Dom/svijet izgrađen na pogrešnim temeljima ili 40 minuta za poruku koja se ne smije propustiti
Antonija Kero
Ako naslovom predstave želite privući što veći broj gledatelja, Transport: Odlazak zasigurno ne bi bio dobar odabir. Naoko tehnički, hladan i gotovo suhoparan, djeluje kao da najavljuje temu prometne logistike. No upravo ta prividna formalnost tjera vas da pomislite da se iza nje skriva nešto dublje i time budi znatiželju. I doista opravdano. Da mi je netko rekao da će tema globalizacije, prometa i ekologije u meni pobuditi toliku količinu emocija, rekla bih mu da me ne poznaje. No stvarajući tu predstavu, redatelj djeluje kao da poznaje svakoga u publici osobno, pa mu se tako i obraća, ne bi li ga potaknuo na refleksiju o svijetu u kojemu (privremeno) živi.
Predstava Lutkovnog gledališča Ljubljana u režiji Tina Grabnara jedna je od šest predstava koje se izvode diljem Europe u okviru međunarodnog projekta Transport Kreativne Europe. Svrha je navedenog programa, među ostalim, propitivanje čovjekovog utjecaja na prirodu te njegove posljedice u određenom podneblju, pa tako svaka od predstava obrađuje problem koji je specifičan za zemlju u kojoj će biti izvedena (i kreirana).
Idilična atmosfera prirode kojom započinje predstava daje naslutiti da nas redatelj želi potaknuti na osjećaj zahvalnosti ako u svom svakodnevnom životu još imamo priliku slušati pjev ptica, promatrati stoljetne krošnje stabala i hodati po travi (ne zelenoj umjetnoj travi). Unatoč minijaturnoj scenografiji, savršeno kreiran ambijent rezultirao je time da se gotovo mogao osjetiti miris prirode. Muški glas u pozadini opisuje intimnu obiteljsku priču, priču o izgradnji kuće, velike katnice koja će njegovoj obitelji biti sigurno utočište. On ju je gradio s velikom ljubavi i pažnjom i pretočio u mjesto brojnih uspomena koje dijeli s članovima obitelji. Idiličnu atmosferu narušava dolazak radnika, zvuk bagera i ostalih strojeva radi izgradnje ceste, velike, brze ceste, autoceste bez koje, uče nas, da nema gospodarskog razvoja. Radnja dalje prati obitelj u svakodnevnim životnim situacijama. Obiteljske večere popraćene dječjim smijehom, obiteljska okupljanja… jednostavno život. Kako bi se napravila velika kuća, kako bi se napravile ceste sa svom popratnom infrastrukturom, prethodno su srušena stoljetna stabla, općenito bahato iskoristili preostali sve oskudniji prirodni resursi i betoniranje tla koje nije prikladno za gradnju. Utihnuo je pjev ptica, dječji je smijeh nestao i širi se mrak. Zapravo, više neko beživotno sivilo. Pokušaj djece da se poigraju na preostala dva stabla kraj visoke katnice potiče kod gledatelja potrebu da zaustavi predstavu jer mu je sve jasno. Jasan mu je ishod. Točno bi tu moglo sve stati. Dovoljno je sivo. Ali predstava ide dalje. Kiša je sve obilnija. Obitelj se sklanja u kuću jer kuća predstavlja sigurnost. Od čega? Plašimo se prirode? Budući da je kuća te obitelji sagrađena na neprikladnom tlu, na kojemu se nakon obilne kiše (koja je prouzročila vodenu bujicu), stvorilo klizište, ona gubi svoju temeljnu funkciju – sigurnost.
Prema kantovskom pojmu prostora i vremena kao nužnih, apriornih kategorija unutar kojih spoznajemo svijet oko sebe, sve što osjećamo, način na koji doživljavamo svijet oko sebe, ovisno je o tim dvjema kategorijama. Kada je riječ o vremenu, kao kontekstu unutar kojeg doživljavamo život, u nekoliko navrata tijekom predstave otkucaji sata stvaraju iritantnu nervozu. Bezbrižna atmosfera tijekom obiteljske večere i vječno prisutni otkucaji sata u više navrata daju naslutiti težinu prolaznosti i poziv na uživanje u trenutku. Jer život je ovdje (prostor) i sada (vrijeme). Kako bi se taj život prikazao u fragmentarnom smislu, kao niz trenutaka, redatelju je odlično poslužila metoda stop-animacije uz pomoć nepokretnih figura. Za razliku od očekivanog scenarija u kojem se pokret oblikuje pomakom figure iz točke A u točku B, ovdje se figura iz točke A miče i zamjenjuje je nova s drugačijim položajem u točki B. Doda li se tome igra svjetlom i odličnim zvukom, stvar se nova perspektiva promjene i pokreta.
