Festwochen – i dalje duguje revoluciju
Mila Bulimbašić Botteri
Dugujemo svijetu revoluciju!
Bio je to moto ovogodišnjeg festivala umjetnosti i kulture, jednog od najvažnijih svjetskih kazališnih festivala, bečkog Festwochena. Pišem moto festivala, a zapravo bi trebalo napisati moto Mila Raua, novog ravnatelja Festwochena, jer kada na scenu stupa Rau, onda se kazalište, ili u ovom slučaju festival koji vodi, jednostavno izjednačava s njim. Voljeli ga ili ne, cijenili ga ili ne, Milo Rau nezaobilazna je osobnost modernog kazališta.
Pa da vidimo što je to Rau odlučio u svojoj prvoj godini ravnanja Wiener Festwochenom ponuditi gradu, koji je već prepun kulturnih ponuda i urbanih inicijativa, te mnogobrojnim obožavateljima tog festivala koji dolaze iz cijelog svijeta?
Wiener Festwochen osnovan je 1950-ih sa namjerom da doprinese otvaranju Austrije prema svijetu. Nakon razdoblja austrofašizma i nacizma koji su izolirali Beč i Austriju bilo je važno ponovno uspostaviti veze sa svijetom, reintegrirati grad i zemlju u međunarodni umjetnički i kulturni diskurs.
I recimo da je do ove godine Festival to uredno ispunjavao. Ali naravno da to nije ono što zanima Raua. On je imao drugačije namjere, inspiraciju pronašavši u početku prošlog stoljeća, kada se Beč smatrao prijestolnicom modernizma s predstavnicima tog pokreta, poput Freuda, Klimta i Schönberga. Grad je tada vjerovao da može promijeniti cijeli svijet umjetnošću, teorijom i buntom.
I evo nas – prema Rauu došlo je vrijeme za drugi modernizam – globalan, bez granica, utopijski, radikalno estetski i radikalno politički. S tom namjerom Wiener Festwochen, odnosno Milo Rau ove godine uspostavlja Slobodnu Republiku Beč s građanima Beča i međunarodnim pristašama. Slobodna Republika Beč nije samo okvir već cjelovito umjetničko djelo – od uvodnog događaja putem različitih produkcija, odabranih tema pa sve do Bečke deklaracije (Ustav Slobodne Republike Beč).
Naziv Slobodna Republika Beč referira se na pokušaje tijekom povijesti da se oslobodi “republika” (res publica – javne stvari, odnosno sve što se tiče društva) od prevladavajućih stavova, institucionalnih struktura i ukorijenjenih normi. Drugim riječima: stvaranje novog, slobodnog pogleda na svijet i na Beč, ispunjenog humorom i iskrenošću.
Planirano – učinjeno.
Ovogodišnji Wiener Festwochen održao se od 17. svibnja do 23. lipnja, a započeo je spektakularnim otvorenjem na bečkom Rathausplatzu, kada je proglašena Slobodna Republika Beč. Performans proglašenja okupio je umjetnike, aktiviste i građane koji su zajednički izrazili stavove o slobodi, solidarnosti i pravu na pobunu protiv opresije.
I tako je počelo, a nastavilo se sljedećih pet tjedana, u kojima je publici predstavljeno ukupno 46 produkcija na 34 različite lokacije širom Beča. Program festivala, kao i dosad, uključivao je neka od najvažnijih djela suvremenog kazališta, opere i vizualnih umjetnosti, s tim što smo ove godine imali priliku pogledati čak nekoliko Rauovih djela – ove se godine predstavio publici i kao operni redatelj.
Rauova adaptacija Mozartove opere La Clemenza di Tito istražuje moralne dvojbe i dvoličnost društvene elite, pri čemu je naglasak stavljen na pitanja moći, korupcije i pravde, što je čini vrlo relevantnom u današnjem društvenom kontekstu. Nisam je uspjela pogledati, ali oni koji jesu kažu kako je ta verzija Mozartove opere oštar komentar na političku situaciju u Europi. Kada je Rau u pitanju, sve drugo bilo bi veoma čudno.
