Dvadeset pet godina Osječkog ljeta kulture – u laganom padu
Anđela Vidović
Pozicioniranje nacionalnih festivala nakon Drugoga svjetskog rata Slavoniju je ostavilo po strani. Dubrovačke ljetne igre (1950.), Pulski filmski festival (1954.), Splitsko ljeto (1954.), Međunarodni festival djeteta u Šibeniku (1958.), Međunarodna smotra folklora u Zagrebu (1966.), Varaždinske barokne večeri (1968.). i Osorske glazbene večeri (1976.) i dalje su živi, važni festivali. Usmjereni su na vlastitu produkciju i uglavnom lokalno stanovništvo, nerijetko smješteni na obali i u srcu turističke sezone. Nekoć su bili zrcalo jedne države pred svijetom, a danas kao da su nesigurni što i kako dalje s tim nasljeđem izvan uobičajena dekora. S druge strane, Osijek kao središte Slavonije nakon Drugog svjetskog rata bilježi stalni priljev stanovništva i rast industrije. Grad se ubrzano urbanizira. Stara jezgra poput barokne Tvrđe propada. Budućnost se vidi na lijevoj obali Drave. No ljeti se zapravo ne događa ništa. Stoga se javlja potreba, u prvome redu kod studenata, za događanjima, koncertima, izložbama, koji će popuniti prazne ljetne večeri non-stop programima. Rezultat želja i studentska inicijativa dobivaju svoje obličje u Osječkom ljetu mladih (1982. – 1989.), najopsežnijoj kulturno-zabavnoj manifestaciji s kazališnim, filmskim, likovnim, glazbenim i književnim programima, besplatnim za sve građane tijekom srpnja i kolovoza. Profiliranje i sazrijevanje manifestacije naprasno će prekinuti rat i promjena društvenog sistema, a smjernice pomalo paradoksalno preuzeti Osječko ljeto kulture, koje od skromnih početaka nazvanih Ljeto u Tvrđi 1998. pa do utemeljenja 2001. s usponima i padovima postaje središnji kulturni događaj.
Prvo desetljeće 2000-tih u znaku Zlatka Svibena i Saše Anočića
U intervjuu koji je Zlatko Sviben dao Andriji Tunjiću za Vijenac redatelj vrlo plastično objašnjava razloge nastajanja Osječkog ljeta kulture. Tvrđa je kandidat za upisivanje pod UNESCO-ovu zaštitu i pravo je vrijeme za ambijentalno promišljanje tog prostora. Počeci su skromni, financije oskudne, kazalište je u središtu. Politički, nakon izbora 2000., razbija se jedan monopol, mijenja se Ustav, kao i polupredsjednički u parlamentarni sustav. Ponovno smo što se tiče kazališta u razdoblju duboke financijske krize, koje će unatoč tim i takvim okolnostima pomicati granice, u ovom slučaju zahvaljujući Zlatku Svibenu i Saši Anočiću. Oni će poput dvaju naličja istoga novčića razmišljati o kazalištu razvedeno i intimno, lokalno i globalno, ostavljajući iza sebe dramaturšku razbarušenost i kreativnu snagu. Ostavljajući u gledateljima sjećanja koja pulsiraju i vibriraju mijenjajući percepcije, a posljedično i očekivanja. U prvom desetljeću Osječkog ljeta kulture izdvajaju se Svibenove režije: Bistri vitez Don Quijote od Manche, drugi dio (1999.), Cyrano de Bergerac (2005.) i Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi (2007.). U Don Quijoteu, koprodukciji s Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića, inače formativnoj predstavi za Krešimira Mikića i Aretu Ćurković, glumci doslovce izranjaju iz stranica Cervantesova romana s pomoću scenografije Željka Zorice Šiša. Kako navodi Milan Tatarin u časopisu Kazalište, spomenutom se kulisom upućuje na izvor svih Quijoteovih zabluda. Knjige su istodobno najblaži melem i najgori otrov. Za djecu će sve te zablude biti tek vesela, šarena slika, dok će odraslima imati mnogo dublje značenje povezano s početkom romana. Višestruko nagrađivana na SLUK-u 1999., predstava je otvorila novi prostor, baroknu Tvrđu, koji neće biti tek kulisa, već stalno traženi potencijal ambijentalnosti.
