Čini se da nije njihov… ali nije ni naš
Olga Vujović
“Iz razloga koji ne znam utvrditi dramatizacije romana u današnje su vrijeme nešto češće nego u ranijim razdobljima. Znači li to da je nedovoljna ponuda izvornih dramskih tekstova ili se popularnošću romanesknog naslova želi privući publika?”, zapitao se književnik Ludwig Bauer u programskoj knjižici predstave Zavičaj, zaborav, čiji se tekst temelji na dramatizaciji njegova istoimenog opsežnog nagrađivanog romana (nakladnici Fraktura, Njemačka zajednica 2010.) u kojoj su sudjelovali on, redatelj Jasmin Novljaković i dramaturg Matej Sudurić (osvrt na treću izvedbu, 17. studenoga 2025.).
Dramatizacije romana: trend ili potreba?
Književna kritičarka (prozvana bauerologinjom) Lidija Dujić nazvala je roman “alternativnom autobiografijom”: književnik je istovremeno i književni lik (piše u ich-formi) pa nikada nismo sigurni koja je situacija iz vlastitog života, a koja je izmišljena. Kada dječak Lukan Pavlović otkrije da mu prvoborac Milan nije otac koji ga je izvukao iz zbjega i dao mu ime kada ga je posvojio, odlučuje otkriti svoje korijene. I tako saznaje da su mu roditelji bili podunavske Švabe koji su nastradali potkraj rata i njemačko porijeklo objašnjava zašto je svjetlokos i zašto razumije njemačke riječi (Milan mu je to znanje tumačio boravkom u zbjegu) te on uzima pravo ime – Ludwig Bauer.
Predstava prati strukturu romana (identični redoslijed brojnih epizoda) pa mi se činilo da gledam njegovu ilustriranu verziju: brza izmjena labavo povezanih prizora i znatan broj glumaca (dvadeset šest), a neki su igrali po nekoliko uloga, više je pokazivala glumačku spremnost i spretnost nego kompaktnu izvedbu (zbog duljine od gotovo tri sata, predstava je znala “zbuniti” ponekog gledatelja; pri čitanju se uvijek možemo vratiti na prethodne stranice, a pri gledanju “što se vidjelo, vidjelo se”). Poslijeratna je sudbina “naših” Folksdojčera (naziv za pripadnike njemačke etničke skupine izvan Njemačke i Austrije), sudeći po šaputanju za vrijeme predstave, osječkoj publici prilično dobro poznata, pa se pitam o razlogu za ovu predstavu jer zapravo nije ispričala ništa novo (posebno ako se sjetimo predstava Unterstadt i Doljnjodravska 11 u produkciji istog kazališta). No krenimo tragom citata zapisanog na početku i na kraju romana: mallum nullum sine alique bono.
Potraga za korijenima
Glavni junak (prvotno Lukan potom Ludwig), kojeg u djetinjoj dobi glumi Roko Hanzer, a potom Antonio Jakupčević, stoji u vinogradu (u početnoj i završnoj sceni), svojem zavičaju, kamo se vratio nakon uzaludnih pokušaja da se skrasi negdje vani, no tu ga odjednom spopadnu naoružani muškarci koji ubrzo zaključe: “Čini se da nije njihov… ali nije ni naš.” Upravo to pitanje pripadanja jest pokretač svih Lukanovih/Ludwigovih akcija: i odlazak na studij i potraga za poslom i angažman u Institutu i mimohod žena spremnih za ljubavnu vezu s njim. Upravo je potonje gotovo lajtmotiv (njem. Leitmotiv), no kako nije pobliže objašnjeno (bilo iskrenim osjećajima bilo jakim libidom), na sceni pomalo djeluje poput komične revije, čak i u slučaju kada završi brakom (koji okonča suprugina smrt). Dakle, Vesna (Hana Boban) ostaje trudna i Lukan odlučuje da će se zaposliti i oženiti, ali Vesnina majka (Anita Schmidt) sve rješava po kratkom postupku (“a sada te lijepo molim da se kupiš iz ove kuće, da odeš u lijepo dupe Marjanovo, i da te nikada, baš nikad u životu ne vidim!”). Monika (Mateja Tustanovski) je njegova bivša mlada gimnazijska profesorica njemačkog jezika i strastvena čitateljica, pa kako Lukan radi u knjižnici, često se susreću i počinju ljubavnu vezu (prekida je povratak njezina zaručnika).
