Čehov iz osobne perspektive
Kim Cuculić
Hrvatska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci otvorila je novu kazališnu sezonu premijerom predstave Tri sestre, ja, autorskim projektom Borisa Liješevića. Već sam naslov na neki način sintetizira metodologiju rada redatelja Borisa Liješevića i dramaturga Dimitrija Kokanova. Prvi dio naslova, jasno je, upućuje na kanonski dramski tekst ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova Tri sestre iz 1900. godine, kojemu je pridodano ja, naznačivši ich-formu odnosno pripovijedanje u prvom licu. To prvo lice odnosi se na same glumce i glumice riječke Hrvatske drame koji su na temelju Čehovljeva teksta kreirali vlastite, ispovjedno intonirane monologe.
Kako u programskoj knjižici predstave primjećuje dramaturg Dimitrije Kokanov, “iskustvo i govor o osobnim iskustvima ono je što u najširem smislu definira rad Borisa Liješevića”. Kao primjer navodi prethodni autorov projekt Moje pozorište u Ateljeu 212 u Beogradu, koji za polazište uzima Liješevićevo iskustvo rada u kazalištu i odnos s njegovim ocem te unutar trokuta Sin – Otac – Kazalište autor propituje vlastitu poziciju u radu u umjetnosti, kao i odnose koje gradi tijekom života crpeći te relacije.
Glumački iskazi
Ovakvu stvaralačku metodologiju Boris Liješević primjenjuje i u novoj predstavi Tri sestre, ja. Njegov autorski projekt podsjeća da je dramu Tri sestre A. P. Čehova posljednji put Hrvatska drama imala na repertoaru 2011. godine – tada u režiji Eduarda Milera, a Olgu, Mašu i Irinu u tadašnjoj podjeli igrale su Tanja Smoje, Olga Pakalović i Jelena Lopatić. Glumci Hrvatske drame koji su sudjelovali u toj predstavi sada se u Tri sestre, ja referiraju na to prijašnje uprizorenje u kojemu su tumačili neke druge uloge. Time kompleksnost tumačenja glumačkog rada Liješević analizira i pokreće govorom o prethodnim iskustvima igranja u projektima nastalim na tekstu Tri sestre. Ta zamisao nadovezuje se na teoriju ghosting američkog teatrologa Marvina Carlsona koji skreće pozornost na to da publika u promatranju glumačke izvedbe često iščitava prethodne uloge istoga glumca.
Tijekom procesa rada na predstavi Tri sestre, ja glumci i glumice su tako uključili i svoja sjećanja na prijašnje Tri sestre, koja su se poput palimpsesta utisnula u njih, a na temeljima stare predstave sada je izgrađena nova. To je samo jedan od primjera kako su redatelj Boris Liješević i dramaturg Dimitrije Kokanov pristupili Čehovljevu tekstu, u prijevodu Vladimira Gerića, na koji se oslanjaju i u svojoj predstavi. Glumački iskazi tako su postali integralni dio teksta, koji se zapravo nadograđuje na dramski tekst Čehova, proizlazeći iz njegovih likova i pojedinih motiva, na neki ih način raščlanjujući, pojašnjavajući i nadopunjavajući. Pritom iznošenje osobnih iskustava izvođača ne djeluje umjetno “nalijepljeno”, već kao svojevrsni dokumentaristički produžetak koji je nevidljivim nitima utkan u Čehovljev predložak.
Navest ćemo nekoliko primjera za to. Jelena Lopatić “izlazeći” iz uloge Olge referira se na prijašnju ulogu Irine, a Olivera Baljak u svojem iskazu objašnjava da je maštala o tome da igra Mašu, ali joj se taj san nije ostvario, dok sada tumači lik osamdesetogodišnje starice, dadilje Anfise, o kojemu, kako kaže, nikad nije maštala. Glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk, koja u Tri sestre, ja tumači Nataliju Ivanovnu, suprugu Prozorova, u ispovijedi progovara o svojem podrijetlu, odnosno spoznaji da je po nacionalnosti Srpkinja u tadašnjem kontekstu hrvatskog društva, a prisjeća se i odrastanja na selu i svinje koju su imali (u predstavi će je utjeloviti Jelena Lopatić). Iz perspektive triju sestara, koje maštaju o tome da iz ruskog gubernijskog gradića odu u Moskvu, Natalija Ivanovna malograđanka je i provincijalka koja dominira njihovim bratom Prozorovim.
