Dekada u kazališnoj kritici – pozornica kao pakao i utjeha
Anđela Vidović
Zbilja mi se sviđa pisati kritike o predstavama. Volim potrebu da se prisjetim i uobličim to što sam osjećala ili mislila u kazalištu.
Helen Garner, Žuta bilježnica, Dnevnici, sv. I, 1978–1987.
Pisati o kazalištu znači pristajati na iluziju. Pristajati na emocionalnost, misli koje će se oblikovati nakon predstave. Postavlja uvijek isto, a različito pitanje o prolaznosti, smislu, nama ovdje i sada. O tome što neposredno vidimo, bilo dobro ili loše, a ne o onome što bismo trebali vidjeti. Pokušavamo konkretno analizirati što i kako. Zašto pojedina predstava funkcionira, a zašto druga uopće ne. Tijekom deset godina pisanja kazališnih kritika u različitim medijima, desnim i lijevim, neovisnim i korporativnim, danas ugašenim i još žilavim, naziru se mnoge pukotine. Ne samo u pisanju nego i u kazalištu. Promijenio se jezik. Nema odmjerenosti. Pišemo brzo, pod pritiskom rokova, koristimo se trikovima, odgađamo poentu, mijenjamo se. Plovimo između akademizma i banalnosti, književne teorije i anegdota. Obraćamo se uskoj kazališnoj zajednici, katkad i podilazimo klikovima. Pritom se tek površno i mutno osvrćemo na publiku. Naš kontekst nije mnogo udaljen od Lessingova – gledatelji su svjedoci, kulise, o kojima ništa zapravo ne znamo. Ne znamo ni o kazalištu katkad mnogo. Da treba reagirati na stvarnost, a ne biti rob rutine. Da treba i riskirati. Razdijeljeni na milijune sličica, u privatnosti doma ne stižemo se previše ni osvrnuti. Lakše je kad kazalište plovi na sigurnom. Kad ne postavlja pitanja. Gubimo sadržaj. Sve postaje ambalažom.
Počinjem pisati o kazalištu s dvadeset pet. U gradu u kojem odrastam ga ni nema. Oko Božića gledamo amaterske predstave u Domu kulture, gostovanja. Nasljeđe stare škole itekako je živo. Odlazimo u Split i Dubrovnik. U formalni, jasno strukturirani kazališni svijet o kojem ću poslije čitati u kazališnim arhivima. U sigurno mjesto gdje su pozicije odavno utvrđene i hijerarhija je čvrsta. Osjećaj strahopoštovanja nastavlja se u studentskim danima, kad se uspijevamo provući u gotovo svako kazalište. Najviše u Zagrebačko kazalište mladih. Raspravljamo o crno-bijelim tonovima, minimalizmu Ane Karenjine. Mijenja nam se perspektiva sa Skakavcima Biljane Srbljanović, S druge strane Bobe Jelčića i Nataše Rajković. Kazalište osjećamo svojim, važnim, iako se nitko njime zapravo ni ne bavi. Ulaskom u redakciju 2013, odlazim i na prvi zadatak u Veliku Goricu. Pišem o kazalištu za djecu, razgovaram s vršnjacima, mladim umjetnicima. Tekstovi su kratki, školski istrenirani, oštricu povremeno čuvam za zadnju rečenicu.
U prvoj polovici prve dekade dvijetisućitih promjene su još moguće. Ima predstava koje jasno predviđaju budućnost neovisne scene, rasprodaju i margine, ni blizu jedinstvo. Ima i predstava koje vraćaju polemiku u dnevne novine i na portale. Intervjui su opsežni, političnost se proteže i do kazališta za djecu i mlade. Na istoj skučenoj sceni gledamo prošlost i budućnost. Oproštaje i upiranje prstom. Predaju i sjedanje za stol. Veliki meštri još režiraju, katkad više, a katkad manje uspješno. Bliski su im mladi pisci, blisko im je vlastito autorstvo. Dolaze strani redatelji. Privatna kazališta imaju ambiciju postavljanja klasičnih, problemskih dramskih tekstova. Glumci izvan matičnih ansambala rastu i razvijaju se. Izgrađuje se partnerstvo. Na Dane satire dolazi predstava Igora Vuka Torbice. Iskri talent. Iste će godine režirati Hinkemanna. Nećemo se ni snaći, izgubit ćemo ga. Zauvijek. Otići će i Saša Anočić, s ambivalentnim osjećajem za zajedništvo, trajanje i glumca. Gubimo pripadnost.
Živeći kao slobodna novinarka, stalno me razdražuje osjećaj da su novine histerične i blesave, da je žurno popunjavanje njihovih stranica, osobito rubrika u kojima se objavljuju stvari poput mojih, loše za ljude, loše za novine, loše za mene.
Helen Garner, Žuta bilježnica, Dnevnici, sv. I, 1978–1987.
U pukotinama između početaka i krajeva kazalište će se naoko približavati publici. Važna mu je razvedena radnja, melodrama i sočan trač. Važna su mu imena. Pun parket, a ispred kazališta redovi u zmiji. Selfie iz lože, mekano tapšanje po ramenu. Na sceni su romani. Domaći i strani. Prodavani i recepcijski prihvaćani. Dramsko pismo usmjerava se na mlade, probleme generacije, istraživanje forme, istraživanje sebe. Tu su i drugi. Senzibilni, usmjereni na proces, izvođeni u malenim alternativnim prostorima i stanovima, na rubovima. Jasna je redateljska kriza. Slovenci nas podsjećaju da je moguće političko i radikalno minimalističko kazalište, ali da je uostalom moguće kazalište koje govori o ljubavi. Kod nas ne vidim zaokret. Novu poetiku i novu snagu. Stari su principi, navike gadne. Iskorak je u svakom obrazloženju nagrade, ali nema ga na sceni. Studentske predstave izlaze iz Akademijine zgrade. Prodaju se ulaznice, svladava se marketing. Ono što je nekoć bilo nezamislivo postaje svakodnevno, obično, rutinsko. Grijemo se na nostalgiji nekadašnje avangarde. Pitam se zašto je promjena tako rijetka.
