Angažirani glasovi s periferije Europe
Katarina Kolega
Mobilnost umjetnika, njihov odlazak u inozemstvo i suradnju s koleg(ic)ama iz drugih europskih država godinama podupiru razni europski projekti u koje su uključene i naše institucije te neovisna scena, a mene je, zahvaljujući jednom od mnogih projekata Kreativne Europe, put odveo u Portugal.
Riječ je o Jačanju periferije, prvom projektu neformalne mreže Južna koalicija, koja se oformila 2017. u talijanskom gradiću Mondainu na susretu portugalskih, grčkih i talijanskih partnera. Razgovarajući o problemima u svojim zemljama, shvatili su da ih mnogo toga povezuje te da se koncept Juga odnosi na sve koji prolaze političke ili ekonomske krize, nestabilne kulturnopolitičke kontekste, nedostatak vremena, prostora i novca za umjetničku produkciju. Oformili su mrežu i pozvali druge s kojima dijele slične potrebe da im se pridruže. I tako je došlo do vrlo zanimljivog, intenzivnog četverogodišnjeg projekta Jačanje periferija, koji je, uz navedene zemlje, okupio i partnere iz Francuske, Španjolske, Rumunjske, Slovenije, Mađarske, Srbije i Hrvatske.
Radili su u tandemima, što znači da je dvoje–troje producenata izabralo umjetnike čiji su koncepti bili najbliži zadanim temama i namjeri da se u proces stvaralaštva uključi lokalna zajednica. U Zagrebu su se primjerice rumunjski umjetnici (tandem 6) upoznali s pojedinim članovima neovisne scene kako bi istražili temu “Pravo na budućnost” i naposljetku napravili interaktivnu predstavu Point Nemo, koja je premijerno izvedena u Zagrebu i u rumunjskom Cluju. Naše izabrane umjetnice Petra Hrašćanec, Ksenija Zec i Vedrana Klepica (tandem 7) imale su rezidenciju u Santarému, a posjetile su nekoliko portugalskih gradića. Petra Hrašćanec držala je srednjoškolcima plesne radionice, Vedrana Klepica upoznala je obitelji portugalskih rudara, a njihove priče nadahnule su ih na kazališne radove, diptih Safe Chemistry Petre Hrašćanec i Ksenije Zec te Things that Burn Easily Vedrane Klepice, koji su vrlo specifično i simbolično odgovarali temi “Rad i sreća”. Obje su predstave imale premijerne izvedbe u našoj zemlji i u Portugalu, no Safe Chemistry (sastavljen od fascinantnog sola Petre Hrašćanec pod nazivom 21 stupanj Celzijus i zaigrane interaktivne izvedbene večere Ksenije Zec Večera za 21) izabrana je za veliku završnicu projekta u kojoj se izvelo samo sedam predstava u različitim portugalskim gradovima. Upravo je taj showcase bio povod mojem putovanju.
Kruna projekta – knjiga sjećanja, teorije i prakse
Sve je počelo u Lisabonu, gradu u kojemu se nalazi, ponose se Lisabonci, najstarija knjižara u Europi koja još radi, Bertrand iz 1732., zbog čega je uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda. Program događanja u sklopu projekta Jačanje periferija također je počeo knjigom na koju mogu biti iznimno ponosni njezini urednici Pedro Costa, Ricardo Venancio Lopes i naša Anja Pletikosa. Na jednom od lisabonskih brežuljaka, u prekrasnom devetnaestostoljetnom parku, prošle je godine europskim novcima izgrađena Casa Jardim da Estrela, u kojoj se uglavnom održavaju radionice i predstave za djecu, a ponekad i za odrasle. Tu se okupila većina partnera iz deset zemalja, uglavnom producenata, kako bi nazočili predstavljanju knjige Stronger Peripheries: Building a Southern Coalition in Performing Arts, dobili primjerak i zajedno krenuli na putovanje po manjim portugalskim gradovima.
