Bombastična “Bomboniera”
Igor Tretinjak
Hrvatsko lutkarstvo posljednjih je nekoliko godina u popriličnoj krizi, što je potvrdio i vrlo tanak prošlogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske SLUK. U gradskim se kazalištima osjeća umor i zasićenje, negdje i pucanje po šavovima, dok nezavisni, u pokušaju preživljavanja, nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se umjetnošću i istraživanjem. Takvo turobno okruženje očajnički je čekalo veliku predstavu da pokrene krv u žilama domaćeg lutkarstva. I konačno ju je dobilo – Gradsko kazalište lutaka Rijeka početkom veljače premijerno je izvelo predstavu Bomboniera variete!. Nekoliko su je godina odgađali, pripremali i smišljali sa slovenskim lutkarskim genijalcem Matijom Solceom i njegovim jednako genijalnim likovnim suradnikom Tomašom Žižkom, i na kraju sav taj trud ipak nije bio uzalud. Štoviše, iznjedrili su pravi lutkarski hit.
Lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce posljednjih desetak i više godina odlično kotira u europskom lutkarstvu te juri iz projekta u projekt, iz režije u režiju, organizaciju festivala ili glazbenu turneju, a takav gust i kaotičan raspored ponekad se preslika i u predstave koje radi. Ispunjene beskrajno kreativnim, zabavnim, dovitljivim i mudrim lutkarskim rješenjima, one pokatkad pucaju i razlijevaju se pod teretom vlastita gomilanja. U Bomboniera varieteu!, inače prvoj Solceovoj režiji u Hrvatskoj, to je spriječeno na zanimljiv, u neku ruku i paradoksalan način – jasnom, čistom i predvidljivom strukturom. Predstava je oblikovana kao klasičan varijete s pet jednako strukturiranih epizoda povezanih nenametljivom provodnom niti. Sam broj epizoda odgovara broju glumaca te gledatelj u svakom trenutku zna koliko još izvedbenih koraka do kraja. U klasičnim predstavama ta predvidljivost najveći je neprijatelj budnosti i pažnje jer opetovanost strukture počesto budi monotoniju i uspavljuje pozornost gledatelja. No kad se takva čvrsta struktura susrela s eksplozijom kreativnosti, scenskih i izvedbenih iznenađenja, nepredvidivosti i zabave, funkcionirala je poput dobrodošlog vodiča kroz izvedbenu džunglu. Štoviše, odbrojavanje do konačne pete priče, a s njom i kraja predstave, pratila je intimna strepnja da će nečemu iznimnom uskoro doći kraj.
Posveta Rijeci
A što se događa u toj kreativnoj lutkarsko-glumačko-glazbenoj bombi, pardon bombonijeri? U samoj ideji predstave stoji diskretan i nenametljiv hommage Rijeci i njenoj skrivenoj povijesti oblikovan s pomoću intimnih priča glumaca i koautora izvedbene građe Petre Šarac, Andreje Špindel, Tilena Kožamelja, Damira Orlića i Davida Petrovića. Svaki glumac svoju epizodu oblikuje iz vlastita sjećanja na djetinjstvo. Šarac se dotiče rata u rodnom Osijeku, Špindel svojeg prvog bicikl-aviona Boeinga 737, Kožamelj voljenog raspjevanog hrčka u rodnoj Ljubljani, Orlić figurica i igre kauboja i Indijanaca u selu kod bake, a Petrović neuspjele nogometne karijere koja se pretočila u kratku i slatku komentatorsku. Sve te priče, duboko intimne, i osim Petrovićeve, nimalo povezane s Rijekom, u prvoj se fazi grade s pomoću grafoskopa na stropnom kazalištu sjena, da bi se potom pretočile u igru na sceni i na kraju bile povezane sa skrivenim tajnama grada koji je oduvijek punim plućima živio vlastitu multinacionalnost i multikulturalnost. Tako, među ostalim, doznajemo da je upravo u Rijeci bilo jedno od prvih groblja za kućne ljubimce u Europi. Izvedba o kojoj pišemo zbila se 22. ožujka 2024. u sklopu 14. Lutkokaza u Kazalištu Virovitica te je bila prvo gostovanje predstave izvan matičnog kazališta i Rijeke. Iako je postojala doza strepnje da gostujuće publike neće imati naglašen emocionalan odnos prema hommageu Rijeci, pokazalo se da lokalizacija nije bila uteg predstavi. Štoviše, dio o samim tajnama grada djelovao je možda i pretjerano diskretno i pomalo usputno.
Ključni su dijelovi svake epizode trenuci kad se priča osamostaljuje i prelazi s plošnog stropa na scenu. Svaka od scena demonstrirala je kreativnost i bogatstvo imaginacije Matije Solcea i Tomaša Žižke, dramaturške suradnice Magdalene Lupi Alvir te glumaca koji su sudjelovali u svim aspektima nastanka predstave. U kaubojcu su tako spajali i razdvajali neživo i živo, odnosno teatar sjena i dijelove Orlićeva tijela, svjesno nepreciznim pokretom šaljivo propitujući cjelovitost lika na sceni. Slično se odigravalo u nogometnoj minijaturi, gdje su likovi oblikovani spojem glava glumaca Kožamelja i Špindel (neodoljivih u pretjeranoj mimici) i cijevi za klime u funkciji rastezljivih udova, te su postali superkiborzi koji u stapanju živog i neživog oblikuju beskrajno duhovite karikature.
