeva predstava završava u bunilu ne ispunivši našu žudnju za prilikom da sami shvatimo neizrečeno. Zašto ne dati povjerenje glumici da izrazi nemogućnost odgovora bez bijega u nepotrebnu i prenaglašenu improvizaciju? Drugi nam dio predstave nije potreban, osim u slučaju da ste redatelj poput Almodovara, koji se kao i mnogi usudio pozabaviti Cocteauovim predloškom režirajući kratki film La voz humana (2020.), pa taj nagli, pretjerani, gotovo groteskni rez možete opravdati time što ste Tildi Swinton dali sjekiru u ruke.
Izvedba 3. rujna 2026. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je nastao tijekom radionice kazališne kritike organizirane u okviru 4. Zadarskog festivala monodrame. Radionicu u suorganizaciji Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilišta u Zadru vodila je Kristina Tešija.