Na šestotinjak stranica elaborira se o pojedinim idejama i etapama projekta, opisuju se procesi stvaranja predstava, a urednici su prikupili i teorijske, filozofske tekstove o poimanju periferije, kulture i demokracije, o participativnim politikama i umjetničkim praksama i suradnjama. Uz to, naručili su i tekstove o razvoju izvedbenih umjetnosti u svim partnerskim zemljama kako bi čitatelji mogli steći uvid u njihove sličnosti i razlike. Neki su se osvrnuli više, a neki manje na kulturne politike, pojedini autori dali su konkretniji uvid u rad istaknutijih umjetnika i bitne društvene teme u svojoj zemlji, a pisalo se i o posljedicama pandemije koronavirusa i promjenama koje su nakon nje nastale. Naše znanstvenice, teatrologinje s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Agata Juniku i Una Bauer ponudile su jasan pregled razvoja naše neinstitucionalne kazališne i plesne scene od šezdesetih godina 20. stoljeća do danas, navodeći važne festivale koji su na to utjecali te ključne redatelj(ic)e, koreograf(kinj)e, dramske autor(ic)e nekoć i sada. Unatoč progresivnim estetikama koje su dolazile s neinstitucionalne scene, naglasile su diskrepanciju u njezinu financiranju (posebice u izdvajanju za plesnu umjetnost) u odnosu na institucionalna kazališta, osobito na Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, koje dobiva najviše novca. Na kraju njihova zajedničkog teksta Una Bauer ponudila je klasifikaciju suvremenog plesa u Hrvatskoj napominjući da njezin “način grupiranja umjetnika i njihovih estetskih orijentacija može jedino poslužiti kao početna točka za rasprave i daljnje analize” (str. 351).
Na daljnje rasprave potiče i cjelokupna knjiga koja u petom dijelu nudi pogled na različite inicijative na Jugu koje urednicima, kako pišu, “ulijevaju nadu u svijet koji živimo” (str. 375). Svaki se tekst može čitati zasebno, ovisno o tome što vas trenutačno najviše zanima. Listajući je, vidim da nudi i pojedine savjete za participativne metode umjetničkog rada, alate za vođenje intervjua ili radionica, sastanaka s fokus-grupama, analizu publike, piše se u njoj i o edukaciji umjetnika. Iako je moje gledište temeljeno na površnom pogledu u knjigu, mislim da bi mnogima mogla biti od koristi jer nudi pregršt vrijednih informacija i misli uglednih stručnjaka o kulturnopolitičkom, estetskom i filozofskom ozračju u izvedbenim umjetnostima s kraja dvadesetog stoljeća i u prvih dvadeset godina 21. stoljeća. Svakako bih pohvalila njezin izgled za koji su zaslužni grafički dizajneri Sven Sorić i Sophia Mewes – mnoštvo točkica raznih boja upravo upućuje na sličnosti i razlike, susrete i suradnje, pretapanja, dinamičnost i mobilnost, uostalom i na jednu od tema, “Connecting Dots” (u doslovnom prijevodu: povezivanje točaka).
Nevjerojatne su te suradnje među različitim državama, koje, pretpostavljam, nisu uvijek idilične i zahtijevaju mnogo kompromisa i strpljenja, a ova knjiga pravi je primjer njezina uspješnog ishoda. Predstave će se, nažalost, zaboraviti, partneri će se možda sjećati kreativnih i produktivnih sastanaka i druženja, no knjiga ne može nestati. Ona čuva sjećanje, u njoj su svi procesi, razmišljanja i krajnji umjetnički produkti otrgnuti zaboravu i stoga je i vrijedan doprinos bilježenja suvremenog trenutka u izvedbenim umjetnostima na europskoj periferiji. Zbog svega navedenog, smatram je krunom ovog projekta Kreativne Europe. Nakon što su svi dobili svoj primjerak, popili kavu i zasladili se portugalskom nezaobilaznom delicijom pasteis de nata, krenuli smo zajedno prema autobusu koji nas je vozio u Pombal.
Budućnost u očima djece i mladih
Gradić Pombal ponosno čuva povijest na velikog portugalskog političara Markiza Pombala, koji je u 18. stoljeću pokrenuo financijske, industrijske, administrativne, agrikulturne, obrazovne, trgovačke i vojne reforme. Uz povijesne muzeje i kamenu utvrdu, koje uglavnom obilaze rijetki turisti, mještani su nedavno dobili moderno uređenu kino/kazališnu dvoranu (Teatro-Cine de Pombal) čiji kazališni program povremeno kuriraju zaposlenici iz mreže Artemrede. S građanima Pombala u njoj smo gledali predstavu 2060. mađarske umjetnice Nóre Juhász, koja je nastajala u tandemu 12 (tandem između mađarskog Pro Progressione i francuskog Occitanie en scène / Le Parvis, Scène Nationale Tarbes Pyrénéés).