Pogledala sam, i jako mi je drago da jesam, Sanctu – prvu opernu režiju Florentine Holzinger, austrijske performerice čije ime stvarno treba zapamtiti. Na temelju kratkog djela Paula Hindemitha iz 1922. godine Sancta Susanna, u kojem se redovnica suočava s nasilnom kaznom zbog seksualne samoodređenosti, Sancta Florentine Holzinger, koja potpisuje režiju i koreografiju, spaja Bacha i Rahmanjinova s metalom, bukom i suvremenim kompozicijama kako bi prikazala krvavu simboliku katoličke mise i suočila sebe i gledatelje s nasilnom poviješću Crkve.
Suprotstavljajući se religijskoj disciplini i kažnjavanju (ženske) seksualnosti – pobačaj, homoseksualnost, seksualni rad, užitak – Sancta prikazuje seksualne senzacije i prakse kao put prema ne samo religijskom zanosu.
U potrazi za magijom i transcendencijom, umjetnice, jer sve su žene, preobražavaju religijske motive ožiljkivanja, prodiranja i transformacije; mađioničari daju osvrt na biblijska čuda; Sikstinska kapela postaje zid za penjanje, Bog robot, patuljčica Papa, a opera rock-mjuzikl. Misa se pretvara u spektakl i, prema riječima Florentine Holzinger, prava magija mora se dogoditi.
I dogodila se. Dva i pol sata bez stanke, u najvećoj festivalskoj dvorani (naravno, ispunjenoj do posljednjeg mjesta, a za ulaznice se i duša prodavala), publika je bez daha, potpuno očarana pratila orgijastičku misu na pozornici.
Holzinger je tom predstavom demolirala žanrove i vizualno istražila kako su ženski identiteti i tijela postali opasnost u religiji tijekom povijesti do te mjere da ih se moralo zlostavljati i uništiti.
Ta opasna ženska tijela redateljica razgolićuje od prve do posljednje scene, stavljajući upravo seksualnost u središte pozornosti. Gledatelji svjedoče eksplicitnom seksu, ali i uništavanju tijela, koja se doslovno prže i tetoviraju, što nam u krupnom kadru prikazuje kamera. Ogoljivanje umjetnica seli se zatim u publiku, među gledatelje kojima se nudi piće, a zatim ih se poziva na javnu ispovijed. Neki se i odlučuju, pa tako svjedočimo nekoliko pokajničkih ispovijedi, kojima će Isus (odnosno Isusica) dati odrješenje grijeha. I za kraj, slučajno ili ne, tijekom predstave pozlilo je starijem muškarcu kojemu je pružena pomoć i odveden je iz gledališta. Predstava se za to vrijeme mirno odvijala bez prekida.
Mirno je prava riječ za posve drugačiju predstavu od Sancte – Tempest Project, posljednju predstavu velikog, možda i najvećeg Petera Brooka i njegove suradnice Marie-Hélène Estienne. Taj po mnogima “magični liječnik kazališta” preminuo je u ljeto 2022. nedugo nakon premijere Tempest Projecta.
Ta produkcija rezultat je njegova cjeloživotnog istraživanja Shakespeareove Oluje i savršeno odražava Brookovu umjetnost: sve je na riječima i sedmorici glumaca koji bude maštu u praznom prostoru. U prostoru nekadašnje vojne mentalne institucije na sceni zatječemo porazbacane klade koje će nam predstavljati čitavu Shakespeareovu Oluju. Glumci su iz svih krajeva svijeta, duboko su u predstavi, koja je kraćenjem teksta svedena na sat i pol. Tako isti glumac igra Kalibana i Ferdinanda, a dvorjani i njihove scene izbačeni su. Kao da ničeg nema, a sve je tu i to je zapravo čarolija teatra velikog maga. Pa iako predstava završava riječju “slobodan” – vjerojatno posljednjom riječju koju je Shakespeare ikada napisao – nikakve ostavštine u njoj ne treba tražiti.