Prohujale su obljetnice Shakespearea, Držića i Molièrea. Napustili su nas velikani hrvatskog glumišta. Neke sam vidjela na sceni, neke u publici. Držali su govore. No je li ih itko zapravo slušao? Kazalište je tu, u rutini najava sezona, tijekom korone potpuno utišano. Zaboravilo je da ono samo ne ispisuje vlastitu povijest, ispisuju je njegovi ljudi. U sitnicama, tračevima, praznovjerjima, dobrim i lošim ulogama, iskusnim i manje iskusnim redateljima, u želji da nas zadrže na sigurnom mjestu, a istodobno potpuno ogole. No počeli su nam servirati ono što ionako već znamo. Jezik je postao bliži svakodnevici, vulgaran, plitak. Izgubio je moć. Tijelo je poruka. I povišen ton. Stvaralački razlozi izmaknuli su tlo umjetničkima, pa opet, od Mađarske, Rusije, Srbije, Rumunjske do Slovenije, uočila sam da bogatstvo nužno ne čini kazalište. Da je ono moguće u cenzuri i kroničnoj besparici. Da, može bolje. Iskustvo je mijenjalo moje pisanje. Rečenice su postajale dulje, promišljenije. Ne odustajem od konteksta.
S trideset prelazim iz neovisnog Arteista u tjednik Express. Pišem povremeno za Vijenac. Iz slobode u ozbiljnost. Nagrađuju me. Sve više pratim kazalište u Osijeku. Pišem o velikima i malima, obilno ili nimalo dotiranim, kazalištu za djecu i lutkarstvu. Hoću taj prostor. Borit ću se. No postupno i svjesno o kazalištu pišem sve manje jer, kako bi se fino narugao Matoš: „Pisati pozorišnu kritiku nije, vjerujte mi, najprijatniji posao. Vazda isto: isti glumci, ista publika, iste dekoracije, isti orkestarski komadi: vječna monotonija.ˮ No nije sve stvar monotonije. Nešto je i u osjećajima tog vječnog pisanja istog teksta, upućivanja na slične probleme, snižavanja kriterija i iscrpljujućeg učenja. Traženja boljeg i povremenog odustajanja. Nešto je i u sitnicama. Usputnim dobacivanjima, rečenicama o traćenju talenta, sazrijevanju. Pitanjima o smislenosti, ohrabrivanju da je riječ o pozivu. Ljubav, a ne đir. No što ako je ona kao u slučaju filma Wonga Kar-Waija osuđena na propast?
Radionice koje držim u sklopu Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa osvještavaju proces. Vraćaju na sigurno mjesto. Objašnjavanju mi vlastito približavanje i udaljavanje. Populariziraju profesiju. Zaživjet će u više oblika i gradova. Prenose, barem tako vjerujem, pokretačku strast i ljubav prema kazališnoj kritici koja je oduvijek uglavnom potplaćena, i čija je pozicija u medijskim konstelacijama krhka, zatvorena, katkad i nevidljiva. U ovih deset godina prostor se dodatno sužava. Manje je neovisnih medija, manje je pošteno plaćenih prilika, manje je prava na učenje i pogrešku. Manje je i zainteresiranih budućih kazališnih kritičara. Razlog ne leži samo u tzv. neatraktivnosti pozicije nego i u naravi kazališta koje se širem sloju društva sve rjeđe obraća, koristi se tipičnim marketinškim zamkama, a pritom nevjerojatno sporo mijenja stare, loše navike. Osmijeh je lažan. Poruke su promašene. Nema više mjesta čuđenju. Malo koja premijerna predstava ne dobiva stajaće ovacije. Malo koju preskoči iznimno pozitivna kritika. Ono što smo baštinili od Šenoe, Matoša, Tenžere, Kudrjavceva ili Foretića, prkos i argumentaciju, znanje i stil, danas je na čudnom raskrižju između banalne jednostavnosti i zatvorenog akademizma. Moć stvarnosti uspjela je zasjeniti moć kazališta.
Pisati kritički, pisati o kazalištu iznutra i izvana i dalje je moguće, premda nas Lessing upozorava kako je pozornica cesta koja vodi ravno u pakao. No potreban je prostor, potrebne su prilike, potreban je sustavniji rad. Ne onaj do kojeg se dolazi laktovima jer ćemo se ponovno naći u istom krugu – pokretanja i gašenja portala i blogova, pokušaja kritike na društvenim mrežama, twitterskim doskočicama, prazninama plavih ekrana, stalnim izmjenama desetina imena koja su se tu tek našla u prolazu. Zadovoljština u broju aktivnih kritičara ionako je prolazna stvar, statistička utjeha. Osobito kad uzmemo u obzir svijet izvan Zagreba gdje je posve moguće da pojedinu predstavu ne prati apsolutno nijedna kritika. Više je maratonskih rasprava iza mene o snalaženju u medijskoj džungli. I ne izvučem uvijek deblji kraj. Povijest izmiče, a sve drugo kao da ide po ustaljenoj inerciji. Pisati s trideset pet godina skida mladenačku iluziju s kazališta, mijenja emocije. Misli su u tamnijim tonovima. Teže pristajem na stalnu prisutnost. Lakše odlazim. Uočavam unutarnje i vanjske pukotine, kazališne i društvene. Pokušavam ih objasniti čitateljima i sebi. Najbolje kako mogu. Iskreno i hrabro. Jednim kratkim tekstom.