Budući da joj je zadana tema bila “Pravo na budućnost”, odlučila je raditi s francuskom i mađarskom djecom i mladima. U Budimpešti je odabrala gradsku četvrt na periferiji gdje živi, kako kaže, “nepovlašteno stanovništvo”. Pokrenula je dramsku grupu u centru koji posjećuju djeca nakon škole, prije nego im se roditelji vrate s posla. Ispitivala ih je o tome kako vide svoju budućnost u 2060. godini i uvjerila se da oni o tome uopće ne razmišljaju.
U spomenutoj knjizi Stronger Peripheries napisala je da želi odbaciti tradicionalnu ulogu redatelja te da je duboko nezainteresirana za realizam. Voli stvarati hibridna djela u suradnji s raznim umjetnicima, a umjetnost, prema njezinu mišljenju, mora ponuditi određeno senzualno ili intelektualno iskustvo, zabavu i obrazovanje. Mlada mađarska umjetnica smatra licemjernim baviti se društvenom umjetnošću jer se u nju ulaže mnogo novca umjesto da se njime pomogne onima koji ga trebaju. Oni o kojima je riječ, čak ako i sudjeluju u nekom umjetničkom djelu, napominje, najmanje od njega imaju koristi.
U predstavi 2060. isprepleće glasove umjetne inteligencije s onima na sceni, videoprojekcije robota, plesne pokrete i pripovijedanje, no zapravo ne nudi ništa duboko ni novo. U budućnosti vlast će preuzeti umjetna inteligencija, što je prikazala stereotipno i artistički pomalo infantilno i neinventivno, te je to jedna od predstava koja me ostavila ravnodušnom i nije mi se dublje urezala u pamćenje.
Nježni angažman Kruga
Iz Pombala uputili smo se dan poslije u pitoreskni gradić koji je ime Alcobaça dobio spojem imena dviju rijeka što teku njegovim središtem. Najpoznatiji je po prekrasnom gotičkom samostanu iz 12. stoljeća. U njemu se nalazi i fascinantni nedavno otvoreni Muzej govornih strojeva u kojemu možete dobiti izvrstan uvid u razvoj radija, gramofona i telefona, a filmove i predstave građani posjećuju u kulturnom centru Cine-Teatro Alcobaça, na čijoj sam pozornici gledala Krug slovenske umjetnice Neje Tomšič.
Neja Tomšič vizualna je umjetnica, članica slovenske skupine Nonument, koju je pokrenula s arhitektima i umjetnicima kako bi istražila i umjetničkim intervencijama upozorila na zapuštene javne prostore, osobito parkove. Izabrao ju je tandem 7 u kojemu su surađivali producenti iz slovenskog Bunkera, rumunjskog Kulturnog centra Cluj i talijanskog L’arboreto – Teatro Dimora iz Mondaina. Zadana tema bila joj je “Rad i sreća”. Provela je nekoliko tjedana u Cluju na rezidenciji, gdje je upoznala radnike željeznice koji su prosvjedovali protiv prenamjene njihova parka u komercijalne svrhe.
Naime, park je izgrađen državnim novcem kako bi radnici u njemu provodili slobodno vrijeme. S dolaskom neoliberalizma i privatnog kapitala, prostor na kojem se nalazi park u središtu grada postao je privlačna investicija za gradnju, okolne su zgrade nastanili imućniji građani, a većina radnika morala se iseliti u druge, manje atraktivne, dijelove grada. Za svoj park, u kojemu su vrijeme provodile i mnoge romske obitelji, radnici su se zauzimali na prosvjedima, a glasove nekih od njih snimačem je zabilježila Neja Tomšič. Predstavu je osmislila u stilu verbatim teatra, dokumentarnog kazališta iznimno popularnog u Britaniji, posebice u prvom desetljeću 21. stoljeća. U njoj možemo čuti dokumentarne snimke, dijelove intervjua koje je vodila s radnicima Cluja, pokretačima prosvjeda i onima koji su svoje slobodno vrijeme rado provodili u parku.
