Čehov, glumci i ja
Olga Vujović
Iako liječnik po edukaciji, Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.) bio je po vokaciji književnik koji je u svojem relativno kratkom životu napisao skoro 600 proznih djela (mahom kratkih priča) te nekoliko kraćih i duljih drama, od kojih će “velika četvorka” koju čine Galeb (1896.), Ujak Vanja (1897.), Tri sestre (1901.) i Višnjik (1904.) iz “najzrelije”, kasne faze njegova stvaralaštva, prema riječima vrsnog poznavatelja ruske književnosti Aleksandra Flakera: “(…) ući u osnove moderne dramske umjetnosti ne samo Rusije već i Zapada” (godine u zagradama odnose se na praizvedbe). Drame se i danas često uprizoruju, no redatelji kojiput ne postavljaju izvorni tekst, već u njemu nalaze poticaj za vlastito čitanje. U predstavi Tri sestre, ja HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka redatelj Boris Liješević posegnuo je za dramom Tri sestre (prijevod Vladimir Gerić), ali je promjenom naslova naznačio da je posrijedi autorski projekt ili kako je u programskoj knjižici zapisao dramaturg predstave Dimitrije Kokanov:
Dodavanjem prvog lica jednine originalnom naslovu, autor nagovještava smjer osnovnih procedura rada. Najvažnija stvar u predstavi postaje polazište koje određujemo prvim licem jednine, smjer gledanja, pravac našeg pogleda, sebstvo kroz koje razumijemo svijet, iskustvo koje koristimo kao alat za razumijevanje nekog teksta. (…) Mnoštvo pojedinačnih ispovijedi koje su sudionici projekta uvezali u djelo [kao autori teksta navedeni su Čehov, redatelj i svi glumci, op. O. V.] omogućuje kolektivno iskustvo te suživot svih pojedinačnih iskustava u jednom mozaiku zajedništva. Naše je iskustvo važno te u tome autor prepoznaje univerzalnost, opće mjesto i potencijal za identifikaciju.
Potonja rečenica kao da ilustrira zapis književnika Čede Price (predgovor u knjizi Četiri drame A. P. Čehova, Školska knjiga, 1997.) o Čehovljevu dokumentarizmu:
(…) ideja i lica (karakteri) u Tri sestre imaju svoje podrijetlo i pokriće u onodobnoj stvarnosti. Nad svakim detaljem, riječi, simbolom, metaforom Čehov je pažljivo bdio. Zapravo je dugo vrijeme prikupljao građu za Tri sestre (…). Važno je to naglasiti upravo zbog jednog, još i danas uvriježena i podržavana jalničkog “kritičkog” razmišljanja kako je Čehov mnoge svoje komedijske odnosno dramske sklopove i cjeline jednostavno izmišljao. Sve su druge pretpostavke više moguće od ove navedene. Čehov je pisac snažne mašte i imaginacije, ali uvijek rođene u središtu same stvarnosti. Da nije imao upravo takvo, dvojako svojstvo promatranja svijeta i života, jednako iz srca kao i razuma, iz zbira činjenica kao premisa za svoje stvaralačko slobodno oblikovanje – Čehov bi se već davno smjestio u povijesti zaboravljenih talenata.
Zahvaljujući Konzorciju hrvatskih nacionalnih kazališta, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu često se mogu vidjeti gostujuće predstave iz ostalih nacionalnih kazališta, pa je pred varaždinsku publiku ubrzo nakon riječke premijere (25. listopada) doputovala predstava Tri sestre, ja (12. studenoga 2025.), gdje sam je i pogledala.