Izvedbene nečistoće i raskrinavanje iluzija
U biciklističko-avionskoj sceni neživo je u potpunosti istisnulo živo, naizgled oživjevši bez ljudskog animatora. U toj se sceni, ujedno, Špindel vratila u djetinjstvo autora ovih redaka, u kojemu je jedna od glavnih fora bila stvarati “filmiće” brzim pomicanjem sličica. Na sceni je ta dječja igra, ponovo zahvaljujući izvedbenoj “nečistoći”, postala ne samo vrlo zabavna minijatura već i proces razotkrivanja, odnosno raskrinkavanja lutkarske iluzije. I epizoda s hrčkom uskočila je u povijesne vode, kako i priliči jednom hommageu. Ovog puta autorski tim odmaknuo se od privatnih sjećanja prema prošlosti jednog od omiljenih lutkarskih žanrova – naslovnog varijetea, vrativši na scenu točke u kojima su se gledatelji divili lutkama životinja i ljudi koje rade nevjerojatne stvari. Tako Kožameljev hrčak pjeva talijansku kanconu i poigrava se vrtnjom na malom hrčkovrtuljku. I opet, izvođači nisu išli za što vjernijim kopiranjem stvarnosti, nego su s odmakom u karikaturu stvarali duhovit dijalog s njom.
Za kraj smo ostavili ratnu epizodu koja je mogla odvesti predstavu u neke tamnije vode, no to se nije dogodilo. Naime, rat se na sceni odvio između ljuto-slatkih neprijatelja Bajadera, savršeno čvrstih i pravilnih rubova, i neodoljivo zaobljenih i pijanih Griotta. Vrhunac te ratne drame bio je ujedno i najslađi – gutanje strašno(g) slatkog neprijatelja. I ovdje je dakle prisutan odmak od stvarnosti, no ne tek u animaciji materijala, već i u njegovu odabiru i pristupu, što je omogućilo bijeg od bilo kakve ozbiljnosti i turobnosti, sjete i nostalgije u neukrotivo duhovite vode.
Otkvačen, a precizan stroj
Kad smo kod duhovitosti, dolazimo do ključnih aduta ove slasne scenske poslastice, do glumaca. Već sam ih spomenuo, no vratit ću im se ponovo jer to zaslužuju. Svi su glumci kao savršeno ugođen ansambl s lakoćom uskakali u razne uloge i ispunjavali različite zadatke – od pripovjednog preko animacijskog do auditivnog. I svaki su od tih slojeva do kraja razigrali, nudeći gledateljima slojevitost i punoću scenske igre. Petrović je, uz sve ostalo, bio iznimno snalažljiv i duhovit konferansje koji je dozivao publiku da zavrti kolo i odredi raspored priča, a posebno šarmantan bio je u stvaranju zvučnih efekata. Kožamelj je s lakoćom šetao od milog preko lagano koketnog to vragolastog i karikaturalnog izraza, Orlić je čvrstu osobnost i naizglednu ozbiljnost, koju pojačava snažan i moćan glas, u trenu pretvarao u beskrajno duhovitu karikaturu, Špindel je preciznost igre i animacije, skladne u neskladu, razigravala trenutačnim prijelazom u “ozbiljnu šašavost”, a Šarac scenskom energijom i igrom poput magneta plijenila pozornost gledatelja. I sve su to radili ne namećući se ansamblu, već su funkcionirali poput savršeno uštimanih dijelova nekog totalno ludog i otkvačenog i u tom ludilu savršeno preciznog stroja.
Da bi stroj bio savršeno precizan, ipak nisu dovoljni tek glumci. Svi elementi igre u predstavi su bili usklađeni, funkcionalni i jednako važni. Naracija je otvarala priču, da bi potom prepustila prostor glumi i animaciji, kojima se zatim pridružio zvuk, odnosno vanjsko ozvučenje pokreta. U tom slojevitom susretu vizualnog i zvučnog razvijao se vrlo duhovit dijalog koji se pretakao u još duhovitiji sukob ili razdvajanje. Takav izvedbeni sloj gradio je sadržaj u jasnom odmaku od stvarnosti prema karikaturi, pružajući gledateljima da od predstave uzmu ono što im najviše odgovara – humor, intimu koja se pretače u opće mjesto, animacijske ideje, efektan auditivni sloj, izvođačku suigru, duhovitost i preciznu nepreciznost ili da puste da ih punoća izraza nosi u neke neodoljive lutkarske i izvedbene svjetove.
Zaključno, hrvatsko lutkarstvo konačno je dočekalo pravi hit i izvedbenu bombu, pardon, Bombonieru variete!. Predstavu koja kreativnu punoću pretače u neopisivu lakoću igre i igranja, i u tom prostoru između nagomilanosti ideja i prozračnosti izvedbe nudi šezdesetak minuta urnebesnog bijega od stvarnosti.
Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Bomboniera variete!, premijera 8. veljače 2024. Autor, redatelj i skladatelj: Matija Solce Kreator objekata i lutaka, scenograf i kostimograf: Tomaš Žižka Dramaturška suradnja: Magdalena Lupi Alvir Oblikovatelji svjetla: Tomaš Žižka, Sanjin Seršić Glumci i koautori izvedbene građe: Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović Foto: GKL Rijeka