U Cyranou de Bergeracu (2005.), premijerno izvedenom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, Sviben razvodi scenu u sklopu Osječkog ljeta kulture na četiri lokacije oblikujući protagonista, ponovno Krešimira Mikića, kao svojevrstan antipod don Quijoteu. Koliko je nježnost i ljubav posve otvorena knjiga za don Quijotea, toliko se Cyrano čak i pred smrt boji njezina iskazivanja. Kako ističe Ivan Trojan u časopisu Kazalište, Mikićev Cyrano ni u jednom trenutku nije isprazan i patetičan, njegova transformacija iz vulkanski histeričnog i nasilnog vojnika spremnog na svađu i dvoboj u nesretno zaljubljenog pjesnika svjesnog svoje tjelesne nagrđenosti odigrana je tako da se ni u jednom trenutku ne čini neprirodnom. Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi (2007.) ponovno svibenovski razvodi gledalište preko dvorišta franjevačkog samostana, Vodenih vrata te na kraju do dvorišta Kazamata. Ali i uvodi studente tadašnje Umjetničke akademije u Osijeku na scenu. Ivan Trojan bilježi kako ambijentalna predstava na trima lokacijama, koliko god one uspješno supostojale s dramskim tekstom i pridavale mu posebnu draž, iziskuje poseban napor u publike, zadržavanje koncentracije gotovo tri sata u neprimjerenom okružju za aktivno sudjelovanje u kazališnom činu. Kritičaru, kao i tadašnjoj publici, euforija je prekratko trajala. Sviben u prvom desetljeću Osječkog ljeta kulture mudro iskorištava postulate koje su donekle postavila na noge gostovanja u sklopu Osječkog ljeta mladih potkraj osamdesetih godina prologa stoljeća kada je dolazio Ljubiša Ristić.
Put Saše Anočića kudikamo je drukčiji. Usmjeren na oživljavanje osječke off-scene sa Sanjom Ivić i Ksenijom Zec 1999., Osječko ljeto kulture u prvome mu redu služi za iskušavanje vlastitih granica, ali i profiliranje Neovisne umjetničke scene Barutana, koja će do danas biti među analima propuštenih prilika zbog permanentne proračunsko-birokratske igre, ali i nemogućnosti da se zajedničkim snagama stvori heterogen umjetnički prostor. Unatoč pokojim zamjeranjima, posljedičnom odustanku od Osijeka i selidbi u Zagreb, Anočić s Alaskom Jack (2000.), Noževima u kokošima (2002.) i To samo Bog zna (2003.) uvodi novi kazališni jezik, improvizaciju i intimizam u kazalište tad već zasićeno plitkim komedijama i nesigurno u vlastitu budućnost. Recepcija taj novi fragmentarni jezik svodi na što vjernije i iscrpljujuće oponašanje stvarnosti, ali i upućuje na bolnu činjenicu da se nerijetko veliki pomak u povijesti kazališta u trenutku kad se događa tumači kao promašeni eksperiment. Prvo desetljeće Osječkog ljeta u kulture, iako u znaku Zlatka Svibena i Saše Anočića, zapravo je pokušaj uspostavljanja festivala, lutanja i traženja, nagrađivanja i odustajanja. Ili kako svjedoči Ivana Đerđ Dunđerović na portalu Kulturpunkt.hr:
Proteklih smo godina bili svjedoci različitih koncepcijskih pokušaja profiliranja OLJK-a; programe su birali stručni izbornici, odnosno koordinatori (kazališni redatelji, glazbenici, filmaši i književni kritičari), u prvoj petoljetki ustrajavalo se na međunarodnim gostovanjima, a kasnije i festivalskim partnerima da bi 2010. te dvije prakse zaživjele u nastupima gradova prijatelja i izboru lutkarstva kao programske osovine samoga festivala. Ta se ideja posljednjih godina svela isključivo na predstave susjednih zemalja uz izuzetak glazbenog programa koji je ove godine osigurao nastup zborova iz Ukrajine i Poljske. Nadalje, festival je prvih deset godina trajao tri tjedna (u prvim izdanjima 23 dana) da bi se od 2011. trajanje smanjilo na 18, a potom i 15 dana koliko traje i danas. Srećom, broj programskih naslova uglavnom se kreće oko slične brojke, ali u ovom kraćem razdoblju češće dolazi do preklapanja sadržaja (dakle i težih gledateljskih izbora) dok se ideja o umjetničkoj profilaciji manifestacije napustila kao da nikada nije ni postojala.
