Interpretacija “Idiota” bliža klasici
Kim Cuculić
Predstavu Idiot, prema istoimenom romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, premijerno je u režiji Janusza Kice i u adaptaciji Ivora Martinića izvela Hrvatska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Prije ovoga, posljednji Idiot kojega smo gledali na riječkoj pozornici bio je onaj gostujući – u izvedbi Drame Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana i u režiji Mile Koruna (slovenska premijera bila je 1999. godine). U Korunovoj adaptaciji predstava je trajala čak 255 minuta, a u podjeli je bilo više od dvadeset glumaca – Miškina je tumačio Branko Šturbej, Rogožin je bio Jernej Šugman, dok je Nastasju Filipovnu igrala Nataša Barbara Gračner.
Za razliku od slovenskog uprizorenja, u novom riječkom Idiotu pomak u odnosu na kazališne interpretacije ovog djela Dostojevskog ostvaren je već i samom dramatizacijom Ivora Martinića, zahvaljujući kojoj je opsežan roman primjereno sveden na predstavu u trajanju od nešto malo više od dva sata. Reduciran je i broj likova koje je utjelovilo jedanaest glumaca i glumica, ovoga puta pretežito mlađih članova ansambla Hrvatske drame.
I dramatizacija i adaptacija
Ruski pisac Dostojevski (1821. – 1881.) predstavlja u svojim djelima sve tri faze ruskog realizma, ali u svakoj od njih narušava realističke književne modele. Nakon Zločina i kazne, temeljni lik njegova sljedećeg romana Idiot (1868.) je knez Miškin, koji koncipiran kao “idealni” karakter kao da tvori antitezu Raskoljnikovu. Miškin je, kao svetački naivni epileptičar, koji u sebi nosi niz ljudskih vrlina: nesebičnost, iskrenost, osjećajnost i spremnost da se žrtvuje radi sreće drugoga, postao literarni i umjetnički sinonim za dobrotu.
Kao i u drugim svojim romanima, Dostojevski u Idiotu opisuje i analizira život ideja u pojedinim likovima, na način koji odgovara svojevrsnoj polifoniji: svi su glasovi u stalnom dijalogu i samo otvaraju moguće rasprave, ne namećući konačne zaključke. Dijalozi, ponekad i unutarnji monolozi, najčešća su sredstva karakterizacije, a brojni sporedni likovi pridonose usložnjavanju suprotstavljenih likova i stajališta. Čitav niz dramatskih preokreta u romanu Idiot učinio je ovo djelo pogodnim za dramatizaciju. To se potvrdilo i u novoj dramatizaciji i adaptaciji koje je napravio suvremeni hrvatski dramski pisac Ivor Martinić, koji je opsežan roman Dostojevskog, koji broji više od šest stotina stranica, prema prijevodu s ruskog Ivane Peruško, sažeo u dramatizaciju od šezdesetak stranica koja je priložena u programsku knjižicu predstave. Martinićev pristup opsežnom proznom djelu uključuje i dramatizaciju u smislu pretvaranja romana u dramski tekst, i adaptaciju kao prilagođavanje i preinaku proze u kazališno djelo.
I dramatizacija i samo uprizorenje počinju monologom sporednog lika Ipolita Terentjeva, sušičavog mladića koji se suočava sa skorom smrću, obraćajući se publici riječima: “Neće me biti u prvom dijelu ove predstave, pa sam došao da vam se unaprijed pokažem, kako kasnije, kad se strasti razbuktaju, ne bih među vas stupio kao kakav uljez.”