Čehov kao polazište
Budući da Tri sestre počinju Olginim spominjanjem oca koji je umro prije godinu dana, nekoliko glumaca u svojim iskazima dotaknut će se i smrti vlastitih očeva. Jedan od najdojmljivijih dijelova predstave Tri sestre, ja monolog je glumice Sabine Salamon, koja glumi podršku Veršinjinovoj ženi i sobaricu, ali i samu sebe upadanjem u pojedine prizore. Ispovijed Sabine Salamon nadovezuje se na ženu potpukovnika Veršinjina, koja često pokušava samoubojstvo. Salamon upućuje na to da Veršinjinova žena kod Čehova ne postoji kao lik, samo se spominje, iznoseći osobnu priču koja otvara bolno pitanje dizanja ruke na sebe, uz važnu poruku emotivno odaslanu prema gledalištu da trebamo biti zahvalni što smo živi i što bismo sve propustili da smo si oduzeli život. Osobni iskazi glumaca Ane Marije Brđanović, koja je u ulozi Maše, i Denija Sankovića kao Veršinjina pak otvaraju pitanje prolaznosti, starenja, tretirajući vrijeme kao lik.
U režijskom pristupu Borisa Liješevića brišu se granice između likova i glumaca, fikcije i stvarnosti, originalnog i nadopisanog teksta, no u samoj biti u predstavi Tri sestre, ja prisutna su sva obilježja karakteristična za Čehova – lajtmotivi, lirski monolozi, važnost podteksta i pauza, zvučne kulise koje stvaraju ugođaje, nužnost autorovih opaski (didaskalija) koje upućuju na odgovarajuće oblikovanje scene, što je sve u funkciji stvaranja raspoloženja i temeljnog ozračja čežnje i sjete. Na početku predstave svi glumci izlaze na pozornicu, svaki sa svojom, različitom stolicom. I počinju Čehovljeve Tri sestre, koje Liješević dosljedno razvija tijekom četiriju činova, sa svim bitnim likovima i motivima te drame, uključujući motiv maškara te požara na početku trećeg čina.
U “ogoljelom” redateljsko-dramaturškom postupku gledateljima su vidljiva rasvjetna tijela i sve ono što se obično nalazi iza pozornice, a scenograf Igor Vasiljev naznačio je scenski prostor s nekoliko pomičnih drvenih kulisa s prozorom i vratima te detaljima pisaćeg stola, gitare i klavira (nadovezujući se na ispovijed glumice Nike Grbelja o sviranju klavira u djetinjstvu i evokacije pokojnog oca). Kostimografkinja Marina Sremac odjenula je glumce u suvremenu, svakodnevnu odjeću, s pokojim detaljem vojnih odora likova vezanih uz vojsku. Važnost zvučnih kulisa kod Čehova naglašava glazba Damira Urbana, koja se oslanja na muški Urbanov vokal i akustičnu gitaru. I Urbanova glazba podcrtava temeljne ugođaje Čehovljevih Triju sestara – tihu čežnju za neostvarivim ljepotama i dalekom srećom koju simbolizira nedostižna Moskva. Kreiranju takva ozračja pridonosi i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića, dok je suradnik za pokret Denes Dobrei – vezano uz to spomenimo koreografiranu izvedbu Olge u interpretaciji Jelene Lopatić, čiji plesni pokret dodatno izvlači na površinu Olgine potisnute emocije i njezin očaj zbog životarenja u provinciji.