U prvom desetljeću 2000-tih koncepcijski se s probnih tjedan dana Ljeta u Tvrđi prelazi na trotjednu manifestaciju u kojoj će kazalište biti jedna od važnijih programskih sastavnica. Odigrano je, kako navodi Dejan Varga u Kazališnom repertoaru Osječkog ljeta kulture tijekom prvog desetljeća održavanja manifestacije (2001. – 2010.), 160 predstava, što znači deset do dvadeset predstava po ljetu. Prostorno, mahom je korištena Tvrđa i ponešto Barutana, dok će u godinama koje slijede zaživjeti pristupačne javne lokacije poput Rupe kod STUC-a, Školjke kod sadašnjeg HV-a, Galerija Waldinger, Kazamata i dvorišta Rektorata, kao i Trga Sv. Trojstva. Pripremaju se predstave u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku i Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića, koje nisu namijenjene isključivo ljetu, već se nerijetko iznutra prenose van te se tako osigurava njihovo trajnije mjesto na repertoaru. Ponešto će se ta koncepcija izmijeniti zbog inzistiranja da u nekim svojim razdobljima OLJK bude bliže nacionalnim festivalima pa će premijerne izvedbe igrati svega triput tijekom manifestacije. Počet će se češće raditi koprodukcije. Kritički će predstave odjeknuti izvan lokalne sredine. O njima će pisati primjerice Nataša Govedić, Igor Ružić i Olga Vujović. No ta će praksa u drugom desetljeću s nastavcima programskih lutanja, ali i promjenom institucionalnih okvira, lagano zamirati. OLJK će pratiti uglavnom lokalni kritičari.
Drugo desetljeće 2000-tih, komornost, masovnost i stara garda
Drugo desetljeće profilacije Osječkog ljeta kulture s dramom Marijane Fumić Jedna žudnja, dva bodeža i tri demona u kosi (2011.) u režiji Aide Bukvić nakon odlaska Saše Anočića nastavlja u Kazamat donositi publici malene, komorne forme. U godinama koje slijede dramaturško-redateljski duo probirat će hitove s anglofonog govornog područja te ulaziti u koprodukcije s Teatrom Exit. Praizvedene u Barutani, predstave će tako živjeti i izvan ljeta. Zlatko Sviben i dalje će ostati ključnom figurom većih, pomalo megalomanskih projekata poput nagrađivanog Unterstadta (2012.) Ivane Šojat u Tvrđi, i posljednje razvedene predstave na OLJK-u, Hedlove Doljnjodravske 11 smještene praktički in situ, među zidove autorova djetinjstva nedaleko gostionice Kod Javora u Donjem gradu. Vratit će se i Saša Anočić u jeku svjetskog nogometnog prvenstva okupivši suradnike ključne za formativne osamdesete godine i Osječko ljeto mladih, poput Branka Kostelnika iz grupe Roderick i Davora Špišića kao dramaturga. Osječki Long, Long Play te 2018., sudeći prema kritikama, pojest će ambicija, ali i izvanjska nogometna stvarnost. Osvježenje u vidu produkcije za djecu i mlade pružit će Jonathanov let Nikole Zavišića iz 2015. Ozbiljnošću i posvećenošću odškrinut će vrata za sve veći utjecaj mladih glumaca s Akademije za umjetnost i kulturu u program samog OLJK-a. Studenti će zauzimati trgove i vrt Muzeja likovne umjetnosti.