Umjetnica upozorava i na pojavu koja je u Cluju stvarnost, a djeluje mi kao strašna distopija: luksuzan, tehnološki napredan Transilvanijski pametni grad bez ljudi izgradio se nasuprot getu u koji su smješteni siromašni radnici, nedostatkom novca prisiljeni na selidbu iz svojih nekadašnjih stanova u središtu grada. U njoj je najbolje predočena suprotnost koju glasoviti njemački filozof Jürgen Habermas vidi između sustava kojim vladaju novac i moć te javne sfere koja pokušava zaštiti ljudskost, komunikaciju i demokraciju. Na primjeru Cluja Neja Tomšič pokazuje zabrinjavajuće posljedice neoliberalističkog imperativa novca i moći. Mjesta na kojima se ljudi susreću i surađuju, na kojima raspravljaju, izmjenjuju ideje koje ih potiču na djelovanje, Habermasova slobodna i ravnopravna javna sfera uništava se u korist privatnog kapitala i političko-ekonomskih elita. Nestaju parkovi, ali čini se i gradovi nastanjeni ljudima.
No umjetnica se ne zadržava samo na tome, nego vrlo domišljato povezuje tri različite priče u kojima je ona jedini stalni lik. Vrlo sugestivnim pripovijedanjem, nježnim glasom koji ne osuđuje, ali zabrinuto opaža, predstavu počinje pričom o devetnaestostoljetnom parku u Aleksandriji, zelenoj oazi napravljenoj za uživanje imućnijih građana, čija je ljepota danas, iako se ulazak naplaćuje, narušena smećem i izostankom sustavne brige. Mnoge biljke su zbog toga uvenule, plastične vrećice umjesto lišća krase grane, a park zbog svega toga izgleda zapušteno. Umjetnica pripovijeda polako, pored kruga ispunjenog zemljom, pružajući publici dovoljno vremena da stvori slike u glavi i uroni u taj krasan, a opet žalostan imaginarij. Zanimljivo je da i sebe kritički preispituje jer osvještava kako egipatski kontekst promatra iz eurocentrističke perspektive, iz vizure Drugoga kojemu izgled parka stvara negativna gledišta. Zato si i postavlja pitanje: “Tko sam ja da govorim da je nešto napušteno? Imam li pravo postaviti svoje standarde o tome kako bi zeleni javni prostor trebao izgledati u tom parku?”
Aleksandrijsku prošlost i sadašnjost te zabrinjavajuću stvarnost u Cluju isprepleće s pričom iz svojeg djetinjstva i nekadašnjim prostorom igre u Ajdovščini, koji je danas nestao. Posvuda su ostali samo tragovi nekadašnjeg sjaja što se zorno prikazuje scenografski, u više malih instalacija napravljenih od gradivnog materijala: dijelova željezne ograde iz nekog parka, nekoliko cigli, zemlje, komadića drveta, različitih ostataka i dr. Scenografska fragmentiranost upućuje na ideju predstave, na razlomljenost javnog prostora i postupni nestanak zelenih gradskih površina. Osmišljavali su je svi članovi skupine Nonument, koju uz Neju Tomšič čine Martin Bricelj Baraga, Nika Grabar i Miloš Kosec. Oni su i izvođači u predstavi, no nisu doputovali s njom u Portugal te su bili prisutni jedino putem audiosnimki.
U tom je radu nezaobilazna i atmosferična glazba Simine Oprescu, koja se sjajno stapa sa snimkama i glasom pripovjedačice te bi Krug mogao izvrsno funkcionirati i kao feature, odnosno dokumentarna radiodrama. Želja autorskog tima bila je, piše u knjizi Stronger Peripheries, “stvoriti u prostoru izvedbe neku vrstu parka i potaknuti pitanja o tome kakve javne zelene površine zamišljamo u našim gradovima i kakve saveze možemo u njima formirati” (str. 102).
Neja Tomšić suptilna je i nježna, a opet vrlo izravna i angažirana. Krug naziva kazališnim esejom/instalacijom, a za mene je to istovremeno jednostavna i duboka, dokumentarna, politička i filozofska predstava, izvedbena kritika neoliberalizma o kojoj i danas razmišljam.