Glumačku postavu čine glumice Aja Kobe i Ajda Toman, koje se pojavljuju u predstavi točno onoliko koliko je potrebno. Fokus je na njima minimalan, što gledatelju omogućuje potpunu posvećenost sceni i radnji koja se na njoj odvija. One su tu, ali po potrebi i nenametljivo. Lakoća kojom odrađuju izmjene položaja figura i kontinuirano mijenjaju značenje onoga što se odvija na sceni fascinantna je. Znakovito je da su figure radnika bijele do blijedosive boje, dok su figure djece obojane žarkim, temeljnim, životnim bojama.
Vrlo efektno kreiran hiperrealističan prikaz ljudi, kuća i prirode (oblikovatelj 3D modela i figurica Aleksander Andželović) s popratnim elementima emocionalnog narativa u pozadini, vrlo savjesno je posvećeno svakom pojedinom detalju na sceni (scenografkinja i autorica likovnog sloja predstave Sara Slivnik). Ambijent je dodatno začinjen iznimno važnim za ovakvu scenu, svjetlosnim (Gregor Kuhar) i zvučnim (Mateja Starič) efektima. Iako su figure malene, zadržala se preciznost u prepoznavanju forme i izraza. Doduše, hiperealizam na sceni i minijaturni prikaz figura ljudi i popratnih elemenata nosi izazove za publiku. Hoće li gledatelj moći popratiti svaku promjenu (iako je, ponavljam, izvedeno kirurški precizno) uvelike ovisi o tome na kojoj poziciji u gledalištu sjedi. No ako nešto i niste stigli vidjeti zbog brzih izmjena figura i dijelova konstrukcije, svakako ste to čuli i osjetili jer je zvuk temeljna karika u lancu pričanja ove priče. Vizualni prikaz scenografije potiče gledatelja na kreiranje finih, istančanih i preciznih slika. Istovremeno, auditivno kaotična zvučna podloga, dekonstrukcijski nedostatno definiranog i sirovog zvuka, stvara nelagodu isto kao što je stvara utjecaj čovjeka na prirodu koja se buni. Stoga treba pohvaliti maestralni spoj tih dviju krajnosti u umjetnički doživljaj koji potiče kombinaciju estetskog divljenja i egzistencijalne nelagode. Iznimno vješte izmjene položaja figura traže izvanrednu kontrolu nad scenom, ali i koncentriranu publiku.
Odluka da se okrenu metodi stop-animacije moguće je rezultat redateljeva stava da je svaki životni događaj trenutak za sebe – trenutak u kojemu se vrijedi zaustaviti i ne bi bilo naodmet da je ponekad ta izmjena bila sporija, kako bi se svatko u publici mogao zaustaviti u svojem doživljaju i dublje uroniti u vlastiti svijet takvih trenutaka. Predstava je prepuna dubokih scena koje upravo zaslužuju da se na njima zaustavimo, da ih intimno razradimo i nastavimo s praćenjem. Za to je potrebno vrijeme (i prostor). Predstava traje 40 minuta. Mene osobno ne bi smetalo da traje 60 minuta. Dapače, godilo bi mi. Tema je važna i duboka i zaslužuje naše vrijeme i pozornost.
Nakon predstave glumice ostavljaju mogućnost publici da pogleda fotografije istinitog događaja, tj. odrona kuće u Sloveniji prije nekoliko godina. Ako vas do tada predstava nije potaknula na promišljanje, ekološki otrijeznila, fotografije i tumačenje živog iskustva obitelji koja je to proživjela svakako će imati taj učinak. Prostor koji nas okružuje, a koji smo eksploatirali, sebi-oblikovali, sebi-podredili nosi plodove nebrige i dijeli nam ekološke šamare. Svatko na predstavu odlazi s različitim povodom, razlozima i očekivanjima. Koja god da su vaša očekivanja, s ove predstave nećete izaći bez sjetnog suosjećanja, poticaja na promišljanje i, upozorenje za sve – neminovne tjeskobe! No upravo ta tjeskoba znak je da i dalje, još negdje i u nekima, postoji stremljenje k vrijednosti življenja u skladu i s poštovanjem prema sebi i prirodi.
Transport: Odlazak, izvedba 5. srpnja 2025. u Kazalištu lutaka Zadar. Tekst je rezultat radionice kazališne kritike održane od 4. do 6. srpnja 2025. u sklopu 7. mediteranskog lutkarskog festivala Mediteraneo. U dinamičnom procesu gledanja, razgovaranja i pisanja, polaznici su, uz potporu mentora Igora Tretinjaka, otkrivali specifičnosti vlastitog kritičkog pogleda i izraza.
