Prožimanje crkve i cirkusa – “Glorija” bez radikalnije interpretacije
Kim Cuculić
U posljednjih tridesetak godina na pozornicama kazališta u Rijeci uprizorene su tri Glorije Ranka Marinkovića. Godine 1998. u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca režirao ju je Ljubiša Georgievski. U osvrtu na premijeru kazališni kritičar Jasen Boko tada je napisao:
Ako se od crkve čini teatar, kakve su šanse teatra, zapitao se nad “Glorijom“ Ranka Marinkovića Ljubiša Georgievski i odgovor svojom režijom ponudio u riječkom HNK-u. Sam Marinković, svojom je najpoznatijom dramom dao puno šansi dobrom teatru, razmišljajući o zloupotrebi čovjeka od strane ideologije. “Glorija” je u vrijeme komunizma koristila religiju da bi posredno govorila o svom vremenu i okruženju u kojemu je nastala. Danas, više od četiri desetljeća poslije, uloge su se u društvu bitno izmijenile, ali su problemi i ove drame i novoga društva ostali malom čovjeku jednako slični i jednako bitni.
Riječke Glorije
Ulogu Glorije u toj je predstavi tumačila Ecija Ojdanić, a Don Jere bio je Livio Badurina. Do sljedeće riječke Glorije trebalo je pričekati do 2003. godine, kad ju je u HKD teatru režirao Lary Zappia. U kritici nakon premijerne izvedbe napisala sam:
Bez bogobojazna strahopoštovanja prema antologijskim uprizorenjima Marinkovićeve “Glorije”, redatelj Lary Zappia u novoj je predstavi HKD teatra jednako hrabro odustao i od ortodoksna pridržavanja za klasičan predložak, upustivši se svojim neobičnim dramaturškim zahvatima u riskantan pothvat s neizvjesnim ishodom. Daleko od toga da se radi o radikalnim redateljskim intervencijama, Zappia je uz bitna sažimanja teksta, te neočekivanom vlastitom vizijom završetka, pokušao vidjeti kako bi ovo djelo moglo funkcionirati u kontekstu današnjeg vremena…
Umjesto scenski raskošnih i spektakularnih “Glorija” na koje smo navikli, dobili smo jednu komornu verziju u kojoj glumci zbog neposrednog kontakta s publikom na sebe preuzimaju daleko veću odgovornost nego na velikoj pozornici…
Donekle zbunjujuće djeluje i neuobičajena podjela uloga… Ideja da Gloriju igra splitska glumica Bruna Bebić, koja je po godinama nešto starija od toga lika, dok je uloga Don Jere povjerena mladome studentu glume Jerku Marčiću, možda bi se mogla shvatiti kao namjerna provokacija…
Zatim je do nove Glorije u Rijeci prošlo dvadesetak godina – 2024.
Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca postavila je to antologijsko djelo hrvatske drame u režiji Senke Bulić. Marinkovićev “mirakl u šest slika” praizveden je 1955. godine, a do danas je Glorija imala brojna uprizorenja i svako novo pred publiku postavlja određeni horizont očekivanja. Kao i kod ostalih kanonskih djela, nameće se pitanje hoće li ono kazališno biti interpretirano na drukčiji način, aktualizirano, “iščitano” u kontekstu vremena i društva u kojima se predstava postavlja. U tom smislu od Senke Bulić, koja je u nekim svojim dosadašnjim režijama težila eksperimentu i inovaciji, možda se očekivala i radikalnija interpretacija Glorije. Nova riječka predstava ipak je ostala najvećim dijelom vjerna predlošku, ali su se dogodili i pomaci u odnosu na dosadašnja uprizorenja.
Efekti spektakla
Jedan od njih dogodio se na vizualnom planu uprizorenja. Na početku Glorije Ranko Marinković dao je jasne scenske upute – u prvom prizoru pozornica je podijeljena na biskupovu kancelariju i njezino tajništvo, a u pozadini se vidi biblioteka. Tek poslije drama nas uvodi u unutrašnjost romaničke katedrale, s Gospinim oltarom. U predstavi Senke Bulić scenografija likovnog umjetnika Tomislava Ćurkovića od prve slike odvija se u ambijentu crkve, koji je naznačen minimalistički – u dubini pozornice bijeli je mramorni oltar, iznad njega vitraj s likom Gospe, umjesto stupova na pozornicu se vertikalno spuštaju bijele zavjese, a prostor igre proširen je i na proscenij. Time scenografija nije posve realistična, već je stvoreno svojevrsno sfumato ozračje ispunjeno (scenskim) dimom i mirisom tamjana. Po uzoru na mirakul, srednjovjekovni kazališni žanr, Marinković u prizore iz svakodnevnog života upleće čudesno, a taj motiv “čuda” dolazi do izražaja i u Ćurkovićevoj scenografiji.
U tom smislu najimpresivniji trenutak predstave je onaj u kojemu se crkva transformira u cirkus, čudesnom eksplozijom mnoštva svjetlucavih konfeta. Tako zamišljena scenografija, u kojoj jasno dolazi do pretapanja i sinteze crkve i cirkusa, naglašena je vizualno dojmljivim oblikovanjem svjetla Predraga Potočnjaka, koji ambijent crkve, proizvodeći efekt spektakla, osvjetljava snopovima bijelih svjetala, dok u prizorima cirkusa i Glorijine smrti dominira snažna crvena boja. Izvrsno je riješen prizor Glorijina salta mortalea – trenutak njezine smrti nije izravno prikazan, već samo praznim trapezom na kojem je prije pada u dubinu sjedila Glorija.