Akordi zajedništva
Osim što sam gledala glumce, i oni su gledali mene (i cijelo gledalište), jer se veći dio predstave igrao pod punim svjetlom (oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić), što je, sudeći po koncepciji, trebalo simbolizirati zajedništvo (u dva navrata su glumci s pozornice pozivali publiku da im se pridruži u zajedničkom “osluškivanju”). Scenografija (Igor Vasiljev), koja se sastoji od drvenih konstrukcija, namještaja i hrpe nabacane odjeće, ostavlja dojam nasumične, prolazne nastambe (a ne doma u kojem živi obitelj), što djeluje opravdano jer se stalno spominje koristan rad (izvan kuće) i odlazak u Moskvu (daleko od provincije). Kostimografkinja Marina Sremec kreirala je odjeću kakvu bismo sami odjenuli “za po doma” (uz iznimku vojnih lica) jer i izlaskom iz kuće likovi zapravo nikamo ne odlaze. Cjelokupnom ugođaju osjetno je pridonosila glazba Damira Urbana (akustična gitara Luka Toman), što je kulminiralo snažnim letargičnim ozračjem potkraj predstave kada, nakon što je barun poginuo u dvoboju, a vojna brigada otišla, najstarija sestra Olga najavljuje da će se uskoro “saznati zašto živimo, zašto patimo”, ponavljajući: “Samo da znamo, samo da znamo!” I tako se zajedništvo i dalje širi preko rampe, jer za sada to ne znaju ni oni ni mi.
Prije jedanaest godina obitelj Prozorov je zbog očeva vojnog poziva otputovala iz Moskve i od njegove smrti prije godinu dana, sestre sanjare o povratku… ali ništa ne čine kako bi to ostvarile. Samo uzdišu i tuže se: Olga (Jelena Lopatić) na težak i nevoljen posao u školi, Maša (Ana Marija Brđanović) na brak s nezanimljivim Kuliginom (Denis Brižić), a najmlađa Irina (Nika Grbelja) na dosadni i učmali život (ne voli brzojavni ured). Njihov brat Andrej (Mario Jovev) mašta o sveučilišnoj karijeri, ali umjesto toga postaje lokalni činovnik i odaje se kartanju, pa zbog duga diže zajam na (zajedničku) kuću. Njegova supruga Nataša (Aleksandra Stojaković Olenjuk) priprosta je osoba, što u sestara izaziva podsmijeh, ali ona, zahvaljujući odlučnosti, uspijeva domaćinstvo organizirati po vlastitoj mjeri (recimo ostarjelu dadilju Anfisu – Olivera Baljak – želi otjerati jer je postala “beskorisna”). Stalni su gosti sestara barun Tuzenbah (Jasmin Mekić), vojni liječnik Čebutikin (Damir Orlić) i satnik Saljonij (Petar Baljak), ali dolazak novog zapovjednika bitnice Veršinjina (Deni Sanković) izaziva veliko veselje (a kod Maše i snažne osjećaje). Denis Brižić igra i Feraponta, starog čuvara u Zemaljskoj upravi, izostavljena su dva manje važna vojna lica, ali je dodan lik – potpora Veršinjinovoj ženi / sobarica (Sabina Salamon).
Uloge koje nas (ne) biraju
Prepričavanje sadržaja značilo bi opisivati odnose, pa kada Nataša zabrani dolazak maškara, od Irine traži da se iseli iz svoje sobe kako bi u nju smjestila svojeg sinčića (usprkos drugim sobama u kući) i od Olge zahtijeva da otjera Anfisu, ona ne manifestira samo svoju volju već i svoju moć. Njezin praktični primitivizam dojmljivo utjelovljuje Stojaković Olenjuk pa je utoliko dirljivija “ispovijest” same glumice (najava replika: “Aleksandra o nacionalnosti kao izvoru napetosti i stida”, “Aleksandra o problemima sa kostimom i ostavljanjem utiska” ili pomalo satiričan osvrt s naslovom Ja sam imala svinju s Jelenom Lopatić, koja rokćući četveronoške “mjeri” pozornicu) jer prikazuje sličnosti i razlike između uloge i glumičine intime. Anfisa je svjesna da s dolaskom Nataše njezina pozicije postaje nesigurna pa preklinje Olgu da je ne tjera govoreći “ja se trudim, ja radim… kad iznemognem, svi će reći: odlazi! A kamo da ja odem? Kamo? Osamdeset godina! Osamdeset i dvije godine”, što pokazuje upornim čišćenjem srebrnine. Olivera Baljak (1956.) Anfisu glumi s mnogo razumijevanja, pri čemu se povjerila publici kako je uvijek željela igrati Mašu (u riječkoj je podjeli 2011. uopće nema), ali sada je u godinama kada može biti samo Anfisa. Dadiljina sudbina potaknula ju je na govor o starenju, ali i na konkretni odlazak u vlastitu mirovinu (što je tegobno jer je “kazalište njen dom”).