Time Ipolit postaje “ključ” novog čitanja romana Dostojevskog i ove kazališne interpretacije Idiota, naglašavanjem motiva kratkoće i prolaznosti života. Ipolit, u vehementnoj izvedbi Marija Joveva, pojavit će se i pred završetak predstave, priopćivši da se samo došao pozdraviti, jer ga nema ni u zadnjem dijelu predstave – on je naime umro od sušice, prije toga neuspješno pokušavši samoubojstvo, tako da nije mogao saznati što se dalje dogodilo. To je ključan moment predstave Idiot koji i publiku suočava s pitanjem znamo li živjeti i živimo li uopće, jer smrt može doći u svakom trenutku… A od mrtvog Ipolita doznajemo i da je sada pokraj njega i Nastasja Filipovna, od koje saznajemo da ju je Rogožin ubio nožem. U posljednjem prizoru iznova se, kao u onom vagonu vlaka koji ih je povezao, sreću Miškin i Rogožin, a s njima ovoga puta i Nastasja Filipovna.
Redukcija na esencijalno
Premda u romanu Idiot ima još mnoštvo likova, Ivor Martinić u svojoj ih je adaptaciji reducirao na one najvažnije, stavljajući u središte dramatizacije ljubavni trokut koji čine Lav Nikolajevič Miškin, Parfjon Semjonovič Rogožin i Nastasja Filipovna. Time su oni postali i centralna lica predstave, u kojoj je opsežan romaneskni materijal komprimiran na esencijalno. Glavni lik kneza Miškina zahtijeva glumačku osobnost posebna senzibiliteta, što je svakako velik izazov za mladog glumca Denija Sankovića. U mnogim aspektima interpretacije ove zahtjevne uloge Sanković je i uspio iznijeti različite aspekte ove kompleksne ličnosti, koja ima i nesvakidašnju sposobnost “čitanja” lica i duša ljudi, njihovih karaktera i sudbina.
Njegova različitost u odnosu na društvenu sredinu ondašnjeg Peterburga u koju se vraća iz švicarskog sanatorija, naznačena je već kostimografski – kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović odjenula ga je u bijeli ogrtač i bijelo odijelo, s jednako bijelom skromnom putnom prtljagom, akcentuirajući tako i vizualno “čistoću” i nevinost ovoga lika u odnosu na ostale likove iz romana koji su većinom nemoralni, neiskreni, cinični i opsjednuti novcem.
Nasuprot njima, Dostojevski je želio prikazati “apsolutno divna čovjeka” koji u sebi nosi dobrotu Isusa Krista i idealizam Don Quijotea. Zbog toga što je nevin, naivan, nepraktičan i suosjećajan društvo koje ga okružuje doživljava ga kao “idiota”, međutim moglo bi se reći da je društveni kontekst taj koji je “idiotski”. Sva ona pitanja koja Dostojevski postavlja u Zločinu i kazni, u Idiotu su dovršena; društvo i međuljudski odnosi su u toj mjeri poremećeni da tu ni silazak samog Isusa ne bi ništa mogao popraviti. Iz postupaka pojedinih likova vidljivo je da je novac taj koji upravlja svijetom i da se rubljem mjeri i kupuje sve, čak i ljudi (znamenit je prizor kad Nastasja Filipovna baca svežanj novčanica, kojima je Rogožin želi kupiti, u vatru pred očima zaprepaštenog društva).
Glumačka suigra
Rogožin je antipod Miškinu, a utjelovio ga je u crni kostim odjeven Petar Baljak. Njegov Rogožin je hladan i proračunat, no istodobno strastven u svojoj ljubavi prema Nastasji Filipovnoj. Strast koja prerasta u posesivnost na kraju će dovesti do brutalnog ubojstva Filipovne, što bi se današnjim rječnikom nazvalo femicidom.
Kod Dostojevskog je Nastasja Filipovna složen ženski lik – ona je neka vrsta protuteže “svetačkom” knezu: od djetinjstva je napaćena, ali ponosna i buntovna žena koja svojim činovima protestira protiv licemjerja i vlasti novca nad ljudima u društvu koje ju je bacilo u blato. Kao djevojku zaveo ju je Tocki, a poslije – iako voli Miškina – smatra sebe nevrijednom udaje za njega. Razapeta između Miškina i Rogožina, na kraju će tragično skončati. U glumačkoj suigri s Denijem Sankovićem i Petrom Baljkom, snažna je i energična Aleksandra Stojaković Olenjuk kao Nastasja Filipovna.