Sukreatori teksta
U predstavi Tri sestre, ja glumci i glumice ujedno su sukreatori teksta, a do izražaja dolazi i rad na glumačkim kreacijama u kojima se pretapaju Čehovljevi likovi i osobne priče samih glumaca – neke su kvalitetnije, dok ima i onih koje bi trebalo razraditi i produbiti. Postoje i neki nepotrebni “viškovi”, prostori za kraćenje, čime bi predstava koja traje gotovo tri sata dobila na kompaktnosti i dinamici.
Mario Jovev, koji je objasnio svoju genezu postanka glumcem, uvjerljiv je u ulozi od supruge potlačenog Prozorova. Dojmljiva je i Aleksandra Stojaković Olenjuk kao Natalija Ivanovna, a dirljivu ulogu nesretne Olge, učiteljice ženske gimnazije, ostvarila je Jelena Lopatić, koja na kraju predstave izgovara ono poznato: “Samo da znamo, samo da znamo!” (u nekim prijevodima: “Da nam je znati, da nam je znati!”). Ulogu u crno odjevene Maše (prema uputi Čehova) emotivno uživljeno je odigrala Ana Marija Brđanović, a u ulozi Irine dojmljiva je Nika Grbelja. Denis Brižić, “glumac pred penzijom”, tumači Mašina muža, gimnazijskog profesora Kuligina te podvornika Feraponta, a Deni Sanković odličan je u ulozi Veršinjina. Baruna, poručnika Tuzenbaha igra Jasmin Mekić, u ulozi Saljonija je Petar Baljak, u ulogu vojnog liječnika Čebutikina povratnik u Hrvatsku dramu (iz Gradskog kazališta lutaka Rijeka) Damir Orlić unio je i dozu komičnosti, staricu Anfisu utjelovila je Olivera Baljak, povezujući temu starosti s umirovljenjem glumaca, dok je Sabina Salamon posebno dirnula svojom intimnom ispovijedi.
Oslanjajući se na Čehovljevu dramu, predstava Tri sestre, ja, obraćanjem i samoj publici, progovara i o nama danas, o našim neispunjenim nadama i snovima o nekoj dalekoj Moskvi koju vjerojatno nikad nećemo dosegnuti. Relaciju prema suvremenosti predstava uspostavlja i pričom o emigrantu iz Afganistana, jednom od mnogih koje je rat prisilio na napuštanje doma. U konačnici, autorski projekt Tri sestre, ja primjer je pokušaja pristupa klasičnom predlošku iz drukčije, osobne i suvremene perspektive, u čemu se djelomično i uspjelo, bez radikalnijih “rezova” u Čehovljev original.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijera 25. listopada 2025. Redatelj Boris Liješević, dramaturg Dimitrije Kokanov, autori teksta Anton Pavlovič Čehov, Boris Liješević, Dimitrije Kokanov, Olivera Baljak, Ana Marija Brđanović, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić, Sabina Salamon, Nika Grbelja, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić i Deni Sanković, scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Marina Sremac, originalna glazba Damir Urban, akustična gitara Luka Toman, suradnik za pokret Denes Dobrei, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, asistent scenografa Ivan Botički. Prozorov, Andrej Sergejevič: Mario Jovev, Natalija Ivanovna: Aleksandra Stojaković Olenjuk, Olga: Jelena Lopatić, Maša: Ana Marija Brđanović, Irina: Nika Grbelja, Kuligin, Fjodor Iljič/Ferapont: Denis Brižić, Veršinjin, Aleksandar Ignjatjevič: Deni Sanković, Tuzenbah, Nikolaj Lavovič: Jasmin Mekić, Saljonij, Vasilij Vasiljevič: Petar Baljak, Čebutikin: Damir Orlić, Anfisa: Olivera Baljak, podrška Veršinjinovoj ženi / sobarica: Sabina Salamon. Foto: Ana Križanec.