Vratimo se za trenutak u Lukanovo djetinjstvo – on odrasta uz oca Milana (Ivan Ćaćić) i majku Milu (Antonia Mrkonjić), pri čemu očeva pomirljivost i majčina grubost pojačana alkoholom stvaraju nelagodno ozračje, ali se uskoro otkriva pozadina njihova braka i povezanost s Lukanom. Stara gospođa Schäfer (Ljiljana Krička-Mitrović) Lukanu ispriča o životu u Švabenbajeru i on uz pomoć svećenika (Mario Rade) nalazi u crkvenim knjigama zapis o biološkim roditeljima. Budući da je Milan utjecajan, Lukan ima puno mogućnosti pa iako ne uspijeva ući u Školu rezervnih oficira, odlazi na studij slavistike. Nakon “bratske intervencije socijalističkih zemalja” (naziv za sovjetsku okupaciju Čehoslovačke 1968.) dolazi na Karlovo sveučilište, a Tonda (Matko Duvnjak Jović) ga nuka da prijavi doktorat i s dobivenom stipendijom produlji boravak u Pragu (tu Lukan počinje vezu s Alenom – Hana Schönfeld).
Publiku razdragali šlageri
Scenograf i oblikovatelj svjetla Zlatko Kauzlarić Atač ostvario je, prema svojim riječima, “oko pedeset kroki-scenografija” koje su brzim spuštanjem i dizanjem dočaravale određeni ambijent (oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia), a meni su se najuspjelijim činile unutrašnjost praške pivnice U Fleků i prijelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina (Checkpoint Charlie). Glazba Ane Stanković doprinosila je ozračju koje se mijenjalo ovisno o raspoloženju i boravištu Lukana Pavlovića, poslije Ludwiga Bauera (zavičaj, Prag, razni njemački gradovi) ali publiku je (mahom stariju) najviše razdragala Ivana Medić, pjevajući poznate šlagere Čuj Nina, ostavi sve…, Kristinka, 99 Luftballons i druge. U ovoj su priči pouzdani datumi ulazak sovjetskih tenkova u Prag i rušenje Berlinskog zida (1989.), a kako su onodobni socijalistički građani (Čehoslovačka, DDR, Jugoslavija) navikli na konfekcijsku odjeću, kostimografkinja Jasminka Petek Krapljan nije imala prevelikih dvojbi. Ona je brinula i za scenski pokret, a s obzirom na to da je posrijedi većinom mladi ansambl, ni scenski pokret nije predstavljao problem. Smrću poočima i pomajke (i ona je ušla u Ludwigov erotski popis) završava prvi dio predstave.
Ludwig na poziv prijatelja iz djetinjstva Makse (mlada verzija Luka Sarkanjac, odrasla Vedran Dakić) odlazi u Koblenz, u kojem on živi s prilično “scharf” suprugom Reginom (Tena Milić Ljubić). Njih se dvojica odlično zabavljaju i Ludwig se ne trsi da nađe posao (ne želi se odreći jugoslavenskog državljanstva), pa Regina želi da on ode. Ludwig prihvaća Georgovu (Aljoša Čepl) ponudu za posao u Istočnom Berlinu, u Institutu za povijest u kojem će analizirati “opću društvenu situaciju u Jugoslaviji” (Georg: “ona žica između nas i okupiranog, Zapadnog Berlina ne mora značit da smo mi u logoru, možda su u logoru oni”). Ludwig ima avanturu s asistenticom Britt (Milić Ljubić), no kako u Institutu nisu zadovoljni njegovim analizama, on odlazi u Leipzig i u klubu Schwartze Katze nalazi glazbenicu Katrin (Ivana Soldo Čabraja) s kojom se nakon nekog vremena vjenča. Katrin pjeva satirične pjesme (Brkata Berta) i zato ima problema s vlašću, ali joj ne daju vizu za Jugoslaviju (iako je udana za Jugoslavena) i smije putovati samo u rodni Rostock: Ludwig gradi čamac za bijeg i uspiju doći u Lübeck, ali Katrin umire. Iako tuguje za Katrin, Ludwik se upušta u odnos sa studenticom etnologije Alice (Antonija Pintarić), koja ga ubrzo napušta.