Manifestan angažman Koncerta
Iako su estetski, a i tematski potpuno različite predstave, slovenski Krug i portugalski Koncert imaju dosta dodirnih točaka – važna metoda u procesu rada Neji Tomšič i Tiagu Cadeteu bili su intervjui. Oboje su snimljene materijale sjajno montirali te uklopili u izvedbu, a glas su dali nepovlaštenim društvenim skupinama: Neja Tomšič radnicima, Tiago Cadete latinoameričkim imigrantima. Cadeteov Koncert usto, kao i Krug Neje Tomšič, može biti i izvrsna dokumentarna radiodrama. U kinu/kazalištu u Sobralu de Monte Agraço publika je naime s povišene pozornice promatrala gledalište na čijim je sjedalima bilo razmješteno dvadeset zvučnika. Svaki od njih predstavljao je jednu ispitanu osobu, njihovi su se glasovi povremeno izmjenjivali, katkad pretapali, a istovremeno su izgovarali “Manifest migranata”. Zahvaljujući fantastičnoj montaži, koja je određivala ritam i tempo, zvučalo je uistinu poput koncerta na kojemu se muzicira glasovima onih čije se traumatične životne priče rijetko ili nikada ne čuju. Konačno su dobili glas, a “Imati glas” bila je Cadeteova tema u tandemu 10 (producenti su bili portugalska mreža Artemrede / općine Alcobaça i Pombal i katalonski Consori Transversal Xarxa d’Activitats Culturals / Granollers Municipality, Centre d’ Arts en Moviment Roca Umbert i TAG – Teatre Auditori De Granollers).
Smještanje na pozornicu koju prazan prostor dijeli do prvog reda gledališta vrlo je simbolično. Tiago Cadete postavio nas je u dominantni položaj onih koji s visine i distance gledaju na Drugoga, a to su u Portugalu i Španjolskoj doseljenici, u ovom slučaju oni koji dolaze iz Južne i Srednje Amerike. Njegova je namjera međutim bila suprotna. Publika koja je na pozornici, objašnjava u knjizi Stronger Peripheries, “nije više protagonist na sceni. Iako je na pozornici, nju nitko ne vidi. Ne sjedi u luksuznim, nego u petparačkim stolcima i suočena je s izazovnim zadatkom slušanja migranata, njihovim pojedinačnim specifičnim subjektivitetima koji odudaraju od medijske slike homogene mase bez karaktera. Tako shvaća da između njih postoji više bliskosti nego što si to može zamisliti” (str. 212).
U kratkim ulomcima koji nam ne dopuštaju žaljenje i identifikaciju s govornicima, ali potiču na pomno slušanje i empatiju doznajemo crtice o njihovu privatnom životu: netko je jedva preživio koronavirus, neki nisu bili u mogućnosti otići na sprovod roditeljima. Neki su se doselili radi studija, neki radi boljih ili sigurnijih životnih uvjeta. Govore i o obiteljskom nasilju, agresivnom ponašanju lokalne zajednice prema transrodnim osobama i homoseksualcima. Osamdeset posto Portugalaca, napominje jedna sugovornica, i dalje su rasisti i prema osobama druge boje kože, osobito crnačkom stanovništvu, odnose se s prezirom i predrasudama poput one da su sve latinoameričke crnkinje prostitutke. Većina njih ima i probleme s dokumentima i birokracijom, nedostatkom novca, pronalaskom posla, a nepoznavanje jezika dodatno im otežava životnu situaciju. Jezik nas razdvaja – primjećuje jedan glas, a drugi poručuje da bismo svi na svijetu trebali govoriti istim jezikom. Uglas nam u “Manifestu” govore da su ljudska bića koja imaju svoje snove, nade, vizije i misije, ciljeve. “Želimo biti prihvaćeni. Mislimo, osjećamo i volimo. Želimo da se prepozna naša vrijednost. Imamo znanja s kojima možemo pridonijeti zemlji. Volimo plesati i jesti. Želimo ići na jahanje i skijanje. Nemamo loših namjera.” (str. 215)
Navela sam samo kratak dio “Manifesta” kako bih predočila koliko je tragično da ljudi traže samo dopuštenje da budu ljudi, da žive poput drugih i da ih se cijeni po tome kakvi su i što su, a ne po boji kože ili zemlji iz koje dolaze. Tako jednostavni zahtjevi godinama se ne ostvaruju jer ih lokalno stanovništvo ne promatra kao ljude, nego kao Druge, manje vrijedne, nedostojne ikakve pozornosti. Zbog toga su mnogi razočarani obećanom zemljom u koju su došli s nadom u bolji život. Osjećaju i gnjev jer je kolonijalna prošlost izbrisala njihove pretke, nametnula im svoj jezik, kulturu i tradiciju, a Brazilci i Portugalci imaju danas potpuno drugačiji pogled na zajedničku povijest.