Pored ovih središnjih likova društveni kontekst i ozračje ocrtavaju i članovi obitelji generala Ivana Fjodoroviča Jepančina, kojega tumači Damir Orlić. U ulozi generalove supruge Lizavete Prokofjevne Jepančine je Jelena Lopatić, koja je ostvarila jednu od najdojmljivijih kreacija u predstavi igrajući dominantnu i pomalo ekscentričnu majku čija je najveća briga pronalaženje prikladnih muževa njezinim kćerima. Najmlađa od njih je romantična i idealistična Aglaja, koja se zaljubljuje u kneza Miškina, a igra je Nika Grbelja. Kći Aleksandru glumi Ana Marija Brđanović, a kći Adelaidu – Romina Tonković. Oslikavanju nekadašnjeg ruskog društva pridonosi i lik Gavrila Ardalionoviča Ivolgina, taštog i ambicioznog mladića, mediokriteta koji žudi za originalnošću, kojega je temperamentnom glumom utjelovio Tarik Žižak. U ulozi lihvara Ivana Petroviča Pticina je Edi Ćelić.
Pomak u scenografiji
Stilizacija klasičnih kostima prisutna je u kostimima Manuele Paladin Šabanović, koji se temelje na kontrastno postavljenim kolorističkim odnosima. Možda najveći pomak dogodio se na planu (izvanvremenske) scenografije, koju je osmislio Branko Hojnik. Prednji plan pozornice naznačio je drvenim klupama, poput onih u starim vlakovima, neonskom rasvjetom i velikim grimiznim baršunastim kaučem, a različita mjesta zbivanja naznačuje spuštanje malog salonskog lustera (veći luster unutar drvenog okvira priziva kamin s upaljenom vatrom). U pozadini je velika ploha sastavljena od blokova, s prolazom u sredini, a ova konstrukcija pomiče se na kraju predstave prema sredini pozornice.
U jednom trenutku iza prolaza “proći” će slika s motivom mrtvog Krista umjetnika Hansa Holbeina, koja se duboko dojmila Dostojevskog. U romanu Idiot Miškin, nakon što je u domu Rogožina vidio kopiju te slike, izjavljuje da ona ima moć navesti promatrača da izgubi vjeru. Lik Ipolita Terentjeva – elokventnog zagovornika ateizma i nihilizma koji se i sam nalazi na samrti – upušta se u dugu filozofsku raspravu o toj slici, tvrdeći da ona prikazuje pobjedu “slijepe prirode” nad svime, pa čak i nad najsavršenijim i najljepšim bićima.
Atmosferu pojedinih prizora, u kontrastima svjetla i mraka, kreira i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića. Nenametljive dramske naglaske u predstavi podcrtava glazba Tamare Obrovac, uz dodatak ironijskog zborskog pjevanja.
Premda se romanu Idiot moglo pristupiti i na suvremeniji način, u smislu aktualizacije klasičnog predloška, redatelj Janusz Kica nije krenuo u smjeru radikalnije kazališne interpretacije, ostajući bliže klasici.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 25. rujna 2026. Redatelj Janusz Kica, autor adaptacije Ivor Martinić, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, glazba Tamara Obrovac, asistentica redatelja Zoja Sirovec, asistent scenografa Ivan Botički. Lav Nikolajevič Miškin: Deni Sanković, Parfjon Semjonovič Rogožin: Petar Baljak, Nastasja Filipovna: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Aglaja Ivanovna Jepančina: Nika Grbelja, Adelaida Ivanovna Jepančina: Romina Tonković, Aleksandra Ivanovna Jepančina: Ana Marija Brđanović, Lizaveta Prokofjevna Jepančina: Jelena Lopatić, Ivan Fjodorovič Jepančin: Damir Orlić, Gavrila Ardaljonovič Ivolgin: Tarik Žižak, Ivan Petrovič Pticin: Edi Ćelić, Ipolit: Mario Jovev. Foto: Ana Križanec
