Glas kao glavno glumačko oruđe
Olga Škarić
Kao polaznica dobro vođene radionice kazališne kritike, koja je djelovala paralelno s odvijanjem Zadarskog festivala monodrame, dobila sam u zadatak da pratim korištenje ljudskim glasom kao temeljnim elementom umjetničkog izražavanja glumca. Za mene je to bila i osobno i profesionalno izazovna tema. Ideja voditeljice da razdvoji naše zadatke usmjerila je i izoštrila našu percepciju pojedinih segmenata kazališnog čina.
Podloga mojeg promatranja bile su glasovne izvedbe glumaca u rasponu od pripadnika klasične zagrebačke škole kojoj je rodonačelnik bio dr. Branko Gavella (na primjer monodrama Klammov rat Kaija Hensela u režiji Dražena Krešića i glumačkoj interpretaciji Gorana Grgića) do talentiranih samostalnih, pa i samoukih glumaca mlađe generacije koji nisu prošli rigoroznu edukaciju glasa. Potonji (primjerice Luka Barešić i monodrama Povratak/Buđenje) svoje su napore često usredotočili na zapamćivanje goleme količine teksta pa u svojem brzom hodu, upravo galopu kroz tekst, nisu ostavljali dovoljno vremena prozodijskim elementima, ritmu, intonaciji i tempu, da razviju svoj puni potencijal.
Ono što sam prvo uočila i što mi je najviše ometalo praćenje izvedbe Povratak/Buđenje bio je nedovoljan doseg glumčevoga glasa koji nije uključivao cijeli auditorij. Time je bio ograničen kontakt s publikom i njezino sudjelovanje u ostvarenju intencije drame. To se u ranije doba nije događalo jer su i glumac i redatelj bili svjesni da glas mora biti prilagođen veličini i obliku dvorane pa i one najvećih dimenzija kao što su gledališta nacionalnih kazališta. Volumen, punoća i zvonkost glasa koji to omogućuju postizali su se dugotrajnom i mukotrpnom edukacijom koju je student Akademije morao proći. Time se stjecala i solidna podloga za postizanje viših izvedbenih mogućnosti i oblika kultiviranosti glasa kojim se moglo na zavidnoj razini prezentirati djela od Sofokla do Ibsena i modernih autora.
Dobro impostirani glas daje veću šansu oslikavanju karaktera lika koji se najbolje ostvaruje putem timbra (boje glasa) tipičnog za pojedinu životnu dob, temperament, raspoloženje i tjelesnu kondiciju osobe koju glumac predstavlja. Tome se posvećivala specijalna pozornost pa su pozivani fonetičari koji su sa studentima uvježbavali održavanje snage i kvalitete glasa u najnezgodnijim položajima tijela kao što je presavijanje, zgrbljenost, vješanje i slično. Ne vidim sada rezultat takvih napora pa zaključujem da su oni vjerojatno u edukaciji glumca izostali.
U opuštenoj atmosferi naše radionice ne ustručavam se bilješku o glasu zaključiti s pričom o Crvenkapici, koja je iznimno omiljena dvogodišnjacima i trogodišnjacima upravo zbog mogućnosti isključivo glasovne interpretacije: i u potpunom izostanku teksta, nema tako lošeg tate koji će u društvu dječjeg soprana unuke i alta njezine bake odoljeti iskušenju da svojim zvučnim basom ne nastupi kao impresivan Vuk!
Tekst je rezultat radionice kazališne kritike održane od 29. do 31. kolovoza 2026. u okviru 4. Zadarskog festivala monodrame. Radionicu je vodila Kristina Tešija, a suorganizirali su je Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa i Sveučilište u Zadru.