Predstava Tempest Project tako je mlada duhom da se čini kao da je Brook tu negdje iza scene i upravo priprema svoju sljedeću predstavu. Kao da je to samo još jedan u nizu njegovih scenskih eksperimenata i poigravanja Bardovim djelima. Stoga neka posljednja riječ o posljednjoj Brookovoj predstavi bude – slobodan.
Sloboda označava i sljedeću predstavu koju sam pogledala, Dambudzo multidisciplinarne afričke umjetnice Nore Chipaumire.
Da krenemo od imena – dambudzo se prevodi kao “nevolja”, a u predstavi priziva ideje radikalnih afričkih mislilaca poput Dambudzoa Marechere, Stevea Bika i Ngũgĩja wa Thiong’a, koje se isprepleću s Chipaumireinim vlastitim mislima i životnim iskustvima, s aktualnom političkom stvarnošću i vodstvom u Africi te s “nevoljom” potrebnom za otpor kolonijalnoj i neokolonijalnoj kontroli u prošlosti i sadašnjosti.
I eto nas kod Rauova mota o revoluciji koju dugujemo svijetu!
U velikom praznom prostoru, namijenjenom izložbama, Nora Chipaumira sa svojim umjetnicima ponudit će gledateljima besplatno pivo i vodu ne bi li se osjećali kao da su na nekom partiju na kojem se, eto, promišlja sloboda (opet!) i, naravno, revolucija. Zaigrat će se i mali balun, zasvirati i zaplesati, gotovo ništa ne reći, a opet postići željena atmosfera i prenijeti željena poruka.
Poruku je sama prenijela jugoslavensko-njemačka umjetnica Mateja Meded u svome feminističkom monologu, započinjući kao ženski alien koji skida svoju kožu da bi nam ispričao priču.
Bole ga, odnosno nju leđa od dugogodišnjeg saginjanja i povlačenja pred muškarcima, baš kao što su to činile generacije ženskih aliena u povijesti. Zgodno napisana i odglumljena monodrama talentirane Mateje Meded, koja se također savršeno uklopila u koncepciju festivala, pozivajući na revoluciju koju bi u ovom slučaju trebale pokrenuti i voditi žene.
Osim tih predstava na ovogodišnjem Festwochenu pogledala sam i Rauovu Medejinu djecu, predstavu koja je ove jeseni gostovala i u Zagrebu, dobivši sasvim dovoljno prikaza u domaćim medijima.
Osim glavnih predstava, Wiener Festwochen uključivao je brojne manje produkcije koje su također privukle pozornost. U sklopu programa našli su se performansi mladih umjetnika, instalacije u javnom prostoru i interdisciplinarne radionice koje su publiku aktivno uključivale u proces stvaranja. Mnoga od tih djela bila su osmišljena kao participativna iskustva, u koja su posjetitelji pozvani da sudjeluju, propitkuju i dijele iskustva.
Jedan od važnijih elemenata ovogodišnjeg Festwochena bili su Bečki procesi koji su se održavali u Odeon Theateru. Ta serija insceniranih suđenja istraživala je različite aspekte austrijskog društva, uključujući politiku, medije i kulturnu scenu. Bečki procesi na simboličan su način preispitivali ulogu moći i odgovornosti u društvu, koristeći se formom suđenja kako bi ispitali razne društvene teme, od slobode izražavanja do institucionalne odgovornosti.
Sve se to dogodilo u Slobodnoj Republici Beč koju je Milo Rau uspostavio na teritoriju glavnog grada Austrije u pet tjedana svoje vladavine. Nekima sjajno, nekima malo manje, svakako zanimljivo i festivalski, kako i treba biti.
Revoluciju pak i dalje duguju svijetu!
