Dali su mi ime Klitemnestra
Dubravka Crnojević-Carić
“Živjeti znači tkati mrežu od tuđih namjera”, napisao je jednog sunčanog a mračnog jutra Pessoa.
Mrežom zgusnutih tuđih namjera – kojima je obilovao njezin život, život kraljice – sabranih u petlje i čvorove ispunjenih naloga i zahtjeva zajednice, predaka i potomaka, zamahuje jednog jutra, u Troji, i Helenina sestra Klitemnestra, zabacivši ju preko suprugova okrvavljena tijela, kao i preko tijela njegove mlade ljubavnice – Kasandre.
Mrežom se hvataju prošli trenuci poput riba u jezeru potrošenih iluzija; mrežom se zgrće razasuta bol u nešto sjajno i okruglo poput bisera, lopte ili šećerne kugle. I baš kao biser, lopta ili šećerna kugla, ta skupljena bol skriveno je blago unutrašnjeg obilja izraslo tek od zrnca vanjskog utjecaja – pijeska; ono je i sredstvo igre, mamac užitka; baš kao i zgusnuta slatkoća što nas podiže u eter, tek na tren.
Klitemnestrina je mreža, s druge strane, bila i mreža glagolskih vremena, vrsta riječi, padeža i sklanjanja.
Rađajući se, probijajući se u prostor života, ušla je u mrežu izrecivoga, baš kao i u mrežu predrasuda, ideja, ideala, normi. Onoga umnog i onoga zaumnog. Naslijeđenog.
Rađamo se, mislila je Klitemnestra, ulazeći u mrežu koju su tkali brojni prije nas, i pitamo se postoji li sudbina ili ne, postoji li mjesto u toj mreži davno predviđeno upravo za nas? Je li mreža možda beskrajna? Naslućujemo li mi, s godinama, sve veću površinu mreže, planinareći po čvorovima što ih je teško razriješiti i prepletima koje je teško rasplesti.
Zašto ne bismo i otišli prekriveni mrežom, i dalje je mislila Klitemnestra, zamahujući sjekirom – jedanput, dvaput, treći put.
I umorna od udaraca što ih je zadavala u isto vrijeme i sebi i njemu, Agamemnonu, krvareći ostatke gnjeva i bola, s naporom je formirala misli – Mrežom koja je simbol svih mreža u kojima smo se valjali, koje smo tkali, kojima su nas porobljavali.
Sada je, hodajući po podu krvavom od njegove krvi i njezine boli, osjećala samo ljubav, goruću, koja se penjala uz noge. I rasplamsavala. Osjećala je i tugu. Tuga je davala posebnu aromu toj vatri što se uspinjala njezinim tijelom kako bi izletjela van, kroz usta, svom snagom, kao krik ushita i užitka.
Prekrila ga je dakle, zamotala, prepletom potisnutoga, suzbijanoga, cenzuriranoga, zapletenoga. Prekrila ga je i zamotala mrežom ljubavi, strasti i bijesa, nemoćne boli za izgubljenom kćeri i usmrćenim sinom, osjećaja poniženja i izdaje, ali i ambicije, samosvijesti i samosvojnosti.
Prekrila ga je paukovom mrežom.
Crna udovica.
* * *
Nazvali su me Klitemnestra, “ona koja ima slavnog prosca”. Funkcijom.
Kada me spominju, danas, ali i prije, govore o lukavstvu žene koja “muške ima namjere”.
Govore to s prezirom. Korovođe. Kolovođe. Oni koji stoje kao masa, kao stijena, i koji se ne usude stati preda me kao pojedinci. Zašto bih ja, samo zato što imam dar govora, ja koja imam sposobnost bavljenja politikom, bila ta koja ima “muške namjere”? Kakve i koje su to namjere? Je li muška namjera to što želim otvoriti vrata svojoj unutarnjoj moći, svojoj snazi? Je li muška namjera ta što sam progovorila i postavila se u poziciju one koja upravlja?
Zašto bih ja, ona koja godinama živim bez “muške glave” u kući, ona koja vodi brigu o zajednici, djeci, polisu, trebala opet predati sve u “muške ruke”?