Tiago Cadeta primjenjuje u umjetničkom stvaralaštvu postkolonijalni diskurs pa tako i u ovom radu u kojemu se zalaže za prihvaćanje realnosti drugog i poimanja važnosti drugog za nas same, to jest za ono što domicilno stanovništvo (u ovom slučaju Portugalci) smatra da jest. On zorno pokazuje koliko su apsurdni i štetni strahovi (od nepoznatog ili gubitka identiteta) koji su doveli do te distinkcije mi i Drugi. S obzirom na sve veći porast netrpeljivosti prema stranim radnicima u našoj zemlji, smatram da bi predstava svakako trebala gostovati kod nas i da bi se trebalo pozvati što više gledatelja, po mogućnosti ciljane publike koja širi strah i mržnju, homofobiju i rasizam.
Španjolska se primjerice s problemom prihvaćanja imigranata sa strane lokalnog stanovništva suočava od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas te je na tu temu napisano i mnogo drama. Pojedine je analizirala Ivana Krpan u tekstu “Španjolska drama na prijelazu stoljeća: koncept Drugoga u analizi vlastitog identiteta”, gdje primjećuje da dramski tekstovi tematski najčešće obrađuju nemogućnost integracije stranaca u španjolsko društvo, uzrokovane njihovom marginalizacijom te otvorenom ili prikrivenom netrpeljivošću kojom se sugerira kolektivni društveni stav prema osobama drugačijeg porijekla, religijskog uvjerenja, političke ideologije ili seksualne orijentacije. Tom tematskom krugu pripada veći broj dramskih djela nastalih u posljednjem desetljeću XX. stoljeća.” (Fluminensia, br. 2, 2023, god. 35, str. 617.)
Portugalski i španjolski umjetnici odavno imaju potrebu progovoriti o tom problemu, koji sve više postaje i naš problem. I mi bismo trebali sve više primjećivati svoje nove sugrađane, čuti njihov glas, poslušati njihove životne priče i osvijestiti vlastito ponašanje i reakcije prema Drugome. Trebamo općenito više slušati, poručuje nam dirljivim Koncertom Tiago Cadeta. Upravo zato je osjetilu sluha dao prednost nad ostalima, da ga izoštrimo i čujemo glasove ljudi pored nas koje ne primjećujemo ili zaobilazimo.
Ritualna angažiranost Posljednje lamentacije
Koliko smo slični najbolje pokazuje plesna predstava Posljednja lamentacija Valentine Medde iz Italije koje su osmišljavale rad na temu “Povezivanje točaka” u tandemu 8 (producenti su bili Teatro di Sardegna, Bunker i L’arboreto – Teatro Dimora). No s pričom valja krenuti od početka.
Nakon gradića u unutrašnjosti Portugala, put nas je dalje vodio u obalna mjesta te sam s veseljem tijekom vožnje promatrala Atlantski ocean i okolni krajolik. No uzbuđenje mi je splasnulo čim smo se zaustavili. Naime, puhao je hladan vjetar koji sam osjećala u svakom djeliću svoga tijela, ponajviše u kostima, i ubrzo mi je postalo silno ledeno. Silazili smo prema plaži koja graniči s visokim oštrim stijenama i mnogi moji suputnici gledali su u daljinu, u neku nejasnu crnu mrlju na pjeskovitom tlu. Čim smo se smjestili iznad plaže, mrlja se počela kretati i ubrzo se uspostavilo da su to žene odjevene u crne haljine i marame. Jedna iza druge, njih dvanaest, lagano je dolazilo prema nama, vjetar je pritom bivao sve jači, dizao je valove u visine pokazujući ubojitu snagu mora, od njegova fijuka ništa se nije moglo čuti. Žene su neprestano bile okrenute prema moru, dizale su ruku u znak pozdrava, mirno gledale prema morskom bespuću i čekale. Zbog siline vjetra i šuma valova nije se čula njihova pjesma, lamentacija. Pogled na njih i pobješnjelo more pobudilo je u meni mnoge asocijacije.