Doprinos mladih glumaca
Probijen je Berlinski zid, a od koordinatora Otta Sauera (Vladimir Tintor) Ludwig saznaje da je u Institutu zapravo radio za Stasi i odlučuje se vratiti kući. No ni zavičaj nije siguran jer ga napadaju dvojica naoružanih muškaraca dok se vraćao pripit od susjeda Žige (Miroslav Čabraja) i ta sličnost s prvom scenom zatvara priču u kojoj se i dalje ne zna odgovor na pitanje: čiji je on zapravo? Većina glumaca igra po jedan lik, neki po nekoliko, a čak sedam likova igraju Mirko Ilibašić i Dominik Karaula.
U Novljakovićevoj predstavi od presudne važnosti smatram uključivanje studenata treće godine studija glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, jer ti mladi ljudi (abecednim redom) Hana Boban, Florijan Hajba, Lea Knego, Filip Marčić i Julija Prevedan neštedimice daju svoju svježinu, energiju i darovitost, a zauzvrat stječu iskustvo boravka na profesionalnoj pozornici pred gledateljima koje trebaju uvjeriti u ono što pokazuju i privući ih na „svoju“ stranu. A rekla bih da su to uspjeli. I oni i njihovi stariji partneri, iako se i dalje pitam o razlozima i svrsi ove predstave. Potraga za identitetom u globalnom svijetu već odavno nije onakva kakva je zapisana u ovom romanu, pa ne znam je li u pravu redatelj Jasmin Novljaković kada priželjkuje: “Nadam se da će ova predstava potaknuti gledatelje da pročitaju cijeli roman i na taj način uđu u bogati svijet Ludwiga Bauera.”
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, praizvedba 13. studenoga 2025. Redatelj Jasmin Novljaković, asistent redatelja Mirko Ilibašić, dramatizatori Ludwig Bauer, Jasmin Novljaković, dramaturg Matej Sudarić, scenograf Zlatko Kauzlarić Atač, asistent scenografa Mato Ivić, oblikovatelji svjetla Zlatko Kauzlarić Atač i Tomislav Kobia, oblikovatelj projekcija Josip Grizbaher, kostim i scenski pokret Jasminka Petek Krapljan, glazba Ana Stanković, asistent kostimografkinje Bruno Osmanagić. Lukan/Ludwig: Antonio Jakupčević, Lukan/Ludwig: Sven Radičević, Roko Hanzer; Makso: Luka Sarkanjac, Tin Jamnić; Spodoba 1, Desetar, Matičar 1, Miliconiar, Tajni agent, Predrag, Agent: Mirko Ilibašić, Spodoba 2, Vodnik, Matičar 2, Referent, Portir, Carinik, Agent: Dominik Karaula; Majka, Beti Jurković, Nina Hagen, Nena: Ivana Medić, Vojnici: Florijan Hajba, Filip Marčić, Matko Duvnjak Jović; Milan: Ivan Ćaćić, Mila: Antonia Mrkonjić, Doktorica: Lea Knego, Drugarica Ana, Cvjećarka: Julija Prevedan, Makso: Vedran Dakić, Žiga: Miroslav Čabraja, Otto, Peter: Florijan Hajba, Otac, Karl, Sladoledar: Filip Marčić, Vesna: Hana Boban, Monika: Mateja Tustanovski, Bolničari: Filip Marčić, Florijan Hajba, Doktor; Tonda: Matko Duvnjak Jović, Vesnina mama, Margarete: Anita Schmidt, Kapetan, Svećenik, Profesor: Mario Rade, Gđa Schäfer: Ljiljana Krička-Mitrović, Georg: Aljoša Čepl, Studenti: Julija Prevedan, Hana Boban, Lea Knego, Filip Marčić, Florijan Hajba; Alena: Hana Schönfeld, Gosti pivnice: Lea Knego, Julija Prevedan, Hana Boban, Filip Marčić, Florijan Hajba; BAND: Ivana Medić, Ivan Ćaćić, Miroslav Čabraja; Regina, Britt: Tena Milić Ljubić, Katrin: Ivana Soldo Čabraja, Otto Sauer: Vladimir Tintor, Alice: Antonija Pintarić. Foto: Kristijan Cimer.