Zašto bih ja, ona koja je bdjela sve te silne godine, ona koja je preuzela “mušku” ulogu, opet postala onom poslušnom, predanom, šutljivom? Prošlo je toliko godina i sada bih ja, ona koja je sama plaćala račune, sama registrirala auto, borila se s lukavstvima i lijenošću majstora, trebala zašutjeti, predati sve odluke u njegove ruke?
Jesam li trebala dopustiti da uđe u sobu, jesam li trebala dopustiti da uđe u moj prostor, jesam li trebala kleknuti pred njegovom pojavom? Nikada. Radije bih da me proglase prijestupnicom, nelojalnom, zaraznom, nečistom…
* * *
I trebam li sada, još ovoga jutra, svu moć i odluke prepustiti koru staraca, onima koji me omalovažavaju? Oduvijek. Njušili su da sam “drugačija”. Strankinja. Za njih – neprijateljica. Uvijek neprijateljica. Fantazije o meni i mojoj zloći govorile su puno o tome koliko sam neprilagođena. Jesam. I time se ponosim. Nisam rođena biti robinjom. Samovoljna sam.
Znam, svjesna sam toga, kako je moja sudbina sudbina one što će postati mitom, legendom, lektirom. Čitaju me, kako za života tako i nakon njega, kako hoće. Bave se istinama i postistinama, a o meni i dalje pišu kao o manipulativnoj, “toksičnoj”. Kako prezirem tu riječ – “toksičan”.
Tumače me, “analiziraju”, kada o meni govore u nekim školskim prostorijama (ah, kakve li ironije!) kao o onoj koja laže, koja se pretvara, koja govori jedno, a misli drugo?
Jesam li trebala ostati blaga prema onome koji je ubio moga prvog supruga, prema onome koji je žrtvovao moje dijete, prvo jedno, a potom i drugo, onome koji je godinama ratovao i vodio ljubav s drugima, prema onome koji mi je doveo pred vrata dvora svoju ljubavnicu, Kasandru?
Žao mi je što je došla u naš dom, žao mi je što je vidjela što joj se sprema, žao mi je što joj nitko nije vjerovao.
No, moram reći – “ja sam ona što je odlučila živjeti i dalje”. Ja sam ona koja voli riječi, vlada riječima. Ja sam osoba “od riječi”. Je li moguće i zašto je moguće opravdavati Odisejevu lukavost, govoriti o njemu kao o onome koji vlada metisom – iznimnom, lukavom inteligencijom, intuitivnom, bržom od događajnosti svakodnevna života? A zašto je moja moć pregovaranja, moć anticipiranja, tretirana kao zlo?
Umakla sam onomu o čemu je poslije svjedočila Audre Lorde pišući kako se žene diskvalificiraju prividno blagonaklonom kvalifikacijom da su senzibilne i preosjetljive.
Imam s njim, rodila sam nakon smrti moga prvorođenog, troje djece: Oresta, Ifigeniju, Elektru. Ne znam jesam li ih samo voljela. Ne znam je li u meni tinjao i osjećaj nepovjerenja, naslutaj onoga što će uslijediti. Uzeli su mi Ifigeniju, najmiliju, najblažu, najnježniju. Grozno je ovo što govorim, ali bojala sam se Elektrine naravi, previše je sličila njemu. Ocu.
Posvetila sam im se svim svojim srcem. Bila tek supruga Agamemnonova.
I što se onda zbilo?
Teško je, žari u želucu, žari do krika kada se prisjetim trenutka u kojem sam shvatila kako me vlastita djeca, Elektra i Orest preziru, odbijaju. Razumiju oca. A ne razumiju mene, ne razumiju snažnu bol za mojim prvorođenim, kao i za Tantalom, čije ime nisam smjela – desetljećima – ni spomenuti.
Znam puno o ženama i njihovim sudbinama: znam što je bilo s Metidom i Temidom. I Tetidom. Znam da korovođe gutaju naša znanja i naše darove kako bi oni bili nositelji toga istoga.
Znam što je bilo s Arijadnom, koju je onaj kreten ostavio na pustom otoku. Znam što čini Penelopa, što trpi. I tka.