Likom mlade karmelićanke, sestre Magdalene, odnosno bivše akrobatkinje na trapezu Glorije, Marinković aktualizira pitanje o očuvanju integriteta pojedinca u paradoksalnim uvjetima i situacijama suvremenog doba u kojem još vladaju stara dogmatska pravila i isključivosti, kakva simbolički oličavaju i crkva i cirkus. Ta sinteza crkvene i cirkuske arene u režijskom postupku Senke Bulić i dramaturgiji Vesne Đikanović prisutna je u svim segmentima predstave. Kostimografija Ane Mikulić tako se u dijelu koji se odvija u crkvi temelji na stilizaciji crkvenih odora, dok se ispod Glorijina kostima kojim “glumi” živi Gospin kip razotkriva zlatna, svjetlucava oprava cirkuske vježbačice, što je uvod u scenu koja se zbiva u cirkusu. U slici cirkusa isprepleću se likovi klauna i likovi iz crkve, a prožimanje crkve i cirkusa prisutno je i u glazbi koju su kreirali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, u kojoj motiv crkvenih orgulja na kraju predstave zamjenjuje svojevrsna cirkuska disko-glazba. U prizoru u cirkusu sudjeluju i članice i članovi riječkog baletnog ansambla koje je koreografirao Leo Mujić. Koreografirana je i scena Glorijina svojevrsnog oslobađanja i bunta protiv crkvene stege i manipulacije.
Glumačka podjela
U novoj Gloriji naslovnu ulogu tumači Ivna Bruck, inače glumica ansambla Talijanske drame, kojoj je to dosad najveća i najzahtjevnija glumačka kreacija. Tom izazovu Ivna Bruck odgovorila je glumački sugestivno i iznijansirano, od početne skrušenosti jedne časne sestre, do postupne transformacije u zaljubljenu, strastvenu ženu koja se na kraju hrabro suprotstavlja crkvenoj hijerarhiji i okovima patrijarhata, izabirući između crkve, ljubavi i cirkusa na koncu ipak – smrt. Prikladnog scenskog partnera Ivna Bruck ima u Karlu Mrkši, koji je ponešto suzdržano, distancirano utjelovio Don Jeru, mladog i ambicioznog biskupova tajnika željnog časti. Gonjen ambicijom, on priprema čudo koje bi u poslijeratnim vremenima u ljudima obnovilo vjeru. Tako dolazi na ideju da sestru Magdalenu postavi na crkveni oltar kao živi Gospin kip. Ipak, između ove Glorije i ovoga Don Jerea nedostajalo je ljubavne napetosti.
Za ulogu Don Zanea, prema Marinkovićevim didaskalijama čovjeka od kojih pedesetak godina, odabran je za tu ulogu možda premlad Jasmin Mekić, osobito s obzirom na Zanino iskustvo koje uključuje i prijašnja čudesa koja su završila neuspješno. Na početku predstave Mekić je bio i djelomično slabo čujan i prebrzo je izgovarao tekst tako da nije bio dovoljno razgovijetan.
Glumci nešto starije generacije u ovoj podjeli Glorije općenito su imali bolju dikciju i dojmljivo su ostvarili manje uloge. Sukladno motivima žive Gospe poput lutke i mehaničkog Isusa, Biskup – kojega je s dozom ironije i karikaturalnosti utjelovio Dušan Gojić – pojavio se na pozornici mehaničkim izlaženjem biskupske stolice asocirajući na mala mehanička čuda kojima su tvorci mirakla pokušavali obmanuti običan svijet. U svoju interpretaciju Don Florija Denis Brižić govorom i ponašanjem utkao je specifičan Marinkovićev mediteranizam, a tome začudnome svijetu pripada i grbavi crkvenjak Toma, kojega s dozom humora igra Vinko Kraljević. Nasuprot crkvenom, svijet cirkusa prezentira bivši cirkuski direktor Rikardo Kozlović (Floki Fleš), kojega je pomalo blijedo utjelovio Toni Plešić. Ulogu pobožne Majke u crnini, koja je unatoč molitvama i „čudu“ s oltara, izgubila sina, izvanredno ekspresivno odigrala je Olivera Baljak, čija je glumačka kreacija jedan od vrhunaca ove riječke Glorije.
U ulozi klauna Tonija, na štulama, koji je na stanovit način vjesnik Glorijine smrti, nastupila je Ana Marija Brđanović, pojavivši se i u ulozi Žene.
Glorija u režiji Senke Bulić na kraju ipak nameće pitanje raspolažu li u ovom trenutku dramski ansambli riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca profilom glumaca koji bi adekvatno mogli odgovoriti ulogama u tom Marinkovićevu komadu. Bez angažiranja gostujućih glumaca zasigurno ne, a ovako je riječko kazalište dobilo Gloriju koja je daleko od zamišljene, idealne podjele uloga. Pokazalo se i da su glumci i glumice starije generacije dorasliji interpretaciji likova iz specifičnog literarnog univerzuma Ranka Marinkovića.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, premijera 24. svibnja 2024. Redateljica Senka Bulić, dramaturginja Vesna Đikanović, koreograf Leo Mujić, glazba Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, scenograf Tomislav Ćurković, kostimografkinja Ana Mikulić, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak. Sestra Magdalena (Glorija): Ivna Bruck, Don Jere: Karlo Mrkša, Don Zane: Jasmin Mekić, Rikardo Kozlović (Floki Fleš): Anton Plešić, Biskup: Dušan Gojić, Don Florijo: Denis Brižić, Majka: Olivera Baljak, Toni, klaun: Ana Marija Brđanović, Bembo, klaun: Marko Ilić, Bep, klaun: Emilio Alcantara, Žena: Ana Marija Brđanović. U predstavi sudjeluju članovi Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca i polaznici Dramskog studija Pontes. Fotograf: Dražen Šokčević