Masovnost manifestacije polagano će postati njezin zaštitni znak. Iako će gostovanja biti u duhu za svakog ponešto, osječka će publika imati prilike vidjeti predstave Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Komedije, Gavelle, Kerempuha, ali i potpuno alternativne i nezavisne izvedbe poput Semoline Tomić ili Trafika Žaka Valente, kao i komercijalne projekte poput Muskarci.hr ili pojedinih predstava kazališta Moruzgva. Iako će nedostajati jasnijih smjernica i odvažnosti u selekciji, program će biti na zavidnoj razini, posebno imajući u vidu da iza njega stoje tek dvoje čelnika kazališta i dvoje stručnjaka iz gradske uprave. Teren će se pripremati za završetak radova na Kulturnom centru u kojem će se do otvaranja među ciglicama redovito postavljati izložbe i održavati performansi. Potreba za razgovorima o kulturi prelit će se i na kazalište, u kojem će se nakon svake predstave 2017. i 2018. godine odvijati Q&A. Traženje, snalaženje u masovnosti trotjednog OLJK-a lagano će blijediti sa službenim otvaranjem Kulturnog centra Osijek 2019. godine. Mic po mic glomaznost ustanove prelit će se na velik broj organiziranja događaja u kulturi u samom gradu. Odjel za društvene djelatnosti, nekoć motor, sad ostaje po strani. Osječko ljeto kulture s ozbiljnijim budžetom od 2023. preuzima Kulturni centar.
Money Talks, Future Walks
S tri premijerna naslova po ljetu u drugom desetljeću 2000-tih, OLJK, obilježen koronom, promjenom gradske vlasti, ali i ponajprije nedostatkom vizije, s tri tjedna produljuje svoje trajanje na dva mjeseca. Razvodnjenog programa, svedenog isključivo na vikende tijekom ljetnih mjeseci, mijenja i retoriku. Nekadašnje najave koje su se svodile na nadmašivanje događanja od proteklih ljeta počele su se svoditi na prazne retoričke fraze, ali i brendiranje Osijeka kao turističke destinacije. Grada u kojem se radi sve u šesnaest. I gdje se ulaganja u kulturu mjere u milijunima. No za pozadinska zbivanja, terete koje snose kazališta s nikad manjim sudjelovanjem u samoj manifestaciji, nikog pretjerano nije briga. Kao ni za jedva pamtljive premijerne naslove nastale ili nestale u koprodukcijama različitih profila, od Pakla u režiji Ivana Lea Leme iz 2021. do Zmaja u režiji Dražena Ferenčina iz 2025. Izvedbe sa svega dva do tri igranja postaju prije teret, a kamoli trajno sjećanje ili ambiciozan projekt. Kada vjerna kroničarka osječke kulturne scene Ivana Đerđ Dunđerović davne 2014. zaziva hrabrost u organizaciji Osječkog ljeta kulture, teško može biti svjesna da gora vremena tek trebaju doći. Osječko ljeto kulture, tako fino prešutno oslonjeno na nekadašnje Osječko ljeto mladih, imalo je, praktički još ima, priliku stvaranja vlastite priče. Udaljene od megalomanije nacionalnih festivala, oslonjene na mlade snage, ali i na nezavisnu scenu. Oblikovati festival, manifestaciju ili događanja, ne znači samo brojati stolce ili uložene milijune. Znači disati s gradom. Ono što Dalmacija više ne može vratiti, Slavonija nepovratno gubi. Ozbiljnost, ambiciju i snagu da se može i treba drukčije.
Foto: Doljnjodravska 11, arhiva Osječkog ljeta kulture