Pomislila sam na sve one ljude koji se u gumenim čamcima bore s tim valovima, podnose ekstremnu hladnoću i putuju u neizvjesnost, pogleda uperenog podjednako u život i u smrt. Iako mi nije bilo ni upola tako hladno i bila sam na suhom, zahvaljujući vremenskim uvjetima, fizički mi se dočarao užas koji prolaze da bi došli do željenih obala koje im, nažalost, često neće pružiti ljudsku, prijateljsku ruku. Žene u crnom koje mašu prema podivljalom otvorenom moru činile su mi se kao preživjele majke i sestre koje se cijeli život opraštaju s najmilijima koje je more zauvijek povuklo u dubine. One su, poput naših mediteranskih žena u ne tako davnoj prošlosti, zauvijek osuđene na čekanje ili molitvu. Podsjetile su me naime na naše none koje su mlade ostale udovice, ili su cijeli život otpraćale svoje mornare, ili su ih vjerno čekale, a oni se nikada nisu pojavili. Sve su to sudbine mnogih naših žena, ali i onih iz Italije, Portugala, Španjolske, Bliskog istoka, Afrike. Neovisno jesu li katolkinje ili muslimanke, sve su odjevene u crninu, pokrivaju kosu i dijele jednaku sudbinu čekanja, samoće, ostavljenosti, tuge.
Ritual žaljenja povezuje nas odavnina. U zajedničkoj molitvi i pjesmi ožalošćenoj osobi pomaže se lakše podnijeti gubitak. U spomenutom ambijentu bio je potpuno stvaran. Svi smo sudjelovali u tom ritualu, promatrajući ga u tišini, šibani vjetrom i morem, a upravo je zahvaljujući ambijentalnosti ta tema u meni iznimno moćno odjeknula i pokrenula mnoštvo asocijacija. Bez nje mi je predstava nezamisliva, a posebice me se dojmila suprotnost meditativne usporenosti izvođačica s prijetećom brzinom izmjene valova. Čula sam poslije da se izvodila u zoru na mirnim obalama rijeke Ljubljanice – tada se mogla čuti pjesma izvođačica, ali ne i doživjeti ova atmosfera. Ona je međutim, zahvaljujući sličnom krajoliku, ali i političkom kontekstu, najbolje došla do izražaja na Sardiniji, gdje su gledatelji bili smješteni na oštrim, neudobnim stijenama, otkrio mi je Massimo Macini, jedan od producenata iz Sardinijskog kazališta.
Za razliku od dokumentarnog teatra Neje Tomšič i Tiaga Cadetea, Valentina Medda progovorile su o sličnim problemima posredno. Putem rituala dočarale su potresne priče svih migranata, progovorile su o ženskim sudbinama nekoć i danas, o tuzi koja nam je svima bliska i važnosti zajednice i njezine potpore. S ovog portugalskog putovanja slika te predstave mi, vjerujem, nikada neće izblijediti. Unatoč tome, jedva sam dočekala ulazak u topli autobus, gdje sam osvijestila koliko su me hladnoća i vjetar fizički iscrpili. Utonula sam u san i probudila se u Lisabonu, gdje je moje putovanje završilo. Showcase projekta nastavio se još sljedeća četiri dana. Izvele su se francuske predstave Enemy (A Peace Conference) plesne skupine Zone poeme i Dans(e) House trija Hamdija Dridija i skupine Chantiers Publics, a zaključile su ga dvije izvedbe naše predstave Safe Chemistry Petre Hrašćanec i Ksenije Zec u Moiti. Vratila sam se u Zagreb puna dojmova s ovog prekrasnog kazališnog putovanja, za koje mogu zahvaliti zagrebačkom Centru za nezavisnu kulturu i mlade Pogon te portugalskoj mreži općine Artemrede, koja je bila nositeljica ovog velikog četverogodišnjeg projekta Kreativne Europe.