Znam tkati i ja. No je li moja dužnost da poput nje sjedim i čekam dok vrijeme prolazi? Neću, ja to neću i ne mogu podnijeti. Ne mogu više biti pasivnom. Tkanje mreže je zahtjevno, no mreža je osnova svega: i života i nade u preživljavanje, njome se lovi, zahvaljujući njoj živi se, ali i umire. Ja mogu biti svašta: i ona koja ljubi, i majka, i preljubnica, pa čak i ona koja čeka i mrežom obavija ubojicu djeteta, preljubnika, izdajnika!
Možda jesam kriva! Pitanje je čije je pravo nadmoćno: je li jača veza djeteta s majkom, ili s ocem?
Jesam li ja počinila grijeh želeći živjeti i ljubiti, želeći vladati na način za koji mislim da je ispravan, samo zato što sam žena? Je li manje vrijedno biti majkom negoli ocem? Jesam li uistinu zaslužila takvu kaznu da me moja djeca oboružana vlastitim lažnim sjećanjima uvlače u zamku, a sin ubija?
Nije mi to bilo lako. Nije mi bilo lako ubiti Agamemnona. Nije mi bilo lako otpraviti Oresta i Elektru.
Bojala sam se, jako sam se bojala, svega što bi se moglo dogoditi njima. Htjela sam da ne gledaju sve što se događa. Ne znam, možda je bila slabost to što sam učinila: no nisam mogla drugačije. Željela bih imati snagu strpljivosti jedne Penelope, ili ljupku i pasivnu privlačnost Heleninu, ili pak krotkost proročanske Kasandre. No nema toga u meni. Željela bih biti drugačija, ali imam slabost odlučnosti, slabost želje za djelovanjem, elan vitala koji ne dopušta pasivnost.
O, zašto sam darovana sposobnošću javnog izlaganja, vladanja masama, zašto znam kako istupiti i održati govor, jedan, drugi, treći, i zašto imam potrebu još živjeti, strasno, voljeti Egista? Zašto moram biti aktivnom?
Zašto se ne mogu predati i pokoriti vijeću staraca, zašto ne mogu odoljeti želji za suprotstavljanjem gluposti, nadutosti, što me to tjera biti “politički sposobnom”? Znam, znam od prvog trena da je mala vjerojatnost da ću uspjeti pridobiti kor staraca. Znam da je velika mogućnost da me Egist izda. Tko je on uopće, za mene tek balavac! Znam da sam rodila Elektru i Oresta, koji su umnogome ista ja – pa zar se nisam nadala osveti?
Naravno da jesam!
Naravno da sam znala kako i mene čeka smrt, i to smrt od ruke onoga čiju sam ručicu ljubila, prala i njegovala. Sjećam se njegovih plavih uvojaka, s koliko sam ga nježnosti i ljubavi milovala, uspavljivala ili ohrabrivala.
Ono što najviše boli jest vidjeti moju djecu koja ne razumiju. Ne razumiju do koje je mjere bilo bolno biti samom, do koje je mjere bilo teško ostaviti ih. I zauzeti se za sebe, zauzeti se za stari zakon – za zakon Erinija.
* * *
KAŽU: Mrežom je naoružan mistik koji pokušava dodirnuti Boga.
Mrežom sam oduvijek naoružana ja.
Mreža simbolizira i sve sposobnosti i sve mogućnosti čovječanstva; ona se smatra svetim predmetom, ona je prijenosnik u ostvarenju neke duhovne snage.
Jesu li na koncu ipak shvatili, pitala se Klitemnestra, i Orest, i Elektra i ovi koji me čitaju kao otvorenu knjigu, ovi koji me kvalificiraju i klasificiraju, kako je mreža i za njega, Agamemnona, i za mene bila upravo to – put, cesta, srebrna cesta, staza uspona od gnijezda do zvijezda?
I put k transcendiranju naših bolnih, naslijeđenih, ovisnosti i rana.
* * *
Jer živjeti znači tkati mrežu od tuđih namjera, ponavljala je, u sebi, izdišući, gledajući u zjenice svojeg sina, u te divne, nježne i duboke oči, ovog puta raširene grozom nad onim što čini zamahujući sječivom, punim zgusnutih tuđih namjera, jednog drugog sunčanog a teškog dana – Klitemnestra.
Sestra Helenina.