Jedina glumica iz prijašnje riječke predstave je Jelena Lopatić, koja je tada bila (zvrkasta) Irina, a sada je ozbiljna i odgovorna Olga, pa je zgodno slušati kako joj je taj lik onda bio mrzak i dosadan. Sada najmlađu sestru Irinu dočarava Nika Grbelja, najmlađa glumica (2001.) u predstavi, pa je bilo zabavno slušati kako je “slučajno” otišla na glumu i kako želi da se o njoj govori kao o “kvalitetnoj mladoj glumici” (glumački su monolozi, kako mi je rečeno, uglavnom istiniti). Između racionalne Olge i zaigrane Irine kronološki se nalazi Maša, jedina sestra koja se usuđuje priznati čime je nezadovoljna i koja je spremna zbog ljubavi prema Veršinjinu promijeniti svoj život: Ana Marija Brđanović i Deni Sanković bez tjelesnog dodira “emitiraju” svoje žudnje koje će (znamo tekst) ostati neutažene i zagrle se tek kada on odlazi iz grada. Da i nije otišao, vjerojatno ništa ne bi poduzeo jer, iako je Maša za njega “čarobna, divna žena”, on ima obveze o čemu govori Tuzenbah: “Posjećuje ljude i svugdje govori da ima ženu i dvije djevojčice. I ovdje će to reći. Žena mu je neka slaboumnica (…) i često pokušava izvršiti samoubojstvo. Po svemu sudeći, samo zato da napakosti mužu. Ja bih od takve žene odavno otišao, ali on trpi i samo jadikuje.”
Umorne sestre
Veršinjinova pasivnost i Sankovićev oduševljen opis uspona na vulkan izvrsno je ocrtalo Liješevićevu ideju najavljenu u naslovu! Maša je jedina udana sestra i dok je u mladosti bila zadovoljna suprugom Kuliginom, sada joj je dosadan i prema njemu je veoma neljubazna iako je on, u interpretaciji Denisa Brižića, više nego brižan. Irina ne mari za svoje udvarače, ali se na Olgin nagovor odlučuje na brak s barunom Tuzenbahom, kojeg ubija dugi udvarač Saljonij, pa se epizoda završava i prije pravog (bračnog) početka. Tromom Andreju suprotstavlja se reper Mario Jovev (pjesma Ogledalo), Orlić na tragu svojeg Čebutikina pripovijeda o knjigama, a duhoviti su pokušaju Sabine Salamon da komentira zbivanja. Osim pojedinačnih monologa, mogu se čuti i zajednički istupi potaknuti izjavom “Ništa na svijetu nije ljepše od Moskve” jer je svakom nešto drugo “najljepše na svijetu”.
Draga mi je ova Čehovljeva drama i zanimljiva su mi bila sva glumačka sjećanja i razmišljanja, ali nakon gotovo trosatne predstave nisam osjećala očekivano zadovoljstvo, već određen umor. Praćenje predstave nije bilo naporno jer su bile jasno razlučene Čehovljeve od privatnih riječi glumaca, pa se pitam nije li povod ciklička struktura predstave. Ili možda se jednostavno obistinila poslovica “S kim si, takav si”, a kako su sestre stalno umorne…
Izvedba 12. studenoga 2025. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 25. listopada 2025. Redatelj Boris Liješević, dramaturg Dimitrije Kokanov, autori teksta Anton Pavlovič Čehov, Boris Liješević, Dimitrije Kokanov, Olivera Baljak, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Sabina Salamon, Nika Grbelja, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić i Deni Sanković, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Marina Sremac, originalna glazba Damir Urban, akustična gitara Luka Toman, suradnik za pokret Denes Dobrei, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, asistent scenografa Ivan Botički. Prozorov, Andrej Sergejevič: Mario Jovev, Natalija Ivanovna: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Olga: Jelena Lopatić, Maša: Ana Marija Brđanović, Irina: Nika Grbelja, Kuligin, Fjodor Iljič/Ferapont: Denis Brižić, Veršinjin, Aleksandar Ignjatjevič: Deni Sanković, Tuzenbah, Nikolaj Lavovič: Jasmin Mekić, Saljonij, Vasilij Vasiljevič: Petar Baljak, Čebutikin: Damir Orlić, Anfisa: Olivera Baljak, podrška Veršinjinovoj ženi / sobarica: Sabina Salamon. Foto: Dražen Šokčević
